Izašao ultimativni, dosad najdetaljniji uvid direktno iz Putinova kružoka. Kako se zapravo rodila ideja o invaziji: 'Ni Lavrov nije znao'

Bitka za budućnost Rusije

Ta bitka je istovremeno bila i borba za budućnost Rusije, piše Owen Matthews, dugogodišnji dopisnik iz Moskve, u svojoj novoj knjizi “Overreach” čiji je isječak objavio londonski The Times. Jednako tako, bila je to i bitka za budućnost klanova koji su željeli osigurati da njihova moć preživi kraj Putinova boravka na mjestu predsjednika. Ideologija kasnog putinizma bila je ideologija institucije koja je formirala ljude koji su je vodili – KGB-a iz Brežnjevljeve ere.

Putin je prošlog mjeseca napunio 70 godina, što je tri godine više od očekivanog životnog vijeka prosječnog ruskog muškarca. Koliko god Putin bio zdrav ili ne, za “silovike”, Putinove “moćnike”, to je značilo da vrijeme za pronalazak odlučnog odgovora na agresiju Zapada curi. To je također značilo da se jednom zauvijek pozabave problemom Ukrajine.

Sivi moljac KGB-a i sivi kardinal Kremlja

Četvorica muškaraca, od kojih su trojica bili bivši ili sadašnji ravnatelji Federalne sigurnosne službe (FSB), trebala su igrati središnju ulogu u vođenju Rusije u rat. Prvi je sam Putin, drugi Nikolaj Patrušev, predsjednik ruskog Vijeća sigurnosti i Putinov kolega iz KGB-a od 1975.; treći je Putinov stari kolega sa Sveučilišta u Sankt Peterburgu i šef FSB-a Aleksandar Bortnikov, a četvrti je ministar obrane Sergej Šojgu. Pritom su Patrušev i Bortnikov bili glavni politički igrači, a Šojgu ponekad kolebljivi izvršitelj.

Tijekom dva desetljeća Putinove vladavine, titula “sivog kardinala” Kremlja, odnosno moćnog donosioca odluka ili savjetnika koji djeluje iza kulisa, pripisivana je nekolicini istaknutih osoba, ali ta je titula najviše pristajala Nikolaju Patruševu, nesumnjivo najvažnijoj osobi u Putinovu najužem krugu od kasnih devedesetih naovamo.

Njih dvojica su se upoznali kao mladi časnici KGB-a u tadašnjem Lenjingradu, ali, kako se prisjetio jedan bivši general-bojnik KGB-a koji je služio u Londonu tijekom osamdesetih, Putin je bio “sivi moljac” i “nitko”. Njegova karijera u KGB-u bila je potpuno osrednja”, rekao je. Patrušev, za razliku od njega, bio je “jedna od KGB-ovih zvijezda u usponu osamdesetih”. Do kraja devedesetih, uloge njih dvojice su zamijenjene, ali Putin nije zaboravio svoje stare kolege iz Lenjingrada. Kako se Putinov meteorski uspon nastavio promaknućem u tajnika Vijeća sigurnosti, napustio je svoje staro mjesto direktora FSB-a da bi ga preuzeo Patrušev.

Šampanjac u helikopteru nad Čečenijom

Ruski predsjednik Boris Jeljcin odabrao je Putina za svog premijera, a time i za svog sasvim izglednog nasljednika, u kolovozu 1999. godine. Na Staru godinu, u noći kad je Jeljcin iznenada objavio da će ga Putin zamijeniti kao vršitelj dužnosti predsjednika, Patrušev i Putin su sa svojim suprugama odletjeli u Čečeniju kako bi podigli moral ruskih vojnika, pijući šampanjac dok su helikopterom nadlijetali borbenu zonu.

Kako se Putin našalio pred grupom veterana KGB-a nakon izbora 2000. na kojima je i formalno izabran za predsjednika, “specijalna operacija preuzimanja najviših ešalona vlasti bila je uspješna.” Kasnije te godine Patrušev je rekao da su sigurnosne službe rusko “novo plemstvo”. On nije gubio vrijeme u borbi protiv neprijatelja pa je odigrao ključnu ulogu u trovanju bivšeg FSB-ova zviždača i prebjega Aleksandera Litvinjenka 2006. u Londonu. “Operaciju FSB-a za ubojstvo gospodina Litvinjenka vjerojatno je odobrio gospodin Patrušev, a i predsjednik Putin”, glasio je zaključak istražne komisije u Britaniji koja je bila zadužena za slučaj Litvinjenko.

