Uzdamo se u Washington
Pet godina nakon što je bivša njemačka kancelarka došla do zaključka da se EU ne smije više oslanjati na Washington, američki izbori ovog utorka potvrdili su koliko se malo otada promijenilo: kada je u pitanju sigurnost i obrana, Europska unija se – svim obećanjima unatoč – i dalje presudno uzda u saveznika preko Atlantika. Čak i u ratu koji se događa na europskom tlu.
Opcija uvjerljive pobjede republikanaca izazvala je stoga nelagodu u europskim političkim krugovima, zbog bojazni da bi republikanska većina u Kongresu mogla dovesti u pitanje obilatu vojnu pomoć koju SAD trenutno pruža Ukrajini. Iako se, ponovimo, rat događa na europskom tlu, u neposrednom susjedstvu Europske unije, SAD su neusporedivo izdašniji donor ukrajinske vojske od EU država.
Dvostruko više od EU
Međunarodna statistika o vojnoj, financijskoj i humanitarnoj pomoći koju zapadne države šalju Ukrajini ukazuje na golemi jaz između SAD-a i članica Europske unije. Mjereno u milijardama eura, Sjedinjene Države su Ukrajini pridonijele s gotovo dvostruko više sredstava nego sve EU zemlje i institucije zajedno. Prema Institutu za svjetsku ekonomiju iz Kiela, vrijednost američke potpore dosegla je 52 milijarde eura, a europske 29 milijardi.
Iza SAD-a slijedi Britanija, koja više nije članica EU-a, a tek onda neki od europskih političkih i gospodarskih teškaša, poput Njemačke ili Francuske. Među pojedinačnim državama, Francuska je na sedmom mjestu – ispred nje su još Njemačka, Kanada, Poljska i Norveška – iako je upravo francuski predsjednik najglasniji zagovornik jačanja “strateške autonomije” EU-a na globalnoj pozornici i preuzimanja veće odgovornosti za vlastitu obranu i sigurnost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
NATO, a ne Europa
Dapače, rat u Ukrajini pogurao je europske zemlje još više prema NATO-u, u kojem ključnu riječ imaju SAD, i njegovom sigurnosnom “kišobranu” nad Europom. Pozivi na jačanje sigurnosnih i obrambenih kapaciteta Europske unije – na početku Putinove invazije na Ukrajinu počelo se ponovno ozbiljno razmatrati čak i četvrt stoljeća staru ideju zajedničke vojske – dosad nisu donijeli značajne pomake.
Američki izbori su stoga ponovno u fokus doveli slabosti EU-a kad je posrijedi njezina sigurnosna arhitektura. U ratu koji se događa na europskom tlu, u njezinom neposrednom susjedstvu, EU se i dalje bitno oslanja na saveznika preko Atlantika, pa je mogućnost uvjerljive pobjede republikanaca i, posljedično, smanjenja vojne pomoći koja Ukrajini stiže iz SAD-a, u Europi izazvalo nelagodu: što ako se Amerikanci povuku?
Europske države su u Ukrajinu poslale dosad nezamislivu količinu naoružanja i druge pomoći, ali to je i dalje neusporedivo manje od onoga što dolazi iz SAD-a. Kad bi se Amerikanci povukli ili bitno smanjili svoj doprinos, Europska unija ne bi mogla nadoknaditi taj gubitak.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A što ako opet…
Pobjeda republikanca ipak nije onakva kakvu su priželjkivali. A s obzirom na visoki ulog u ratu u Ukrajini, gdje se prelamaju i globalni geopolitički interesi i budućnost međunarodnog poretka, logično je očekivati da američka pomoć neće izostati. To, međutim, ne mijenja suštinu problema: EU se i dalje bitno uzda u Washington, čak i kad se rat vodi na europskom tlu.
Pobjeda Donalda Trumpa na izborima 2016. zatekla je Europsku uniju koja je narednih godina, manje-više neuspješno, tražila modus vivendi s čovjekom koji je dovodio u pitanje svrhu i vrijednost transatlantskog saveznika. Što ako na sljedećim izborima u Bijelu kuću ponovno uđe Trump ili netko sličan njemu? EU nema odgovor. Američki izbori ovog utorka potvrdili su da se Europa, kakvu je prije pet godina priželjkivala bivša njemačka kancelarka, još uvijek nije oživotvorila.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ostvaruje se proročanstvo bivše kancelarke Merkel. Još ako Trump dođe na vlast, Europi prijeti neugodan scenarij
Unatoč grandioznim obećanjima o vlastitoj obrani i vojsci, EU još uvijek ovisi o Washingtonu
Rat u Ukrajini pogurao je europske zemlje još više prema NATO-u, u kojem ključnu riječ imaju SAD, i njegovom sigurnosnom “kišobranu” nad Europom. Pozivi na jačanje sigurnosnih i obrambenih kapaciteta Europske unije – na početku Putinove invazije na Ukrajinu počelo se ponovno ozbiljno razmatrati čak i četvrt stoljeća staru ideju zajedničke vojske – dosad nisu donijeli značajne pomake.
