Kako se Stipe Mesić u potpunosti prenerazio životom u Sjevernoj Koreji
Bivši predsjednik nedavno je posjetio najzatvoreniju državu svijeta
Bivši predsjednik Stjepan Mesić nedavno je, kao jedan od rijetkih svjetskih državnika, posjetio Sjevernu Koreju, najzatvoreniju, najtajanstveniju, a otkada je ovih dana izvršila pokus s hidrogenskom ili atomskom bombom, svejedno, i najopasniju državu na svijetu. Posljednjih mjeseci iz tog neokonfucijanskog carstva stižu vijesti koje bude sve veću zebnju kod svih susjeda, Južne Koreje, Kine, Japana, Rusije, ali i SAD-a.
Prošli tjedan objavljeno je da je Kim Yang-gon, sekretar Radničke partije zadužen za pregovore s Južnom Korejom te “blizak drug” mladog despota Kim Jong-una, poginuo u prometnoj nesreći. U što, dakako, nitko nije povjerovao jer u Pjongjangu nema prometa, a osim toga tako visoko pozicionirani dužnosnici stalno su pod pratnjom, tako da je isključen bilo kakav incident.
Kim Yang-gon četvrti je visoki dužnosnik koji je posljednjih godina, navodno, stradao u prometnoj nesreći. Kim Yang-gon jednostavno je ubijen kao i 70 važnih političkih i vojnih ličnosti koje je diktator Kim Jong-un likvidirao od prosinca 2011. kada je zasjeo na vladarski tron svog oca Kim Jong-ila, koji je, tvrde, napisao 18.300 knjiga koje svi Sjevernokorejci morao proučavati cijeli život.
Hidrogenska bomba
U svijetu je sa zluradošću primljena vijest da se potkraj prošle godine raketa ispaljena sa sjevernokorejske podmornice odmah nakon lansiranja sunovratila u more. Kao što je s podsmijehom primljena izjava Kim Jong-una da je njegova zemlja proizvela hidrogensku bombu. Kada je 6. siječnja sjevernokorejska televizija objavila da je uspješno testirana hidrogenska bomba, nije došlo samo do pomicanje tla magnitude 5,1 u Aziji nego je ta eksplozija izazvala tektonske političke potrese diljem svijeta.
Kim Jong-un je poručio putem državne televizije da su njegova zemlja i partija otvorile 2016. godinu “uzbudljivom bukom prve hidrogenske bombe.” Sjeverna Koreja do sada je triput testirala atomsku bombu – 2006., 2009. i 2013. godine i zbog toga zaradila međunarodne sankcije.
Propast društva
S obzirom na to da je prije Sjeverne Koreje posjetio i Južnu Koreju, Stjepan Mesić svjedočio je nevjerojatnim krajnostima: početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, od kada je komunistička dinastija Kim, djed Il-sung, sin Jong-il i unuk Jong-un, zasjela na grbaču nesretnog sjevernokorejskog naroda, Južna Koreja je imala BDP niži od Sjeverne Koreje.
Nije lako odgovoriti na pitanje kako je u tako globaliziranom svijetu moguća tako bestijalna diktatura. Djelomice je razlog tome potpuna geografska izoliranost i policijska država bez presedana gdje se gledanje južnokorejskih sapunica kažnjava smrću.
Danas Južna Koreja s 50 milijuna stanovnika ima BDP čak 1,666 trilijuna dolara, po čemu je ušla u red 15 ekonomski najprosperitetnijih zemalja, dok je Sjeverna Koreja s oko 25 milijuna žitelja, zaostala na 40 milijardi dolara BDP-a i po tomu je jedna od najsiromašnijih država na svijetu. Po glavi stanovnika Južna Koreja ima prihod od 33.200 dolara godišnje, dok Sjeverna Koreja jedva 1800 dolara zbog čega čak 70 posto stanovnika te zemlje pati od kronične neishranjenosti.
