Macron je u Pekingu potresao globalni poredak. Hoće li zaista raskinuti sa SAD-om i graditi treću supersilu?
Kinezi aplaudiraju izjavama francuskog predsjednika, dok u Washingtonu vlada konsternacija
Američki i azijski vojni eksperti bili su suglasni da je Kina zastrašujućim topničkim, zračnim, pomorskim i raketnim manevrima ovih dana otvoreno uvježbavala invaziju na Tajvan. Glavni cilj vježbi bio je, po njima, usavršiti uništavanje svih ključnih vojnih i infrastrukturnih objekata na otoku. Međutim, u međuvremenu se otkrilo da su do sada najveće kineske vojne vježbe oko Tajvana imale i drugi, ne manje važan cilj. A to je pronaći odgovor na pitanje kako organizirati učinkovitu zračnu i pomorsku blokadu otoka udaljenog oko 160 kilometara od obale Kine.
Kineski zrakoplovi izveli su tijekom vježbi čak 120 polijetanja, a helikopteri 40, s nosača zrakoplova Shandong, te još 80 polijetanja s kopna. Han Gan-ming, znanstveni suradnik na Institutu za istraživanje nacionalne obrane i sigurnosti koji podržava vlada Malezije, objasnio je da dolazak nosača zrakoplova Shandong u Tihi ocean sugerira da će on, u slučaju rata, spriječiti pružanje vojne pomoći Tajvanu od strane SAD-a i saveznika.
Blokada kao alternativa invaziji
I državni mediji priznali su da je Narodnooslobodilačka vojska Kine uvježbavala opkoljavanje i zatvaranje Tajvana. Tom uvjerenju pridonijela je i najava Uprave za pomorsku sigurnost Fujiana, pomorske kineske pokrajine nasuprot Tajvana, da će tijekom manevara provoditi inspekciju međunarodnih teretnih brodova u Tajvanskom tjesnacu. To će postati, naglašeno je, novi status quo, što je jasan znak da se blokada otoka priprema kao alternativno rješenje.
Umjesto velikog napada, koji bi u rat bez sumnje uvukao SAD i njegove azijske saveznike, Kina bi mogla opkoliti Tajvan te tako prekinuti sav pomorski i zračni promet s tom zemljom. Na taj način stavila bi omču oko vrata tajvanskoj ekonomiji. To bi zasigurno za Kinu bilo puno jeftinije i manje riskantno rješenje nego izvođenje klasične invazije s krajnje upitnim ishodom.
Što ako SAD bude morao napasti prvi?
Blokada Tajvana dovela bi SAD u neočekivanu situaciju. Pitanje je, naime, kako bi Washington reagirao ako bi kineska mornarica opkolila otok. U tom slučaju, ako bi željeli razbiti blokadu, Tajvan i SAD morali bi prvi napasti, što bi ratu dalo posve drugu dimenziju. Izvjesno je, naime, da većina građana, ali i dio političkih i poslovnih elita, ne bi podržao ideju da SAD prvi napadne Kinu.
Pogotovo stoga što su mnogi osudili izjave predsjednika Joea Bidena, koje je četiri puta ponovio, da će SAD vojnom silom braniti Tajvan. Primjerice, Doug Bandow iz američkog instituta Cato, kazao je da je „većina američkih kreatora politike spremna riskirati nacionalno samoubojstvo kako bi zaštitili Tajvan“. Postavlja se međutim pitanje zašto bi od rata u Ukrajini umorna Amerika srljala u novi opasan sukob koji bi se lako pretvorio u obračun nuklearnim oružjem.
Macron bi gradio treću supersilu
Vjetar u leđa takvim stajalištima dao je francuski predsjednik Emmanuel Macron koji je izjavio nakon posjeta Pekingu kako bi bio veliki rizik kada bi Europa uletjela u rat oko Tajvana, jer bi tako bila upetljana u krizu koja nije njezina. Europa mora izbjeći uvlačenje u bilo kakav sukob između SAD-a i Kine oko Tajvana, inzistirao je Macron.
Posebno su se na njega okomili američki, ali i dio europskih političara, nakon što je izjavio da Europa ne bi trebala postati vazal niti jedne velike sile već da bi trebala izrasti u treću supersilu u svjetskom poretku, nakon SAD-a i Kine. Miješanje u krizu vezanu uz Tajvan „spriječilo bi Europu u izgradnji strateške autonomije“ te bi bila izbačena iz povijesti. „S obzirom na to da se povijest ubrzava, ne treba je još poticati sudjelovanjem u ratovima izvan Europe“, zaključio je Macron.
Nova Europa protiv Macronovog plana
Zbog brojnih negodovanja na izjave Macrona, Elizejska palača bila je prisiljena priopćiti da Francuska “nije jednako udaljena između SAD-a i Kine. Sjedinjene Države su naš saveznik sa zajedničkim vrijednostima”. Ni to nije zadovoljilo kritičare Macrona koji ga i dalje optužuju da, osim što pokušava preoblikovati vlastitu zemlju, sada to pokušava učiniti i s temeljima međunarodnog poretka.
