Kako se pravosuđe dvije godine natezalo je li snimka političara koji nudi novinaru mito dokaz ili nije
Prošlo je 26 mjeseci otkako je Franjo Lucić nudio novac da se ne objavi tekst o njemu. Suđenje nije počelo, on je i dalje u HDZ-u
Usred ljeta 2017., prošlo je od tada 26 mjeseci, saborski zastupnik HDZ-a ponudio je mito Telegramovom novinaru koji je bio radio na velikom istraživačkom feljtonu o njegovim sumnjivim poslovima. Kad ga je Franjo Lucić, do kojeg je pokušavao doći danima, napokon povratno nazvao, Drago Hedl uključio je snimanje, misleći da će za potrebe priče morati transkribirati izjave saborskog zastupnika.
Tako je nastala čuvena snimka koju su s Telegrama promptno prenijeli svi mediji u zemlji; snimka za koju se mnogima na prvu činilo kako će biti eksplicitan dokaz u postupku protiv saborskog zastupnika. Međutim, zahvaljujući ne sasvim dorečenim hrvatskim zakonima i kontradiktornoj praksi sudova, hrvatskim institucijama trebale su više od dvije godine da odluče je li vrpca dokaz u sudskom postupku, ili nije.
Grubo je ugrozio Ustavom zajamčenu slobodu medija
Sada je konačno ustanovljeno da jest. Vrhovni sud zauzeo je stav da u ovom slučaju javni interes preteže nad pravom okrivljenika na privatnost. Nadalje, Vrhovni sud smatra da je Franjo Lucić nuđenjem mita izvršio izravan pritisak na pravo i dužnost novinara da pravodobno izvijesti javnost o imovinskim (ne)prilikama saborskog zastupnika i time je grubo ugrozio Ustavom zajamčenu slobodu medija te pokušao prikriti informacije nužne za transparentnost državnih dužnosnika.
Odluka da se zapis koji je snimio Drago Hedl koristi kao dokaz na sudu, važna je na nekoliko razina. Zašto je trebalo proći više od dvije godine da bi postala konačna, teško je prepričati u nekoliko rečenica, no slučaj se u osnovi svodi na odluke osječkog Županijskog suda koji je inzistirao da vrpca ne može biti zakonit dokaz; pa im je Vrhovni sud ukidao odluke, pa su oni opet donosili iste.
Sada je konačno, Osječki sud više ne može ništa
No, nakon što su danas službeno zaprimili rješenje Vrhovnog suda, stvar je riješena. O ovom su slučaju, usput, profesori, suci i odvjetnici diskutirali na Telegramu još u srpnju te 2017. godine. Kompliciranu situaciju zašto se uopće raspravlja o tome može li sudionik bilo kojeg razgovora snimati ostale, detaljno je obrazložio profesor Ivo Josipović s katedre za Kazneno procesno pravo u Zagrebu:
“Što se tiče korištenja snimke razgovora dvaju osoba, učinjene bez znanja onoga koji ne snima, danas su sudovi za kaznena djela iz županijske nadležnosti ovlašteni vagati dokaz: on se može upotrijebiti ako je javni interes da se djelo otkrije i kazni pretežitiji od interesa zaštite privatnosti. Isto tako, ta je vaga ključna za utvrđenje postoji li kazneno djelo neovlaštenog zvučnog snimanja i prisluškivanja iz članka 143. Kaznenog zakona na strani onoga koji je snimao. Podsjećam, u slučaju vukovarskog gradonačelnika Sabe, koji je po mnogo čemu sličan ovome, sud je odvagao da preteže javni interes korištenja snimke kao dokaza.
Ako smiješ prepričati razgovor, zašto ga ne bi snimio?
Povijesno, u bivšoj Jugoslaviji a i na početku hrvatske državnosti, mogla se koristiti svaka snimka razgovora koja je bila namijenjena onome tko snima, bez obzira da li snimani zna ili ne zna za snimanje. Logika, koju je još utvrdio bivši Savezni sud, a kasnije i prihvatilo hrvatsko zakonodavstvo i praksa, bila je: ako imam pravo i mogućnost čuti razgovor, odnosno, sudjelovati u njemu, te ako imam pravo prepričavati taj razgovor, onda je prirodno da ga mogu i snimati. Razvila se doktrina, a i zakonodavstvo, da nije kazneno djelo snimati razgovor koji je namijenjen onome tko snima, te da takva snimka, jer nije nastala kaznenim djelom, može biti dokaz.
Međutim, u vrijeme kada su se počeli u javnosti pojavljivati transkripti iz Ureda predsjednika u vrijeme Franje Tuđmana, na kojima je bilo vrlo neugodnih razgovora, ne samo o ratu, već i o pretvorbi i privatizaciji, praksa se najednom promijenila, kao i zakonodavstvo. Isključeno je korištenje snimki, pa onda i njihovih transkripta, za koje snimani nije znao. Naravno, svi na koje su se nezgodni transkripti odnosili, tvrdili su da nisu znali za snimanje. I to je bio jedan od primjera kako su država, zakonodavstvo i sudska praksa, štitili pretvorbeni kriminal”, kazao je profesor.
Ovim konačnim rješenjem Vrhovnog suda Franjo Lucić u bitno je nezgodnijoj poziciji, jer će suci prije donošenja odluke slušati vrpcu na kojoj on izgovara rečenice u stilu: “Ako ti ne objaviš taj tekst, ja ću tebi dati tri tisuće kuna”. Gospodin Lucić, možda treba još jednom spomenuti, i dalje je saborski zastupnik i član HDZ-a. Iz stranke nije bilo ni naznaka da bi ga izbacili.