Jedino je u vojnoj sili Sjeverna Koreja dominantna u odnosu na Južnu Koreju. Kimland. kako nazivaju Sjevernu Koreju, ima pod oružjem oko 1,1 milijun vojnika, dok Južna Koreja “samo” 522.000. Pjongjang raspolaže sa 4060 tenkova, 7900 artiljerijskog oružja, 72 podmornice, 770 vojnih brodova, 1500 ratnih zrakoplova, dok Seul ima jedva 2414 tenkova, 5180 topova, 23 podmornice, 174 vojnih brodova, 883 ratna zrakoplova.
Potpisnik ovih redova tijekom sedmodnevnog boravka u Sjevernoj Koreji uvjerio se da je to doista najmilitariziranija zemlja na svijetu. U Pjongjangu svaki treći automobil ili kamion ima vojne oznake, svaki četvrti ili peti prolaznik odjeven je u vojnu odoru, a usred svake četvrti izgrađena je golema vojarna.
“To je zaista nevjerojatna država”, ispričao nam je po povratku Stjepan Mesić.
Rezidencijalna četvrt
“Smjestili su me u rezidencijalnu četvrt, u kojoj je sve bilo u redu osim jedne stvari: tijekom boravka u vili u kojoj sam odsjeo nisam vidio nikoga, ni domaćice, ni sobarice pa niti čuvare. A kada bi me poveli u grad, ni sa kime nisam mogao progovoriti ni riječ. Ni izvan vile nije bilo nikoga, tek kada bi nas odveli u muzej ili školski centar, sretali bismo obične ljudi, ali ni s njima se nije moglo komunicirati.” Mesićevu pozornost privukao je red koji vlada na svakom koraku.
“Čim se na jednom mjestu skupi više od troje ljudi ili djece, odmah stanu u red dva po dva, dok čekaju tramvaje, dok stoje pred muzejom ili dućanom, čekaju podzemnu željeznicu. Uvijek se može vidjeti kako disciplinirano čekaju, a ta im se navika usađuje od malih nogu…”
Učenje stajanja u redu
Problem s kojim se susreo Stjepan Mesić muči zapravo svakoga tko posjeti tu shizofreničnu državu. Potpisnik ovih redova boravio je tjedan dana u Sjevernoj Koreji, ali osim sa dva vodiča i prevoditelja, ni sa kime nije mogao razmijeniti niti jednu jedinu riječ. Ako bismo domaćine, koji su nas dočekali u nekoj školi, muzeju, fakultetu, nešto upitali, umjesto njih bi odgovarali naši vodiči.
Potpisnik ovih redova boravio je tjedan dana u Sjevernoj Koreji, ali osim sa dva vodiča i prevoditelja, ni sa kime nije mogao razmijeniti niti jednu jedinu riječ
Potkraj ljeta prošle godine, kada i bivši predsjednik Mesić, u Pjongjangu su boravili mladi nogometaši iz Sesveta. Sve troškove puta i boravka na međunarodnom omladinskom turniru platili su Sjevernokorejci, a mladići iz Sesveta i njihovi treneri po povratku nisu krili oduševljenje hranom, smještajem, prijemom, atmosferom…
Još više od naivnih učenika i trenera iz Sesveta, tom se komunističkom monarhijom oduševila američka košarkaška megazvijezda Denis Rodman, koji je bio osobni gost tiranina Kim Jong-una, inače velikog obožavatelja NBA lige.
“Zabave koje je priređivao Kim Jong-un nalikovale su po raskoši onima na Ibizi ili Havajima, nudili su nas s najboljim pićima i hranom na svijetu, kao da smo bili u hotelima sa sedam zvjezdica, vozili smo se na luksuznoj jahti od 65 metara, bilo je više nego čudesno…”
Sličan dojam o Sjevernoj Koreji kući nosi i oko 100.000 stranaca, uglavnom iz Kine, koji godišnje posjete tu zemlju. Najveći broj stranih gostiju, poput mladih sportaša iz Sesveta i Denisa Rodmana, za boravka u Sjevernoj Koreji dobije potpuno iskrivljenu sliku o toj zemlji. Domaćini, naime, precizno režiraju njihov boravak, vode ih samo na mjesta kojima se 95 posto običnih građana ne može ni približiti. Sve što turisti vide dostupno je tek malobrojnoj političkoj, vojnoj, kulturnoj, sportskoj eliti koja, prema analizama američkih i južnokorejskih obavještajnih službi, u zemlji s oko 24,5 milijuna stanovnika, broji manje od milijun ljudi.
