Kako su američki neprijatelji preoteli provjerenu strategiju iz Hladnog rata i sada je koriste protiv Washingtona

Mnogi su se nadali da će završetkom Hladnog rata nuklearno oružje prestati biti prijetnja. Umjesto toga, mnoge zemlje se oslanjaju na nuklearno oružje kako bi njime nadoknadile slabosti svojih konvencionalnih vojnih snaga, piše Foreign Affairs.

Kakav je stvarni rizik od nuklearnog rata?

Optimisti u SAD-u tvrde da je rizik od nuklearnog rata i dalje nizak jer smatraju da zemlje koje grade i hvale svoje nuklearne sposobnosti blefiraju. Smatraju da se nuklearnim oružjem ne može prikriti vojna slabost jer prijetnje eskalacijom, čak i od strane očajnog neprijatelja, nisu vjerodostojne.

Čini se kako optimisti ipak nisu u pravu jer je rizik od nuklearne eskalacije tijekom konvencionalnog rata puno veći nego se smatra. Američki protivnici se suočavaju s izazovom – kako uvjerljivo zaprijetiti eskalacijom i dovesti nuklearno naoružanog protivnika u pat poziciju.

SAD razvio strategiju prije više desetljeća

SAD je prije više desetljeća s NATO savezom razvio strategiju prisilne nuklearne eskalacije kako bi uvjerio Sovjetski Savez da će saveznici NATO-a zaista upotrijebiti nuklearno oružje budu li napadnuti.

Američki protivnici danas koriste staru nuklearnu strategiju NATO-a i razvijaju vlastite opcije. SAD bi morao ozbiljno shvatiti nuklearnu sposobnost i odlučnost svojih neprijatelja. Bilo bi tragično da se Washington zaleti u nuklearni rat samo zato što je odbacio strategiju koju je izmislio prije nekoliko desetljeća.

U kasnim 1950-im snage Varšavskog pakta, saveznika Sovjetskog Saveza i sedam drugih satelitskih država, nadmašile su snage NATO-a u ljudstvu u omjeru otprilike tri prema jedan. Odgovor NATO-a na takvu situaciju bio je jednostavan – ako Sovjeti izvrše invaziju na Zapadnu Europu, SAD bi pokrenuo sveobuhvatnu kampanju nuklearnog bombardiranja Sovjetskog Saveza. Poruka Moskvi bila je brutalna, ali vjerodostojna.

Strategija se počela raspadati nakon Hladnog rata

Ova strategija počela se raspadati tek nakon desetljeća Hladnog rata. Sovjetski Savez bio je na korak od postavljanja snažnog vlastitog nuklearnog arsenala, ogromnog poboljšanja u odnosu na male i ranjive snage koje je imao do tada. Samim tim, uskoro strategija NATO-a više nije imala smisla jer bi Sovjeti na prijetnju mogli odgovoriti istom mjerom.

Tijekom takvog rata, NATO bi se suočio s izborom u kojem bi u svakom slučaju izgubio – izgubiti bitku s konvencionalnim oružjem ili pokrenuti obostrano katastrofalnu nuklearnu razmjenu. NATO se suočio s izazovom s kakvim se suočavaju protivnici SAD-a – imao je malo nade u pobjedu u konvencionalnom ratu, a nije imao nade pobijediti u nuklearnom.

NATO je ipak pronašao rješenje za ovaj problem

NATO je pronašao odgovor na ovaj problem, napravio je planove za korištenje nuklearnog oružja u slučaju rata, ali na drugačiji način. Umjesto da se oslanja isključivo na prijetnju masovnog američkog nuklearnog napada na Sovjetski Savez, lansirali bi nekoliko taktičkih nuklearnih oružja male snage i kratkog dometa protiv vojnih ciljeva kako bi uvjerili sovjetske vođe da se rat izmiče kontroli i izvršili time pritisak na njih da zaustave invaziju.

Takva uporaba nuklearnog oružja mogla bi zadati težak udarac sovjetskom napredovanju i pokazala bi sovjetskim vođama da prizivaju nuklearnu katastrofu. NATO je time riješio problem koji se činio nerješiv – kako upotrijebiti nuklearne prijetnje da bi nepobjedivog neprijatelja zaustavio na mjestu.

SAD je rasporedio tisuće taktičkih nuklearnih oružja u Europu da bi Washington mogao eskalirati sukob, ali to ne bi bio sveobuhvatni napad na Sovjetski Savez. Također je stvorio dogovor o podjeli nuklearnog oružja saveznicima prema kojemu je američko oružje u europskim bazama omogućavalo nuklearnu obranu zemljama u kojima se nalazilo.