Te nedjelje, krajem svibnja 2017., njemačka kancelarka Angela Merkel nije imala nikakvih dvojbi. “Prošla su vremena kad smo se mogli u potpunosti osloniti na druge. Europljani moraju uzeti vlastitu sudbinu u svoje ruke”, ustvrdila je Merkel par dana nakon razočaravajućeg summita G7, na kojem je postalo jasno da se s Donaldom Trumpom u Bijeloj kući Europska unija više ne može i ne treba presudno pouzdavati u Washington.
U siječnju 2022., francuski predsjednik Emmanuel Macron nije imao nikakvih dvojbi. “Naš je cilj obnoviti zajedno Europu koja je sila budućnosti. (…) Neovisnu Europu koja ima sredstva da sama odlučuje o svojoj budućnosti i da ne ovisi o odlukama drugih velikih sila”, govorio je Macron. Takva Europa, međutim, ne postoji.
Uzdamo se u Washington
Pet godina nakon što je bivša njemačka kancelarka došla do zaključka da se EU ne smije više oslanjati na Washington, američki izbori ovog utorka potvrdili su koliko se malo otada promijenilo: kada je u pitanju sigurnost i obrana, Europska unija se – svim obećanjima unatoč – i dalje presudno uzda u saveznika preko Atlantika. Čak i u ratu koji se događa na europskom tlu.
Opcija uvjerljive pobjede republikanaca izazvala je stoga nelagodu u europskim političkim krugovima, zbog bojazni da bi republikanska većina u Kongresu mogla dovesti u pitanje obilatu vojnu pomoć koju SAD trenutno pruža Ukrajini. Iako se, ponovimo, rat događa na europskom tlu, u neposrednom susjedstvu Europske unije, SAD su neusporedivo izdašniji donor ukrajinske vojske od EU država.
Dvostruko više od EU
Međunarodna statistika o vojnoj, financijskoj i humanitarnoj pomoći koju zapadne države šalju Ukrajini ukazuje na golemi jaz između SAD-a i članica Europske unije. Mjereno u milijardama eura, Sjedinjene Države su Ukrajini pridonijele s gotovo dvostruko više sredstava nego sve EU zemlje i institucije zajedno. Prema Institutu za svjetsku ekonomiju iz Kiela, vrijednost američke potpore dosegla je 52 milijarde eura, a europske 29 milijardi.
Iza SAD-a slijedi Britanija, koja više nije članica EU-a, a tek onda neki od europskih političkih i gospodarskih teškaša, poput Njemačke ili Francuske. Među pojedinačnim državama, Francuska je na sedmom mjestu – ispred nje su još Njemačka, Kanada, Poljska i Norveška – iako je upravo francuski predsjednik najglasniji zagovornik jačanja “strateške autonomije” EU-a na globalnoj pozornici i preuzimanja veće odgovornosti za vlastitu obranu i sigurnost.
NATO, a ne Europa
Dapače, rat u Ukrajini pogurao je europske zemlje još više prema NATO-u, u kojem ključnu riječ imaju SAD, i njegovom sigurnosnom “kišobranu” nad Europom. Pozivi na jačanje sigurnosnih i obrambenih kapaciteta Europske unije – na početku Putinove invazije na Ukrajinu počelo se ponovno ozbiljno razmatrati čak i četvrt stoljeća staru ideju zajedničke vojske – dosad nisu donijeli značajne pomake.
Američki izbori su stoga ponovno u fokus doveli slabosti EU-a kad je posrijedi njezina sigurnosna arhitektura. U ratu koji se događa na europskom tlu, u njezinom neposrednom susjedstvu, EU se i dalje bitno oslanja na saveznika preko Atlantika, pa je mogućnost uvjerljive pobjede republikanaca i, posljedično, smanjenja vojne pomoći koja Ukrajini stiže iz SAD-a, u Europi izazvalo nelagodu: što ako se Amerikanci povuku?
Europske države su u Ukrajinu poslale dosad nezamislivu količinu naoružanja i druge pomoći, ali to je i dalje neusporedivo manje od onoga što dolazi iz SAD-a. Kad bi se Amerikanci povukli ili bitno smanjili svoj doprinos, Europska unija ne bi mogla nadoknaditi taj gubitak.
A što ako opet…
Pobjeda republikanca ipak nije onakva kakvu su priželjkivali. A s obzirom na visoki ulog u ratu u Ukrajini, gdje se prelamaju i globalni geopolitički interesi i budućnost međunarodnog poretka, logično je očekivati da američka pomoć neće izostati. To, međutim, ne mijenja suštinu problema: EU se i dalje bitno uzda u Washington, čak i kad se rat vodi na europskom tlu.
Pobjeda Donalda Trumpa na izborima 2016. zatekla je Europsku uniju koja je narednih godina, manje-više neuspješno, tražila modus vivendi s čovjekom koji je dovodio u pitanje svrhu i vrijednost transatlantskog saveznika. Što ako na sljedećim izborima u Bijelu kuću ponovno uđe Trump ili netko sličan njemu? EU nema odgovor. Američki izbori ovog utorka potvrdili su da se Europa, kakvu je prije pet godina priželjkivala bivša njemačka kancelarka, još uvijek nije oživotvorila.