Čim gosti izađu iz starog ruskog putničkog zrakolova kompanije Korea Air, zabljesne ih nova, velebna, supermoderna pristanišna zgrada, doduše bez putnika, jer iz Pjongjanga dnevno polijeće ili slijeće svega nekoliko aviona. Yanggakdo International Hotel, namijenjen isključivo strancima, u kojemu je odsjeo i vaš reporter, u relativno je dobrom stanju, ali iako ima 47 katova i 1000 soba, gostima su na raspolaganju samo dva telefona na recepciji.
Dućani sa švicarskim čokoladama
Turiste obvezno vode na superluksuzna mjesta kao što su Rungna narodni park za zabavu, u kojemu sat jahanja stoji 5 dolara ili 750 vona, a prosječna mjesečna plaća kreće se između 20 do 50 dolara. U Masiknyongu, skijaškom resortu nedaleko od Pjongjanga, sve vrvi od ski-liftova, bazena, sauna, dućana koji su puni švicarskih sireva, čokolada, kolača, viskija, Diorove kozmetike, Siemens strojeva za pranje rublja, kupaćih kostima…
Turistima se s ponosom pokazuje Munsu vodeni park u Pjongjangu s dupinima ili zdravstveni centar s kozmetičkim i frizerskim salonima. Obvezno se na ruti nalazi i sportski centar s klizalištem, stazama za rolanje, gdje se bicikli iznajmljuju za dolar ili 150 vona po satu. Neizbježan je posjet Palači pionira, monumentalnoj zgradi od mramora i granita, svodova visokih po nekoliko desetaka metara.
Gosti zadivljeno promatraju desetogodišnje virtuoze koji savršeno pjevaju, slikaju, sviraju, igraju odbojku, nogomet, košarku, gimnasticiraju, plešu balet…. No sva ta djeca zapravo su dresirani roboti koji po cijele dane vježbaju, zabavljaju turiste te hine sreću, zadovoljstvo, razdraganost…U oglednom vrtiću djeca predškolske dobi rade pak sve isto što i stariji uzrasti u Palači pionira, ostavljajući strane turiste bez daha.
Turiste obvezno vode na superluksuzna mjesta kao što su Rungna narodni park za zabavu, u kojemu sat jahanja stoji 5 dolara ili 750 vona, a prosječna mjesečna plaća kreće se između 20 do 50 dolara.
Državni mediji, jer samo oni postoje, upravo su najavili početak gradnje podzemnog hotela, a objavili su i izvješća s glamurozne modne revije na kojoj je bilo više od tisuću posjetitelja.
Istodobno, autobusi s turistima Pjongjangom jure velikom brzinom uvijek istim, najbolje uređenim ulicama i četvrtima. Tako ne mogu zapaziti strašno zapuštene fasade, devastirane balkone, okoliš prepun smeća, bijedno odjevene ljude… Uz to, stranci su cijelo vrijeme okruženi vodičima i prevoditeljima, sve odreda djecom diplomata, partijskih, vojnih i državnih dužnosnika koji znaju strane jezike i koji su neusporedivo bolje odjeveni od ostalih ljudi.
