Sud je još uvijek zbunjen oko toga kad su tajno snimljeni dokazi zakoniti. Ovi recentni slučajevi to najbolje pokazuju
Osječki sud kaže da je snimka nezakonita, no sada se čeka konačni stav Vrhovnog suda RH
Optužno vijeće Županijskog suda u Osijeku u srijedu je zaključilo kako snimka razgovora u kojem saborski zastupnik HDZ-a Franjo Lucić Telegramovom novinaru Dragi Hedlu nudi mito nije zakonit dokaz. Na tu sudsku odluku USKOK, koji je pokrenuo postupak protiv Lucića zbog nuđenja mita novinaru, ima pravo žalbe. Zato će slučaj ponovno završiti na Vrhovnom sudu RH, i nije izvjesno kada će biti nastavljen.
Vrhovni sud nema jedinstven stav oko zakonitosti ovakvih snimki, već odlučuje od slučaja do slučaja. Sada će, prema proceduri, procjenjivati je li kazneno djelo za koje se vodi postupak protiv Lucića dovoljno teško da bi i nezakonito napravljena snimka mogla, prema odredbama Zakona o kaznenom postupku, postati zakonit dokaz. Zakon kaže da kazneno djelo mora imati teži značaj.
Lucić je Telegramovu novinaru u telefonskom razgovoru rekao kako mu je – odustane li od teksta koji priprema – spreman platiti tri puta više nego što će mu za tekst platiti redakcija Telegrama. Bio je vrlo eksplicitan u toj ponudi, ne ostavljajući nikakve sumnje na što misli i ponovio je to u dva navrata: “Ono što ćeš ti od redakcije dobiti, ja ću te honorirati jedan naprema tri, ako ti dobiješ tisuću, ja ću ti dati tri tisuće”, rekao je Lucić novinaru Telegrama.
Kada je ovaj slučaj otkriven Telegram je razgovarao s pravnim stručnjacima koji su nam rekli kako bi snimka trebala biti prihvaćena kao dokaz. Sada smo pregledali konkretne sudske odluke o (ne)zakonitim snimkama.
Slučaj bivšeg vukovarskog gradonačelnika Sabe
U slučaju bivšeg vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe, koji je bio proglašen krivim za podmićivanje gradskih vijećnika Marije Budimir i Radivoja Đurića iz HDZ-a te je osuđen na godinu i četiri mjeseca zatvora, snimka što ju je napravila Marija Budimir, bez Sabinog znanja, ocijenjena je zakonitim dokazom.
Vrhovni sud tada je zaključio kako se ne radi o nezakonitom dokazu koji je pribavljen povredom prava i sloboda, odnosno snimanjem osobe koja ne zna da se taj razgovor bilježi, jer je snimka korištena kao dokaz u postupku za težak oblik kaznenog djela iz nadležnosti županijskog suda. Radilo se dakle o nuđenju mita, a interes kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja pretegnuli su nad povredom prava.
Drugim riječima, sud je odvagnuo koje je pravo važnije – je li važnije pravo osobe da se njezini privatni razgovori ne snimaju ili je važnije pravo javnosti da zna. U slučaju Sabo presuđeno je da je važnije pravo javnosti. Sabo je bio prvi takav slučaj u kojem je Vrhovni sud prihvatio mišljenje USKOK-a da je riječ o teškom kaznenom djelu usmjerenom izvrtanju volje birača te je imao u vidu interes cjelokupnog hrvatskog društva da se stane na kraj trgovini mandatima.
Slučaj korupcije u zagrebačkoj gradskoj upravi
Nezakonitim dokazom Vrhovni sud RH proglasio snimku koju je 2013. diktafonom u kafiću snimio Davor Pejić, a na njoj se čuje kako Nenad Kovačević, viši suradnik u zagrebačkom Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport, od njega traži mjesečno 1750 eura mita. Za taj novac trebao mu je omogućiti da sklopi posao s Gradom i svoju kuću prenamijeni u vrtić. Optužno vijeće Županijskog suda u Zagrebu u dva navrata prihvatilo je ovu snimku kao zakonit dokaz, no na kraju ju je moralo izdvojiti iz sudskog spisa jer je Vrhovni sud RH rekao da ipak nije zakonita.
U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud nije sporio da je Davor Pejić, koji je svjedok u postupku protiv Kovačevića, snimio tri razgovora s Kovačevićem te da je to učinio bez njegova znanja i bez odobrenja suca istrage. Nije bilo sporno ni da je Pejić naknadno te snimke predao USKOK-u, kao dokaz svojih tvrdnji da je ovaj od njega tražio mito.