Detalji ove strategije napredovale tijekom vremena

Detalji ove strategije NATO saveza napredovale su tijekom vremena, ali su temeljne postavke ostale iste. NATO ne bi držao svoje nuklearno oružje zatvoreno dok bi njegove države članice bile osvajane, ali ne bi pokrenuo samoubilački nuklearni udar na Sovjetski Savez. Umjesto toga, NATO bi postupno i prisilno eskalirao sukob osiguravajući da rizici od nastavka sukoba budu preizazovni za Sovjete.

Kritičari su u to vrijeme upozoravali da bi ovakav pristup izazvao odmazdu protiv snaga NATO-a što ne bi donosilo nikakvu prednost korištenja nuklearnog oružja. Ali smisao eskalacije NATO-a nije bio promijeniti vojnu ravnotežu samu po sebi nego iskoristiti šok nuklearnih napada za stvaranje straha i prisiljavanje Sovjeta na prekid vatre.

Strategija NATO-a nije naišla na odobravanje

Drugi kritičari pitali su se zašto bi Sovjeti u takvom jednom sukobu bili upravo oni koji će se prvi povući. No stratezi odvraćanja smatraju da bi u obrambenom ratu NATO saveznici više brinuli o obrani vlastite slobode i teritorijalne neovisnosti nego što bi Sovjetima stalo do vođenja napadačkog rata, što bi moglo prevagnuti u tome tko bi ostao odlučniji u borbi.

Ova strategija NATO-a nije naišla na odobravanje, prvenstveno zbog prijetnje nuklearnim ratom koji bi potencijalno mogao uništiti civilizaciju. Činilo im se to nemoralnim, a pretpostavku da se eskalacija može kontrolirati kad jednom započne nazvali su – glupom. NATO-ova strategija učinila je nuklearno oružje ultimativnim oružjem slabih i savršenim alatom za suzbijanje moćnih suparnika.

Strategija nuklearne eskalacije nije nestala

Ova strategija nuklearne eskalacije nije nestala završetkom Hladnog rata. Nekolicina nuklearno naoružanih zemalja i danas se oslanja na nuklearno oružje kako bi spriječile katastrofalan vojni poraz. Jedan od primjera je Pakistan koji ima pet puta manje stanovnika, devet puta manji BDP i troši šest puta manje na svoju vojsku od svojeg susjeda Indije.

Osim toga, većina pakistanskih gradova udaljena je manje od 150 kilometara od indijske granice. U nemogućnosti da izgradi dovoljnu konvencionalnu obranu, pakistanski se čelnici oslanjaju na nuklearno oružje kako bi svojeg susjeda držali podalje od svojeg naroda i gradova.

Pakistan ima oko 170 nuklearnih bojevih glava, od kojih je trećina taktičkih. Naravno da se ne može nadati pobjedi u nuklearnom ratu protiv Indije koja ima neusporedivo veći broj bojevih glava i sofisticiranih sustava, no sposoban je nanijeti zemlji i ljudima veliku štetu i time ih prisili na prekid vatre.

Sjeverna Koreja usvojila sličnu strategiju

Sjeverna Koreja usvojila je sličnu strategiju. Njezina vojska je ogromna, ali je oprema stara, a njezine trupe rijetko provode obuku osim jednostavnih vježbi malih jedinica. Pjongjang se snažno oslanja na svoje nuklearno oružje. Kim Jong Un ne skriva da bi ga upotrijebio i da odbije napad, ako odvraćanje ne uspije. “Ako bilo koje sile pokušaju narušiti temeljne interese naše države, naše nuklearne snage će morati izvršiti svoju misiju”, rekao je Kim.

SAD ima više nego dovoljno nuklearnog oružja da odgovori na sjevernokorejsku nuklearnu eskalaciju, ali ako dođe do rata na Korejskom poluotoku, Sjeverna Koreja bi mogla postati očajna. Čelnici zemlje strahuju da bi mogli imati istu sudbinu kao nedavni vladari koji su izgubili konvencionalne ratove poput Sadama Huseina u Iraku i Muammara al-Qaddafija u Libiji, koji su ubijeni nakon što su svrgnuti. Stoga su pod pritiskom započinjanja opasne “milo za drago” razmjene u kojoj bi prvo gađali ciljeve u regiji, a onda i u SAD-u ne bi li protivnike prisilili na prekid vatre.

Kina odbila koristiti nuklearnu prijetnju

Kina odbija koristiti nuklearnu prijetnju kako bi kompenzirala svoju vojnu inferiornost u odnosu na SAD. Posebno je to uočljivo u potencijalnom sukobu oko Tajvana u kojemu bi moglo doći do formalne neovisnosti otoka i velikog udarca kineskom konceptu suvereniteta. Gubitak Tajvana bi ponizio kinesku Komunističku partiju i mogao potaknuti nacionalističku reakciju ili unutarnji udar stoga se Kina usredotočila na poboljšanje svoje konvencionalne vojske.