Putin je 2008. godine imenovao Patruševa na mjesto tajnika Vijeća sigurnosti, što je bilo peti put u deset godina da je preuzeo dužnost koju je prethodno obnašao Putin. On je nakon toga preuzeo ključnu ulogu u sve samopouzdanijoj vanjskoj politici i sve represivnijim praksama sigurnosnog aparata unutar Rusije. Tako je početkom 2014. godine, kada su sukobi prosvjednika i sigurnosnih snaga u Kijevu kulminirale zbacivanjem režima Viktora Janukoviča, Patrušev postao sve uvjereniji da Amerika smatra kako Rusija uopće ne bi trebala postojati pa se to njegovo uvjerenje manifestiralo u sve agresivnijim operacijama političkog utjecaja diljem Istočne Europe, u što spada i neuspjeli državni udar u Crnoj Gori u listopadu 2016. godine.

Patrušev – pričljiv i paranoičan

Patrušev je uvijek bio jedan od najpričljivijih i najistaknutijih članova Putinova kružoka, ovlašten da ruskom tisku i javnosti objašnjava službenu politiku Kremlja. Bio je to jasan znak njegova utjecaja, ali i povjerenja koje Putin u njega ima.

U svojim brojnim intervjuima Patrušev je otkrio ne samo da je izuzetno paranoična osoba, već i spremnost da povjeruje u neke potpuno sumanute teorije zavjere. Tako je 2015., primjerice, rekao da “Amerikanci vjeruju da naše prirodne resurse kontroliramo nezakonito i nezasluženo jer ih, po njihovom mišljenju, ne koristimo onako kako bi se morali koristiti”. U prilog toj tvrdnji citirao je bivšu američku državnu tajnicu Madeleine Albright za koju Patrušev tvrdi da je izjavila da “ni Daleki istok ni Sibir ne pripadaju Rusiji”. Albright nikada nije rekla tako nešto, a taj citat došao je zapravo od vidovnjaka zaposlenog u FSB-u koji je tvrdio da je pročitao Albrightine misli.

U travnju 2022. godine, Patrušev je ustvrdio da postoji “zločinačka organizacija uključena u rasprostranjeni biznis preprodaje siročadi odvedene iz Ukrajine”. Rekao je da su trgovinu poticale zapadne vlade, koje su “oživjele crno tržište za trgovinu ljudskim organima društveno ranjivih pripadnika ukrajinskog stanovništva za tajne transplantacije”.

Udar na ‘najopasnijeg američkog agenta’

Dvije godine ranije dao je jeziv intervju koji je dao dubinski uvid u mentalno sklop koji će kasnije dovesti do odluke o pokretanju invazije na Ukrajinu. “Zapad financira rusku antisistemsku opoziciju, upliće se u ruske izborne procese na saveznoj i regionalnim razinama”, izjavio je upirući prstom u State Department, niz nevladinih organizacija i Sorosevo Otvoreno društvo kao agenture američkog napada na rusku državnost. Prema njemu, aktivna borba s ciljem “neutraliziranja prijetnje” i “suzbijanja antidržavnih procesa” bila je pitanje golog opstanka Rusije.

U trenutku dok je u lipnju 2020. davao taj intervju državnom tjedniku Argumenti i fakti, operativna grupa FSB-a je prema nalogu šefa službe Bortnikova već pripremala obračun s čovjekom kojeg su siloviki proglasili “najopasnijim američkim agentom u Rusiji” – oporbenim liderom Aleksejem Navaljnim. U kolovozu je spomenuta grupa FSB-ovaca provalila u Navaljnijevu hotelsku sobu u sibirskom gradu Tomsku te su, prema vlastitom priznanju, njegovo donje rublje u jednoj ladici kontaminirali nervnim agensom novičokom. Dan kasnije, Navaljni je usred leta za Moskvu pao u komu, a bio bi vjerojatno i umro da piloti nisu hitno sletjeli u Omsk.

Navaljni je u konačnici preživio, ali je zato danas u zatvoru zbog presude za prevaru, a Patrušev se prebacio na pripremu trajnog rješenja ukrajinskog problema. Jedan od koraka bio je i donošenje nove ruske strategije nacionalne sigurnosti čiju je izradu Patrušev nadgledao, a dovršena je u svibnju 2021. godine. Prema tom dokumentu, ruskoj je državi eksplicitno dana dozvola uporabe “prisilnih metoda” kako bi se “osujetilo neprijateljsko djelovanje koje prijeti suverenitetu i teritorijalnom integritetu Ruske Federacije”. Drugim riječima, korištenje vojne sile izvan ruskih granica tim je papirom dobilo svoje predodobrenje. Bio je to pravni pečat na predstojeću invaziju.