Na polupraznim avenijama i ulicama mogu se vidjeti najnoviji modeli Mercedesa, BMW-a, Audija, a uočljive su i žene u mini suknjama ili haljinama jarkih boja koje hodaju gradom bez bojazni da će ih uhititi tzv. modna policija. Za modnu revoluciju najzaslužnija je Ri Sol-ju, supruga sjevernokorejskog tiranina, koja nosi odjeću i torbice najskupljih svjetskih marki i koja se izborila za ukidanje zabrane nošenja mini haljina i hlača. Ulicama prometuje sve veći broj taksija, puno prolaznika razgovara na mobitel, više je restorana, uličnih prodavača i kioska…
No sve to može se vidjeti samo u Pjongjangu, glavnom gradu s oko 2,5 milijuna stanovnika, koji je privilegiran u odnosu na cijelu zemlju, jer je u njemu standard života neusporedivo viši. Tu je nekoliko bolnica, kina, kazališta, muzeja, fakulteta… Doduše, da bi se netko tko ne pripada vladajućoj eliti upisao na prestižno Kim Il-sung sveučilište mora pri upisu potkupiti činovnike s najmanje 10.000 dolara.
Oko 100.000 najvažnijih stanovnika Pjongjanga, koji imaju čak i iPadove, može preko interneta i specijalnog sjevernokorejskog operativnog sustava Crvena zvijezda pratiti domaći portal Naenara ( Moja domovina). Stotine tisuća ljudi imaju relativno dobre plaće jer rade u državnim institucijama i administraciji.
Crna burza razvila se do nevjerojatnih razmjera, tamo se kupuje sve – od hrane, žestokih pića do higijenskih potrepština, kućanskih aparata, televizora i radija.
No da ni u Pjongjangu ne cvatu ruže vidi se po tome što pripadnici najviše kaste, političari, generali, ratni veterani, znanstvenici, sportaši, diplomati, profesori, visokopozicionirani činovnici, članovi Partije, stanuju u Pjongjangu u četvrtima koje su zidovima od više metara s bodljikavom žicom odvojene od ostalog svijeta. Uz to što imaju svoje bolnice, trgovine, škole, vrtiće, najveća je prednost što su tu redukcije struje neusporedivo blaže nego u drugim dijelovima grada.
Zbog toga, ako niste pripadnik tog sloja društva, morate platiti mito od oko 100.000 dolara da biste se domogli stana u tom raju za privilegirane. U ostalim dijelovima grada za stan se mora platiti mito od oko 5 tisuća dolara. Unutar četvrti mogu se mijenjati stanovi, ali za to se mora podmititi nekog birokrata s najmanje 3 tisuće dolara. Bizarno je što su u neboderima, od kojih većina ima između 20 do 40 katova, najskuplji stanovi na najnižim katovima, dok su oni prema vrhu sve jeftiniji. Razlog: zbog stalnih nestašica struje liftovi ne rade ili su pak pokvareni, a osim toga na višim katovima češće nema ni vode jer su pumpe slabe i stalno u kvaru. Uglavnom, što je netko siromašniji, mora živjeti na višem katu. Najsiromašniji pate u penthouseima.
No svi stanari, bez obzira na kojem katu žive, u svakoj sobi mogu imati samo jednu žarulju. Čim se spusti mrak u cijeloj zemlji isključuje se struja, nema je ni na ulicama, pa ljudi gradom bauljaju poput zombija, jer ne voze ni tramvaji, a džepna svjetiljka je luksuz koji si malo tko može priuštiti.
Mladići i djevojke iz provincije niži su u prosjeku za oko 5 centimetara i lakši desetak kilograma od svojih vršnjaka iz grada. Razlog: glad. Stanovnici Pjongjanga imaju pravo na 350 do 400 grama hrane dnevno, dok se ostalih 22 milijuna Sjevernokorejaca mora zadovolji s 200 do 250 grama hrane. Sjeverna Koreja spada među 34 zemlje koje se ne mogu same prehraniti, čak 70 posto stanovnika nema osiguranu prehranu, a svake godine nedostaje najmanje 400.000 tona riže i kukuruza. U Sjevernoj Koreji više od 5 milijuna ljudi pati od teške nestašice hrane, a milijun djece ispod pet godina je pothranjeno.
Kako zaraditi novac
Na crnoj burzi kilogram riže stoji 3000 vona, dakle gotovo trećinu plaće, inflacija se na godišnjoj razini približila brojci od 50 posto. Prije dvadeset godina od gladi je umrlo oko 2 milijuna ljudi.