Peking bi ipak razmotrio iznimku od svoje politike zabrane da prvi upotrijebe nuklearno oružje ako bi se Kina suočila s velikim vojnim porazom u konvencionalnom ratu s visokim ulozima. Od 2019. godine povećali su količinu, spremnost i raznolikost arsenala kako bi povećali sposobnost preživljavanja. Za Kinu nuklearna eskalacija na bojnom polju ima smisla ako je jedina alternativa porazu koji prijeti režimu.

Rusija prihvaća strategiju prisilne eskalacije

Rusija je još jedna zemlja koja prihvaća strategiju prisilne nuklearne eskalacije. Dok su zapadni saveznici oslobođeni straha od vojnog poraza u Europi postali ogorčeni na nuklearne sile, Rusija je stare ideje NATO-a prilagodila novim okolnostima u zemlji.

Analitičari smatraju da će Rusija pozvati na eskalaciju kako bi odvratila ili zaustavila ozbiljnu vojnu prijetnju ruskoj sigurnosti. Rusija vježba svoje vojnike na mnogim taktičkim nuklearnim oružjima uključujući bombe, krstareće rakete i balističke rakete kratkog dometa. Ako se borba u Ukrajini značajno pomakne u korist Kijeva, a ruski predsjednik Vladimir Putin odluči da je takav tijek sukoba prijetnja njegovu režimu – čini se da je Rusija sposobna i vjerojatno voljna pokrenuti prisilni nuklearni rat.

Putin prikazuje rat u Ukrajini kao temeljni nacionalni sigurnosti interes pa bi potpuni poraz u Ukrajini bio ponižavajući i posebno opasan za vođu koji je svoju moć izgradio na reputaciji snage i moći. Sprječavanje vojne katastrofe bilo bi od velike važnosti za Putina, a nuklearna eskalacija jedna od njegovih preostalih karata za igru.

Nitko trenutno nije spreman napasti Rusiju

Nijedna neprijateljska vojska nije spremna napasti Rusiju, no ako Putin vjeruje da će potpuni slom na bojišnici u Ukrajini dovesti do njegova svrgavanja i smrti ili pritvaranja, on će vjerojatno u tome vidjeti dovoljan razlog za uporabu nuklearnog oružja.

Jedan od najviših ruskih obrambenih dužnosnika i bivši predsjednik Dmitrij Medvedev rekao je u srpnju ove godine da će Rusija “morati upotrijebiti nuklearno oružje” ako ukrajinska protuofenziva uspije ponovno preuzeti teritorij pod ruskom kontrolom. “Jednostavno ne bi bilo drugog rješenja”, dodao je.

Napad ne bi riješio problem koji ima Moskva

Možda je to samo blef kako bi Zapad prekinuo s pomaganjem Ukrajini. Neki zapadni promatrači smatraju da nuklearna eskalacija ne bi riješila problem Moskve u slučaju urušavanja ruskih vojnih položaja u Ukrajini. Ukrajinska vojska je raspršena pa bi nekoliko ruskih taktičkih nuklearnih napada nanijelo ograničenu štetu Kijevu. Ruska eskalacija samo bi pogoršala položaj Kremlja jer bi NATO vjerojatno odgovorio konvencionalnim napadima na Ruse u Ukrajini.

Cilj ruskog nuklearnog napada mogao bi biti šokantno pokazivanje da rat izmiče kontroli i da se mora odmah prekinuti. Napadom bi mogli uvjeriti ljude i njihove vođe na zapadu da će Moskva nastaviti nanositi štetu kako bi spriječila poraz. Kad bi Rusija napala neku članicu NATO-a, ravnoteža borbe bi bila potpuno drugačija jer bi se saveznici NATO-a borili za zaštitu vlastite slobode i teritorija.

Ako poraz u Ukrajini ugrozi Putinov režim, Kremlj bi imao najviše za izgubiti. Bio bi to brutalan razlog za eskalaciju, poput ucjene ili mučenja, no sebične vođe suočene s porazom koji bi ih mogao stajati života možda ne bi imale drugu opciju. Ruska nuklearna eskalacija samo je jedan od smjerova koji su mogući.

SAD bi morao ozbiljno shvatiti rastuću prijetnju

SAD bi morao ozbiljno shvatiti rastuću prijetnju prisilne nuklearne eskalacije. Nakon Hladnog rata, postao je ambiciozan u svojim vanjskopolitičkim ciljevima. Širio je zapadne političke vrijednosti i slobodna tržišta te stvarao vojne veze diljem svijeta.

Takvim ciljevima protive se nuklearno naoružani protivnici u Kini, Sjevernoj Koreni, Rusiji i možda Iranu. Kreatori politike SAD-a pogriješili su ako bi odbacili potencijalnu moć svojih neprijatelja. A ako ih je potrebno podsjetiti na ono što bi njihovi neprijatelji mogli učiniti, trebaju se samo okrenuti vlastitoj povijesti.