Putinove paranoje oko covida

Paranoičan je i Putin bio oko koronavirusa. Kada je pandemija covida-19 teško pogodila Rusiju u travnju 2020., Putin se povukao iz svoje uobičajene rezidencije Novo-Ogarjevo u predgrađu Moskve u udaljeniju predsjedničku rezidenciju u blizini jezera Valdaj, između Moskve i Sankt Peterburga. U objema rezidencijama potrošeno je 85 milijuna dolara na izgradnju karantenskih smještaja za osoblje i posjetitelje, kao i na kupnju najsuvremenije opreme za testiranje. Svatko tko je došao u kontakt s Putinom morao se pridržavati stroge individualne karantene u trajanju od najmanje tjedan dana.

Netom nakon pobjeda u Tokiju, ruskim osvajačima olimpijskih medalja rečeno je da će morati provesti tjedan dana u karanteni prije susreta s predsjednikom. Zabranjena im je bila i bilo kakva međusobna interakcija. “Još uvijek ne mogu vjerovati da ću sedam dana morati sjediti u jednoj sobi”, napisala je na društvenim mrežama gimnastičarka Angelina Melnikova.

Moskva je službeno izašla iz lockdowna 9. lipnja 2020. godine, ali Putin je ostao u lockdownu. Dvije godine kasnije nastavit će biti iznimno oprezan, čak i paranoičan, kada je u pitanju virus.

Putin nosi kemijski WC na putovanja

U veljači 2022., netom prije invazije, francuski predsjednik Emmanuel Macron odbio je zahtjev Kremlja da se podvrgne ruskom testu na covid-19 kada je stigao na sastanak s Putinom u Moskvu. Prema dva izvora iz Macronova okruženja, francuski savjetnici za sigurnost upozorili su predsjednika da ne dopusti Rusiji da dođe do njegova DNK. Putin je godinama bio jednako oprezan u pogledu svog DNK, do te mjere da je sa sobom nosio kemijski WC na sva inozemna putovanja.

Posljedica tih paranoja je bila ta da su na sastanku u Kremlju Macron i Putin sjedili na suprotnim krajevima glomaznog bijelog stola dugog najmanje šest metara. Zašto se Putin toliko uplašio covida? U travnju 2022. stranica za istraživačko novinarstvo Proekt.media objavila je detaljnu studiju koja se temelji na kretanju letova vrhunskih ruskih liječnika za rak i Putinovim nestancima iz javnosti između 2016. i 2020. godine.

Dr. Evgeni Silovanov, poznati onkolog specijaliziran za rak štitnjače kod starijih osoba, s Putinom je proveo 166 dana tijekom 36 posjeta. Tim Proekta sugerirao je da je Putin možda bio podvrgnut operaciji tumora u rujnu 2020. godine. U svibnju 2022., američki redatelj Oliver Stone, koji je mnogo puta intervjuirao Putina između 2015. i 2019. godine, ustvrdio je da je Vladimir Putin “imao ovaj rak”, ali dodao kako “misli da ga je polizao”. Međutim, u srpnju 2022. direktor CIA-e William Burns rekao je da nije pronašao nikakve dokaze o Putinovoj navodnoj bolesti, pa se i oporo našalio da je Putin “previše zdrav”.

Povukao se u svoj ‘covid bunker’

Putinov kružok, koji je nekoć brojao tridesetak ljudi, tijekom covida se dodatno smanjio. U svojem “covid bunkeru”, okružio se “ideolozima i ulizicama”. Putin je tada razvio “duboko uvjerenje da se ruska dominacija nad Ukrajinom mora obnoviti”, tumači bivši urednik politike u utjecajnom moskovskom listu Kommersant Mihail Zigar.

Tijekom dvije godine izolacije, Putin je razvio golemi entuzijazam za teoretiziranje o povijesti, što će kulminirati u eseju o Rusiji i Ukrajini koji je objavio u srpnju 2021. godine. Esej je, prema jednom visokopozicioniranom rukovoditelju državne TV, bio “u potpunosti Putinov osobni rukopis” i “rezultat mnogo istraživanja i dubokog promišljanja”. Njegov suputnik u tom procesu dubokog razmišljanja bio je stari prijatelj Juri Kovalčuk.

