Je li Hrvatska posve nevinog čovjeka poslala na 15 godina robije? Dojmljiv i mučan dokumentarac o slučaju Mirka Graorca
Nitko od logoraša ga nije vidio na Manjači niti čuo za njega. Oni koji su ga teretili na sudu, danas, pak ne žele više o tome pričati
Novine su tih dana, a bila je sredina devedesetih, vrištale o krvniku s Manjače koji je konačno dolijao. Klasična priča, s jedne strane pristojan i blag susjed,a s druge zlotvor i mučitelj u jednom od najgorih logora na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata, onog u kojem su za vrijeme rata u BiH bili zatočeni Hrvati i Muslimani.
Jedna se stvar, međutim, nikako nije uklapala. Kako se, zaboga, čovjek s optuženičke klupe, Mirko Graorac, usudio nakon svega vratiti u Hrvatsku i Split? U grad iz kojeg su dolazili i neki od zatočenika u Manjači?! I to 1994. godine, dakle prije “Oluje” i prije Daytona koji je zaključio rat u Bosni i Hercegovini?
Nitko ga vidio, ni čuo za njega
Na suđenju je Graorac dobio 15 godina robije. I dok je povijest u drugoj polovici devedesetih i prvom desetljeću ovog stoljeća izravnavala račune na ovim prostorima, bio je iza rešetaka. O njegovom slučaju je Al Jazeera upravo objavila dokumentarac svog novinara Branimira Zekića.
Mučan i dojmljiv uradak “Teret Mirka Graorca” vrlo uvjerljivo ukazuje na to da je 15 godina u zatvoru odležao nevin čovjek. Zekić je, za razliku od splitskog suda, razgovarao s nizom bivših logoraša s Manjače i s Almirom Grabovicom koji je objavio cijeli znanstveni rad o logoru Manjača u okviru kojeg je intervjuirao stotinu bivših zatvorenika.
Nitko od njih Graorca na Manjači nije vidio, niti je za njega čuo. Zekić je pokušao snimiti i izjave svjedoka optužbe na osnovu kojih je Graorac završio 15 godina na robiji. Odbili su reći išta više o tom slučaju, čak i ponoviti svoje optužbe. “Pustite me na miru”, kaže mu jedan od svjedoka optužbe u telefonskom razgovoru. Drugi, pak, veli da trenutno ima većih briga nad glavom.
Krv s tenisica
Graorčeva kalvarija počela je kad je, kao umirovljeni policajac 1992. otišao u selo Bajinci u BiH skrbiti o teško bolesnim roditeljima, koji su uskoro umrli. No, on se više nije mogao jednostavno vratiti u Split svojoj supruzi i djeci. Uspio je konačno 1994. godine, no već sljedeću godinu je uhapšen, a u pritvoru je brutalno premlaćivan. Tjerali su ga, primjerice, da liže svoju krv s tenisica čovjeka koji ga je tukao.
Danas, 25 godina kasnije, nakon što je ostao bez supruge koja se do smrti borila za pravdu za muža i nakon što su mu se djeca iselila iz Hrvatske, ne odustaje od toga da očisti svoje ime od optužbe radi koje je proveo 15 godina u zatvoru.
Ni milijunti dio sumnje
“Da sam imao milijunti dio sumnje da je on doista bio na Manjači, ne bih napravio ovaj dokumentarac”, kaže nam danas autor Branimir Zekić. Činjenicu da se sve ove godine obnova postupka ne pokreće, unatoč svim okolnostima koje ukazuju da je Graorac nevin, ocjenjuje kao potvrdu da na takvu vrstu katarze hrvatsko društvo ni danas nije spremno. “Nadam se da će onima koji su ga prije 25 godina teretili ipak proraditi savjest”, kaže nam Zekić.
“Teško mi je, kao da me nešto stalno guši”, govori Graorac u kameru u jednom od brojnih emotivnih vrhunaca dokumentarca, “ali neću se ubit’”, kaže, objašnjavajući kako ne želi da mu djeca žive sa stigmom oca ratnog zločinca. Njegov odvjetnički tim tražio je prošle jeseni obnovu postupka. Prvostupanjski sud ih je odbio, a predmet je trenutno na Vrhovnom sudu RH.