Kako su američko bombardiranje Srbije i Putinova invazija na Ukrajinu razotkrili najveću opasnost za Europu

Unatoč želji za vojnom autonomijom, europski čelnici znaju da trebaju Washington

U glavnom gradu Kosova nema kipa bivšeg francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, nema trga nazvanom po Gerhardu Schröderu niti bulevara po španjolskom Javieru Solani.

Međutim, na ulicama Prištine naći ćete imena Billa Clintona, Madeleine Albright i drugih američkih čelnika koji su predvodili NATO-ovo bombardiranje Jugoslavije 1999. godine.

“Zahvaljujući SAD-u, imamo svoju slobodu i demokraciju. Uspjeli smo izgraditi državu Kosovo”, rekao je tadašnji premijer Ramush Haradinaj bivšem američkom predsjedniku Billu Clintonu tijekom dvadesete obljetnice NATO-ove akcije.

SAD pomogao Ukrajini više nego cijela EU

Politico piše kako se malo toga promijenilo u gotovo 25 godina od NATO-ovog bombardiranja. Dapače, Europa se danas više oslanja na američku sigurnost nego što se oslanjala tada, što se jasno vidi i po Ukrajini.

Kad se Njemačka prošle godine brinula hoće li se Rusi ljutiti ako Ukrajini prodaju borbena vozila iz ’70.-ih godina prošloga stoljeća, Washington je Kijevu već slao teško naoružanje.

Od sveobuhvatne ruske invazije na Ukrajinu prošle godine, SAD je poslao vojnu pomoć u ukupnom iznosu većem od 43 milijarde eura, znatno više nego sve europske zemlje zajedno, prema podacima koje je prikupio njemački Institut za svjetsku ekonomiju iz Kiela, čiji podaci pokrivaju period od 24. siječnja 2022. do 24. veljače 2023. godine.

Češka pomogla Ukrajini više od Francuske

Francuska, čiji je predsjednik Emmanuel Macron godinama maštao o europskoj “strateškoj autonomiji”, pridonijela je ukupno 447 milijuna eura. Češka, koja je manja od petine Francuske, isporučila je vojnu pomoć u vrijednosti od 566 milijuna Eura.

Politico piše da bi se bez američke pomoći Ukrajini ruska zastava vijorila od Hersona do Lavova, a ruske trupe bi stražarile na granici EU-a od Baltika do Crnog mora.

Doista, upravo je strah od tog scenarija uvjerio njemačkog kancelara Olafa Scholza, samo nekoliko dana nakon ruske invazije, da se obveže potrošiti 100 milijardi eura na ponovno naoružavanje Njemačke kao dio onoga što je nazvao Zeitenwende (njem. prekretnica).

Ispodprosječna potrošnja za obranu

“Mi nemamo snage koje su sposobne obraniti se od brutalnog napadačkog rata”, rekao je Boris Pistorius, novi njemački ministar obrane. Međutim, unatoč obećanjima, obrambeni proračun Njemačke i dalje je znatno ispod NATO-ovog cilja od 2 posto BDP-a.

Lani je porastao za 0,1 posto na 1,6 posto BDP-a, dok SAD troši 3,3 posto. Njemačka vlada je predstavila svoju novu sigurnosnu strategiju pozivajući na porast izdataka za obranu na 2 posto BDP-a.

Njemačka je, nakon mjeseci odugovlačenja, dramatično povećala brzinu kojom šalje vojnu pomoć Ukrajini. Iako još uvijek prilično zaostaje za SAD-om, Njemačka je na drugom mjestu u Europi – iza Britanije.

Uvijek se računa na pomoć SAD-a

Više od godinu dana nakon Scholzovog Zeitenwendea, većina novca tek treba biti potrošena, a europski proizvođači oružja kažu da se neće obvezati na otvaranje novih tvornica dok ne potpišu dugoročne ugovore s vladom.

Čak i tada, veliki dio tog novca neće ići u Ukrajinu, već za zamjenu zastarjele opreme Bundeswehra. Zašto onda nitko u Berlinu nije toliko zabrinut? Zato što, poput Kosovara, oni vjeruju da mogu računati na pomoć SAD-a unatoč nestabilnostima koje je izazvala vlada Donalda Trumpa.

Europske zemlje oslanjaju se na SAD u svemu. Čak i Poljska, koja namjerava potrošiti 4 posto BDP-a na obranu ove godine, kupuje tenkove, lovce i raketne topničke sustave od SAD-a. “Savez sa Sjedinjenim Državama apsolutni je temelj naše sigurnosti”, rekao je poljski premijer Mateusz Morawiecki.

SAD kao nezamjenjiv saveznik

Unatoč grandioznim obećanjima europskih čelnika o samostalnosti, europske zemlje još uvijek troše više od polovice novca predviđenog za naoružanje – na naoružanje američke proizvodnje.

Politico zaključuje kako SAD ostaje nezamjenjiv saveznik jer je malo dokaza da će se to promijeniti unatoč urgiranju Macrona da europske zemlje troše eure “kod kuće”.