Kako uopće izgleda hrvatska protuzračna obrana: MIG-ovi koji ne lete noću i prastare rakete
Moramo se nadati da će NATO kišobran, nakon fijaska na Jarunu, ipak funkcionirati kako je u procedurama zamišljen
Sovjetska grdosija od šest tona koja se prošli tjedan strovalila u Zagreb, unatoč svojoj tehnološkoj inferiornosti, uspješno je pocijepala suvremeni NATO “kišobran” pod kojim se Hrvatska, kao i brojne druge zemlje, uljuljkala u osjećaj sigurnosti. Neočekivanu rupu u kišobranu sada intenzivno krpaju francuski izvidnički i borbeni avioni koji nadlijeću zemljom.
U međuvremenu, ono što je već godinama bilo očito, nedavno je naglas izgovorio i vrhovni zapovjednik OSRH, predsjednik Milanović: nemamo odgovarajuću vlastitu protuzračnu obranu. Odnosno, ona “ima određena ograničenja”, kako je ustvrdio načelnik Glavnog stožera Robert Hranj. Pa će ministar Banožić, prema neslužbenim informacijama, na skorašnjem sastanku u Washingtonu tražiti da nam SAD ustupi moćni PZO sustav Patriot.
Raketni sustavi iz Končara
Takvu je mogućnost predsjednik posprdno odbacio, no činjenica je da će – kakvo god rješenje za zaštitu neba na koncu bilo – trebati vremena za njegovu implementaciju. Do tada, dok rat u Ukrajini još traje i ne može se isključiti mogućnost sličnih incidenata, ostajemo oslonjeni uglavnom na već spomenuti NATO kišobran (čitaj: nadu da će susjedne zemlje adekvatno reagirati) te spomenute ograničene kapacitete PZO, koji uglavnom datiraju iz devedesetih godina.
A ni njih nema mnogo. Prema dostupnim izvještajima s trenažnih i bojnih gađanja hrvatske protuzračne obrane posljednjih nekoliko godina, u funkciji je nekoliko samohodnih raketnih sustava Strijela-10 CRO, koje je tijekom rata projektirala i izradila tvrtka Končar – Specijalni uređaji i sistemi. Riječ je, zapravo, o borbenom oklopnom vozilu na kojeg je montiran lanser samonavođenih raketa.
Protuzrakoplovni topovi ‘trocijevci’
S-10 CRO namijenjen je za protuzračnu obranu postrojbi, zrakoplovnih luka i drugih objekata, ali samo na malim i srednjim visinama, do tri kilometra. Na prilično tankoj listi protuzračnih snaga je još samohodni protuzračni top BOV-3 20/3, odnosno “trocijevac” kalibra 20 milimetara.
Instaliran na lakom oklopnom vozilu, efikasan je za ciljeve do jednog kilometra visine, a zapravo može poslužiti i za mete na zemlji ili vodi. Prošle godine u sklopu vojne vježbe “Štit 21”, BOV-3 je upotrijebljen u gađanju daljinski navođene makete zrakoplova. Na mimohodu 2015. godine ulicama je prodefiliralo njih ukupno osam, ali nije poznato koliko je tih “trocijevaca” u aktivnoj upotrebi.
Migovi noću ne lete
Ostale protuzračne sposobnosti hrvatske vojske svode se na tzv. lake prijenosne raketne sustave poput Strijele 2M i Igle, koji se ispaljuju s ramena i imaju mali domet. Njima se redovito vježba, no također je zapravo nepoznat broj i stanje tih LPRS-ova. Naravno, tu su još uvijek aktivni borbeni avioni MiG-21, kojima resursi ističu 2024. godine. Ali nakon noćnog udara drona kod studentskog doma, u javnost je ponovno iskrsnula porazna činjenica da oni ne lete nakon zalaska sunca.
Umirovljeni vojni pilot Danijel Borović za 24 sata kao razlog je naveo – izostanak obuke pilota za noćne letove. No, još prije dvije godine izbila je javna prepirka između legendarnog pilota Ivana Selaka i ministra Banožića upravo oko te sposobnosti. Na kraju je ispalo, prema tadašnjem zapovjedniku HRZ-a Mihaelu Križanecu, kako MiG-ovi za to nisu sposobni zbog izostanka “ekstenzivne modernizacije”.
U međuvremenu, osim savezničkih borbenih aviona koji će privremeno biti parkirani kod nas, tijekom noći možemo samo pretpostavljati da će NATO kišobran, nakon gromoglasnog fijaska na Jarunu, ipak funkcionirati kako je u procedurama zamišljen. Barem do dolaska i uspostavljanja neke ozbiljnije protuzračne obrane.