No za Vrhovni sud sporno je bilo je li u ovom slučaju javni interes toliki da bi opravdao Kovačevićevu povredu privatnosti, kao što je to bilo u slučaju Željka Sabe. I dok je u slučaju Sabo Vrhovni sud odlučio da je takva snimka zakonita, u slučaju Kovačević smatrao je da nije jer se, kako su ocijenili vrhovni suci, nije radilo o teškom kaznenom djelu kod kojeg interes kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja preteže nad povredom njegovih prava.
Vrhovni sud još je naglasio kako Kovačevićevo postupanje nije odstupalo od “uobičajenih okvira počinjenja ovakvih kaznenih djela, odnosno da je Kovačević kao službena osoba zahtijevao mito za sebe i druge da izvan granica svojih ovlasti napravi radnju koja se morala obaviti”. Osim toga, za ovakvo djelo zapriječena je kazna do osam godina zatvora, a imovinska korist je znatna, no ne takva da bi sama po sebi imala značaj teškog kaznenog djela koje bi opravdavalo da snimka ostane u spisu, zaključio je Vrhovni sud. Kako je zbog toga snimka morala biti izdvojena iz sudskog spisa, a Pejić je kasnije promijenio iskaz, Kovačeviću je izrečena oslobađajuća presuda.
Slučaj Zdenka Antunovića, bliskog Bandićevog suradnika
U sudskom spisu nije ostala ni snimka razgovora sa Zdenkom Antunovićem, bliskim suradnikom gradonačelnika Milana Bandića, što ga je Darko T. diktafonom snimio 2011. godine. Na njoj se moglo čuti kako Antunović traži 10.000 eura mita. Svjedok je snimku čuvao pune četiri godine, da bi ju USKOK-u predao nakon što je pokrenuta istraga u aferi Bundekfest. Radi se o sumnjama da su pojedini obrtnici mimo natječaja dobivali poslove s gradom Zagrebom.
U ovom Antunovićevom slučaju radilo se o mitu za dodjelu organizacije manifestacije ‘Zagrebački karneval 2011’. Naime, nakon što se direktor tvrtke Fest pismeno obratio Uredu gradonačelnika Grada Zagreba i iskazao interes za organizaciju Zagrebačkog karnevala, Milan Bandić ga je uputio da se o tome dogovori s Antunovićem iako on, kao tadašnji direktor KK Cibona, formalno nije imao nikakvu ulogu u organiziranju te i sličnih manifestacija u Gradu Zagrebu.
Antunović je, pak, sumnja USKOK, koristeći okolnost da je višegodišnji istaknuti sportski djelatnik na području Grada Zagreba, da je direktor KK Cibona, te da je osoba od povjerenja gradonačelnika, tražio 10.000 eura mita, koje je i dobio.
Direktor je Antunovića snimio, no Vrhovni sud RH ocijenio je kako snimka nije zakonit dokaz. U obrazloženju stoji kako Ustav štiti sve građane od zadiranja u privatnost što predstavlja nezakonito snimanja, pa to ustavno pravo pripada i Antunoviću.
Uz to, i u ovom slučaju Vrhovni sud RH zauzeo je stav da ono što je Antunović napravio nije posebno teško kazneno djelo, odnosno da predstavlja uobičajeni način traženje mita, zbog čega nema neki teži značaj koji bi opravdao proglašenje nezakonitog dokaza zakonitim.
Nasilni muž prijavio je ženu zbog neovlaštenog snimanja
Pronašli smo još jedan slučaj u kojem je problematizirana zakonitost snimke napravljene bez sudskog naloga. Riječ je o postupku u kojem je snimka korištena u postupku protiv obiteljskog nasilnika. Napravila ju je njegova supruga dok je muškarac prijetio njoj i svojoj djeci. Žena je snimku predala policiji koja je protiv nasilnika inicirala kazneni postupak.
No, on je naknadno svoju suprugu prijavio zbog neovlaštenog snimanja tražeći od suda da ju zbog toga kazni. Pravomoćnom presudom žena je ipak oslobođena krivnje jer je zaključeno kako je imala opravdani razlog snimati nasilnog muža. Taj razlog bile su upravo prijetnje što ih je upućivao njoj i djeci. Nakon što je snimku predala policiji, uplašena žena pokazala ju je i svojoj braći i sestrama za slučaj da muž naudi njoj, odnosno da ju u nekom od ispada bijesa ubije.
U oslobađajućoj presudi dalje se navodi kako je jasno da je žena neovlašteno snimala isključivo kako bi dokazala prijetnje kojima je bila izložena i kako bi zaštitila svoj integritet. To je po ocjeni suda bio dostatan opravdani interes koji je bio teži od interesa zaštite privatnosti nasilnog muža.