Crna burza razvila se do nevjerojatnih razmjera, tamo se kupuje sve – od hrane, žestokih pića do higijenskih potrepština, kućanskih aparata, televizora i radija.
U domaćoj radinosti proizvode se pivo i žestoka pića za osobne potrebe, ali i za crno tržište. Najbolje se zarađuje na iznajmljivanju knjiga i DVD-a. Za 3000 vona na sat iznajmljuju se japanski krimići ili špijunski romani. Prevode ih studenti koji uče strane jezike, a ljudi ih posuđuju kako ih ne bi držali kod kuće da ih u pretresu na pronađe policija. Svi kompjutori, printeri, kopirni aparati moraju biti evidentirani…
Oko 200.000 ljudi zatočeno je u logorima u kojima vlada nezamisliva tortura, djeca se rađaju kao robovi, zimi su zatvorenici zamotani u plastične vreće jer nema odjeće, većina preživljava tako da jede insekte i travu, a abortusi se obavljaju bez anestezije… Inače, sjevernokorejsko društvo dijeli se na tri kaste: oko milijun ljudi, lojalni građani, društvena, politička, vojna, kulturna elita spadaju u prvu kastu, dok su svi ostali ili sumnjivi, a to je kasta onih koji nisu članovi vladajuće korejske Radničke partije i članovi njihovih obitelji, ili kasta neprijatelja, zapravo građana drugog reda koje se neprekidno proganja.
Život zombija
Oko 16 milijuna ljudi sa sela žive kao zombiji, bez interneta, mobitela, rijetki su televizori, novine. Ako žele putovati svi građani moraju dobiti dozvolu, pa su zbog toga na svim autocestama i željezničkim stanicama stroge policijske kontrole.
Oko sto tisuća Sjevernokorejaca radi u 44 države svijeta za krajnje mizernu plaću. Međutim, država im otima i tu bijedu, ukupno godišnje između 1,5 do 2,3 milijarde dolara, pa radncima ostane oko 1000 dolara godišnje. Najviše ih radi u Kataru, Češkoj, Rusiji, Kini, Maleziji, Senegalu, Kuvajtu… U pograničnoj zoni Kaesong 120 južnokorejskih tvrtki ima svoje pogone u kojima radi oko 700 Južnokorejaca te 47.000 Sjevernokorejaca.
Oni cijelu plaću od oko 500 dolara predaju državi, a ona im mjesečno vraća u prosjeku po 64 dolara. Kada netko ide na rad u inozemstvo, od običnih radnika do diplomata, nitko od članova njihovih obitelji ne može napustiti zemlju. Oni su, naime, jamstvo da će se njihovi najbliži vratiti kući. Ako odluče ostati vani tada čak i članovi najšire obitelji zajedno s djecom završavaju u nekom od zloglasnih logora.
Kim Jong-un želi da njegova zemlja što prije postane atomska sila znajući da će tako utjerati strah u kosti ne samo susjednim državama, nego i SAD-u, Rusiji, Kini.
Da Kim Jong-un (33) nije tako okrutan ubojica i despot bio bi zapravo beskrajno komična osoba. Kineski izvori tvrde da je napravio čak šest plastičnih operacija kako bi što sličniji svom djedu, utemeljitelju Sjeverne Koreje, Kim Il-sungu. Svake godine udeblja se po nekoliko kilograma od alkohola i prežderavanja. Obožava, među ostalim, švicarske sireve, a godišnje na uvoz luksuznih proizvoda za osobni užitak, jahti, automobila, pića, kozmetike troši oko 300 milijuna dolara. Svakih nekoliko mjeseci mijenja frizure od kojih je jedna egzotičnija od druge, a oko njega je uvijek nekoliko generala i partijskih dužnosnika koji ga prate s notesima u rukama te brižljivo zapisuju svaku njegovu riječ.