Kovalčuka se smatra Putinovim najmoćnijim prijateljem iz druge faze njegove karijere, zamršene mreže interesa biznisa, Komunističke partije i organiziranog kriminala kojom je Putin upravljao velikom vještinom kao consigliere gradonačelniku Sankt Peterburga, Anatoliju Sobčaku. Patrušev je za Putina bio “ideal KGB-ove čestitosti” i neumoljivog patriotizma, a njegov odnos s Kovalčukom bio je drugačiji, manje blizak. Kovalčuk je bio čovjek kojem je Putin povjeravao “običnije stvari” svojih osobnih poslovnih interesa i interesa svoje uže obitelji. Riječ je o milijarderu opsjednutom mističnim esejima Ivana Iljina, ruskog filozofa i ideologa fašizma iz 30-ih godina prošlog stoljeća.

Odluka o invaziji donesena je 2021. godine

Kovalčuk je bio taj koji je sjedio uz Putina u Valdaju dok je pisao svoj esej, odnosno, ideološki manifest. Esej je bio jasan signal ne samo ruskoj javnosti, nego i eliti u Kremlju da je spašavanje “Rusa iz Ukrajine” nova službena linija. U sjedištu CIA-e u Langleyu esej je odmah označen kao početak nove i opasne faze u razmišljanju Kremlja. Do sredine ljeta 2021., “kritična masa” mišljenja među najužim krugom Putinovih prijatelja i savjetnika okupila se oko nužnosti nanošenja “odlučujućeg vojnog udarca”, rekao je jedan ruski državni dužnosnik.

Kakav bi točno oblik imao taj udarac protiv Ukrajine, bilo to stvaranje par mini-država u Donbasu u stilu Osetije i Abhazije nakon invazije na Gruziju, aneksija u stilu Krima ili sveobuhvatni napad kojim bi se potpuno obezglavila vlada Volodimira Zelenskog i postavio marionetski promoskovski režim, tada nije odlučeno. Do kasnog ljeta 2021. godine “načelnu odluku” da je invazija neophodna već su bili donijeli silovici Patrušev i Bortnikov. Preostalo je samo okupiti potrebne snage i uvjeriti glavnog donosioca odluka u Rusiji, Putina, da pokrene operaciju.

Lavrovljev očajnički pokušaj sprečavanja rata

Unatoč vojnim pripremama, ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov dobio je posljednju priliku da pitanje riješi diplomacijom. Iskusni šef diplomacije bio je potpuno svjestan da se Putinov kružok već čvrsto odlučio za rat, premda sam Lavrov neće službeno biti informiran sve do samog predvečerja operacije da planovi uključuju napad na Kijev.

“Putin je naša posljednja nada da spriječimo rat”, povjerio se Lavrov jednom starom prijatelju sa sveučilišta. Lavrov je još uvijek gajio neku nadu da bi samog šefa, ako nitko od njegovih silovika nije u blizini, mogao uvjeriti da se povuče s ruba rata. No, zamah je bio tako velik da je Lavrov u tu svrhu morao osigurati neke doista dramatične i nerealne ustupke Zapada. Tijekom prvog i drugog tjedna prosinca radna skupina koju je osobno sazvao Lavrov sastavila je niz zahtjeva za koje je znao da će biti zadnji pokušaj za očuvanje mira.

Zahtjevi, koji su sličili na ultimatum, objavljeni su 17. prosinca 2021. godine i bili su uvelike pretjerani. Rusija je zahtijevala da se NATO povuče na svoje granice prije 2007. godine, uz obećanje da neće rasporediti projektile, teško naoružanje ili velike koncentracije trupa ni u jednoj od bivših država članica sovjetskog bloka koje su ušle u Sjevernoatlantski pakt. Na Zapadu su bili uvjereni da je to bio samo uvod u pregovore, nisu bili svjesni da je to zapravo bio Lavrovljev krik upozorenja da Putin zapravo neće pristati ni na što manje od rata.

Svi su mislili da je riječ o blefu golemih proporcija

Putinovi detaljni planovi za invaziju možda nisu bili tajna za CIA-u, ali su skrivani od svih osim od najviših ruskih vojnih zapovjednika. Puni opseg plana invazije također je držan u tajnosti od svih osim od najužeg kruga Putinovih ljudi od povjerenja. Možda je jedini doista impresivan operativni detalj u invaziji, koja je pošla katastrofalno po zlu, bilo nemilosrdno uvjerenje u sigurnost Putinova plana, koji je uključivao obezglavljenje ukrajinske vlade munjevitim napadom, svojevrsnim Blitzkriegom, uz potporu plaćenih ubojica.