Uspio je, kažu, protiv sebe okrenuti mnoge članice NATO-a, poput Poljske, Češke i baltičkih država prihvaćanjem onoga što je kinesko-francuska deklaracija nazvala „globalnim strateškim partnerstvom s Kinom“. Usvojio je, tvrde, kineski leksikon „multipolarnog“ svijeta, oslobođenog „blokova i mentaliteta hladnog rata“ te agende Pekinga da se svijet treba osloboditi ideje o „ekstrateritorijalnosti američkog dolara.“
Washington je konsterniran
Utjecajni američki republikanski senator Marco Rubio odmah mu je odgovorio da bi SAD, ako Macron govori u ime cijele Europe, trebao razmotriti fokusiranje svoje vanjske politike na obuzdavanje Kine te prepustiti Europi da sama vodi rat u Ukrajini. List Wall Street Journal je pak upozorio da bi „beskorisni komentari francuskog predsjednika mogli potkopati američko i japansko odvraćanje Kine u zapadnom Pacifiku, istovremeno ohrabrujući američke političare koji žele smanjiti američke obveze u Europi“.
Republikanski senator Lindsey Graham, optužio je Macrona da je njegov posjet Kini samo ohrabrio komuniste i predsjednika Xija Jinpinga koji je žele promijeniti svjetski poredak i silom zauzeti Tajvan.
Postoji suglasje da bi invazija na Tajvan, budući da je Kina izrasla u novu supersilu, izazvala pogubne političke i ekonomske implikacije za svijet. Uz to što bi se narušila globalna ravnoteža snaga, bio bi zadan i težak udarac svjetskoj ekonomiji. Tajvan, naime, proizvodi više od 60 posto svjetskih poluvodiča i oko 90 posto onih najsofisticiranijih poluvodiča, bez kojih nema mobitela, automobila ni najmodernijih industrijskih strojeva. Još gore, tvrdi Bijela kuća, od uništenja tajvanskih tvornica čipova i poluvodiča, bilo bi kad bi one pale u kineske ruke. Tada bi Kina dobila novo oružje za ucjenjivanje svjetskog gospodarstva.
Američki jastrebovi žele rat
Više od desetljeća mainstream američke vanjske politike je strategija zaustavljanja ili barem usporavanja razvoja Kine. Naprosto, Washington ne želi imati konkurenta koji će mu stajati na putu upravljanja svjetskim političkim i ekonomskim procesima. Dosadašnja politika Washingtona pokazalo se međutim potpuno neučinkovitom. Unatoč svim sankcijama i carinama, zabrane drugim zemljama da posluju s kineskim tvrtkama, Washington nije uspio zaustaviti razvoj Kine.
Stoga je za jastrebove u američkom Kongresu i Pentagonu rat jedino efikasno rješenje koje će oslabiti Kinu, kao što rat u Ukrajini upropaštava gospodarstvo Rusije. Međutim, premda Kina još nije sposobna ni vojno i ekonomski nositi se s SAD-o, u slučaju rata svojim interkontinentalnim raketama i nuklearnim bojevim glavama može nanijeti goleme štete i gubitke na tlu Amerike. Po ocjenama dijela američkih vojnih stratega, SAD su zakasnile s vojnom intervencijom koja bi ekonomski iscrpila i usporila razvoj Kinu. Stoga ne čudi što se većina američkih građana pribojava rata s azijskom silom.
Macron misli ozbiljno
S druge strane, mnoge interesne skupine te američki vojno industrijski kompleks, uvjeravaju da još nije kasno za kažnjavanje Pekinga jer, premda je bitno ojačao svoju vojnu silu, ipak je daleko od toga da se može nositi s nadmoćnijom armijom SAD-a. Pri tomu se pozivaju na mudrost da se ponekad samo ratom može na vrijeme izboriti za mir. Za desetak godina, tvrde, situacija će se dramatično promijeniti u korist Kine i tada više nikakav vojni sukob ne će dolaziti u obzir.
I dok takva razmišljanja možda padaju na plodno tlo među vojnom i političkom elitom u SAD-u, pa i među nekim zapadnim saveznicima, većem dijelu Europe ona su posve neprihvatljiva. Stoga i ne čudi upornost Emmanuela Macrona da ponavlja kako se Europa ne smije dati uvući u rat između SAD-a i Kine. Ovih dana za državnog posjeta Nizozemskoj, francuski predsjednik znakovito je poručio:“ Naša Europa je napravljena od snova, ne želim da se moji snovi sanjaju na tuđem jeziku”. Bilo je jasno da pri tomu nije mislio ni na ruski ni na kineski, već na engleski jezik.