Kim Jong-un želi da njegova zemlja što prije postane atomska sila znajući da će tako utjerati strah u kosti ne samo susjednim državama, nego i SAD-u, Rusiji, Kini. To mu jamči da se nitko izvana neće usuditi potkopati njegovu strahovladu, a istodobno atomskim bombama može ucjenjivati, dobivati pomoć u hrani te tako do beskraja tlačiti vlastiti narod i održavati se na vlasti.Nikako ne treba podcijeniti znanstvene i industrijske kapacitete Sjeverne Koreje. Iako većina ljudi živi u nepodnošljivom siromaštvu, ta zemlja ipak proizvodi vlakove, autobuse, automobile, traktore, buldožere, brodove, podmornice te, na kraju, i vrlo sofisticirano i moćno raketno naoružanje.
Samo izrada rakete dometa 6000 kilometara UNH 3, stajala je državu 1,3 milijarde dolara, a 2012. s pomoću nje lansirali su u svemir svoj prvi satelit koji, doduše, danas bespomoćno luta bez ikakva kontakta sa zemljom. Prošle godine prenerazili su svoje južne susjede koji su u blizini Seula pronašli dva špijunska sjevernokorejska drona koja su neopaženo prošla sve radarske kontrole, a nosili su japanske kamere.
O tomu što će se može dogoditi ako takvi dronovi umjesto kamera ponesu navođene rakete, u Seulu ne žele ni razmišljati. Još veću zabrinutost izazvale su ovih dana američke satelitske fotografije na kojima je otkrivena nova generacija malih ratnih brodova nevidljivih za radare.
Prošle godine Kina je upozorila da njen nekadašnji saveznik Sjeverna Koreja ima dvadesetak bojevih glava koje su u stanju nositi nuklearne bombe, a rakete koje ih nose mogu gađati ciljeve na istočnoj obali SAD-a, u Južnoj Koreji, Kini, Japanu, Australiji, Tajlandu, Filipinima…
Kim Jong-un nije bezobziran samo prema svojim podanicima, jednako se osorno ponaša i prema svjetskim državnicima. Tako je odbio doći na proslavu 70. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata u Peking jer mu Kinezi nisu dopustili da na vojnoj paradi sjedi uz predsjednika Xija Jinpinga. Ljutiti Kim odmah je otkazao dolazak, a uz Jinpinga je sjedila južnokorejska predsjednica Park Geun-hye s kojom se kineski predsjednik do sada sastao šest puta, a s Kimom niti jednom.
Policijska država bez presedana
Kim je odbio doći i u Moskvu na proslavu Dana pobjede nad fašizmom jer nije želio stajati na tribini u istom redu s ostalim svjetskim liderima. Ovih je dana pak osobno naredio ženskom vojnom vokalno-glazbenom sastavu Moranbong Band da se vrati s turneje po Kini jer njihovu glavnom koncertu nije nazočio kineski predsjednik Xi Jinping. Inače, Moranbong Band, sastav od 20 iznimno lijepih, atraktivnih glazbenica i pjevačica u vojnim odorama, ali i uskim minicama šarenih boja koje izvode narodnu, revolucionarnu, rock i pop-glazbu, osobno je osnovao Kim Jong-un.
Nije lako odgovoriti na pitanje kako je u tako globaliziranom svijetu moguća takva bestijalna diktatura. Djelomice je razlog tome potpuna geografska izoliranost: na jugu je granica s Južnom Korejom koja je hermetički zatvorena stotinama tisuća mina i bodljikavom žicom kroz koju prolazi struja. Na sjeveru su neprohodne planine, dok su na istoku i zapadu oceani.
Također, riječ je o policijskoj državi bez presedana u kojoj se, primjerice, gledanje južnokorejskih televizijskih sapunica kažnjava smrtnom kaznom. A najviše državne i vojne dužnosnike na najmanji znak nelojalnosti javno se pogubljuje topovima i minobacačima. U takvom ozračju doista je teško očekivati da će se netko usuditi iznutra ili izvana ugroziti strahovladu obitelji Kim.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 9. siječnja 2015.