Stoga nije ni čudo što su i zapadni čelnici i većina pripadnika ruske elite s najboljim vezama i dalje vjerovali da Putin blefira. Oligarh Mihail Fridman je samo nekoliko dana prije invazije uvjeravao jedan izvor da su mu njegovi “najviše pozicionirani prijatelji u sigurnosnim službama” obećali da “nema opasnosti” od rata širokih razmjera. Čak je i Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov jednom prijatelju na ručku priznao da je razmjere planirane operacije najveći dio utjecajnih ljudi doznao tek 21. veljače, na famoznom sastanku ruskog Vijeća sigurnosti.

Na tome sastanku, koji je s odgodom emitirala televizija, sudionicima je rečeno da sve ide uživo pa je drama bila tim veća. Putin je jednog po jednog člana ispitivao prihvaćaju li njegov prijedlog da Rusija prizna Donbas, odnosno dvije samozvane republike, Donjeck i Lugansk. Najodrješitiji su bili Patrušev i Bortnikov, a odmah za njima službenu liniju su slijedili Valentina Matvijenko i nekadašnji liberal Dmitrij Medvedev koji su svi redom sipali optužbe na račun Zapada, spominjali “genocid” nad ruskim narodom, a Šojgu je čak provalio da se Ukrajina planira naoružati atomskim bombama.

Čovjek koji je znao sve zaprepašteno mucao

No, najzanimljiviji su odgovori došli iz Putinova kabineta. Lavrov je tako diplomatski izbjegao jasno reći podupire li priznanje Donbasa, a premijer Mihail Mišustin je, vidljivo uznemiren, krenuo negodovati zbog mogućih ekonomskih posljedica invazije, no Putin ga je prekinuo i Mišustin se odmah utišao. Najgore su prošla dvojica koja su imala najviše informacija o stvarnim zbivanjima u Ukrajini. Dmitrij Kozak, ključni operativac Kremlja za odnose s Donbasom i Krimom, čovjek koji je odrastao u Ukrajini, pokušao je povesti stvarnu diskusiju o budućnosti republika u Donjecku i Lugansku. Putin je i njega prekinuo, i to dvaput.

Uslijedio je spektakl koji je obilježio sastanak. Putin je prozvao šefa SVR-a, vanjske obavještajne službe, Sergeja Nariškina, vjerojatno najinformiranijeg čovjeka u prostoriji u pogledu kapaciteta Rusije da utječe na ukrajinsko društvo. On, za razliku od Mišustina i Kozaka nije ni pokušao debatirati s Putinom, ali način na koji je pokušavao dati odgovor govorio je više od ičega. O priznanju Donbasa govorio je malo u futuru, malo u kondicionalu, vidljivo zaprepašten i mucajući, a to je Putina razjarilo pa ga je pred svima i televizijskim kamerama ponižavajućim tonom tjerao da mu da odgovor koji očekuje. “Podupireš ili ne podupireš? Hajde, reci jasno”, bjesnio je Putin.

Putin: ‘Dobro treba poduprijeti silom’

Na pitanje dopisnika Kommersanta iz Kremlja Andreja Koljesnikova misli li da se “sve u ovom modernom svijetu može riješiti silom”, Putin je oštro reagirao. “Zašto mislite da dobro nikada ne treba poduprijeti silom?”, pa zanijekao da će se ruske snage “odmah rasporediti” u Donbas. Putin je lagao Koljesnikovu jer su ruske snage tada već bile mobilizirane.

Sljedećeg dana, vrativši se u Novo-Ogarjevo oko 17 sati, Putin je primio telefonski poziv od turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Prema službenom zapisniku razgovora, Putin je “izrazio razočaranje što su SAD i NATO ignorirali opravdane i razumne zabrinutosti i zahtjeve Rusije”. Iako su se Putin i Erdogan poznavali više od dva desetljeća i opisivali jedan drugoga kao “prijatelje”, u razgovoru se nije spominjala bilo kakva neposredna invazija.

Prema izvoru u turskom ministarstvu vanjskih poslova, koji je radio s Erdoganom od 2003. godine, “nije bilo nikakvih naznaka ili upozorenja o tome što Putin planira.” U jednom trenutku navečer 23. veljače, Putin je sjeo u televizijski studio u Novo-Ogarjevu kako bi snimio još jednu poruku svom narodu, drugu u nekoliko dana. Toga je puta objavio je da je izdao zapovijed za početak “ograničene specijalne vojne operacije” u Ukrajini. Poruka je emitirana u 6 sati ujutro sljedećeg dana. Duž cijele granice od 2000 kilometara između Rusije, Bjelorusije i Ukrajine snage od najmanje 71 bataljunske borbene skupine koje su brojale 160.000-190.000 ljudi, najveći raspored ruskih trupa na europskom tlu od 1945. godine, krenule su u rat.