Nekad je nužno odabrati stranu

Ministar Fuchs danas je pokazao: oni zbilja nemaju nikakav plan kako pomoći djeci u pandemiji

Značajni gubici u svladanom gradivu i ozbiljan porast anksioznih i depresivnih poremećaja kod đaka, saldo su pandemijske nastave

Znanstvenici s Instituta za društvena istraživanja (IDIZ), koji su proveli ovu studiju na poticaj Ministarstva znanosti, zaključuju kako bi gubitke u znanju nastale u koronaškoli valjalo hitro krenuti krpati "nedvosmislenim obrazovnim politikama već na početku školske godine". Koje će to politike biti, ipak ostaje nejasno.

Nije rijetkost da studije o hrvatskom školstvu upućuju na alarmantne trendove. Prije nekoliko godina, primjerice, veliko je i relevantno istraživanje pokazalo da polovica naših najboljih učenika nakon srednje škole planira daljnje obrazovanje i karijeru potražiti u inozemstvu. Jedno prethodno ukazalo je da srednjoškolci masovno smatraju kako im za upis na fakultet ponajprije treba dobra veza, usprkos antikoruptivnom mehanizmu državne mature.

Tu su i brojni nalazi o neadekvatnosti načina ocjenjivanja u našim školama, značajnim deficitima u regulaciji đačkog procesa učenja… Međutim, danas predstavljeno istraživanje o utjecaju pandemije na učenje i mentalno zdravlje hrvatskih učenika, otvara prozor u cijeli niz novih i dalekosežnih problema s kojima se naše društvo tek mora suočiti.

Ključni su nalazi značajni gubici u svladanom gradivu koje su učenici (i njihovi nastavnici) zamijetili tijekom pandemijske nastave. Ne manje važno, ozbiljan porast anksioznih i depresivnih poremećaja kod školaraca ima tendenciju postati ozbiljnim javnozdravstvenim problemom, s posljedicama dugoročnijim od same pandemije.

Znamo li uopće kako pokrpati rupe?

Govore ovo rezultati istraživanja provedenog ovoga svibnja i lipnja u 161 školi među 27.000 učenika i 4800 nastavnika. Škola tijekom pandemije srozala je učeničke radne navike, praćenje nastave, motivaciju za učenje i loše je utjecala na znanja i vještine koje učenici imaju steći iz školskih predmeta, posebno iz matematike i prirodoslovlja.

Znanstvenici s Instituta za društvena istraživanja (IDIZ), koji su proveli ovu studiju na poticaj Ministarstva znanosti, zaključuju kako bi gubitke u znanju nastale u koronaškoli valjalo hitro krenuti krpati “nedvosmislenim obrazovnim politikama već na početku školske godine”. Koje će to politike biti, ipak ostaje nejasno.

Ministar obrazovanja Radovan Fuchs na to je pitanje danas tek kazao kako će u nadolazećoj školskoj godini dozvoliti “i dopunsku nastavu i izborne predmete i nadoknade” koji prošle godine zbog nemiješanja razreda nisu bili mogući. O nekoj ozbiljnijoj intervenciji, na tragu osmišljene obrazovne politike, nije bilo riječi. Još nejasnijim ostaje kako će se obrazovne vlasti postaviti prema, čini se, epidemiji anksioznih i depresivnih poremećaja među učenicima.

Rečenica koju valja razumjeti i shvatiti

Ukupno 52,4 posto ovogodišnjih maturanata iskazalo je da je pandemija negativno ili izrazito negativno utjecala na njihovo psihičko zdravlje, a ispitani školski pedagozi i psiholozi kod učenika bilježe daleko više anksioznih i depresivnih stanja te fobija i strahova u odnosu na predpandemijsko razdoblje.

Istraživački tim, predvođen ravnateljem IDIZ-a Borisom Jokićem, zato ističe da negativan utjecaj na psihičko zdravlje postaje “značajan društveni i javnozdravstveni problem koji ima jednaku težinu, a možda i dugoročnije posljedice od pandemije kroz koju prolazimo”. Prethodnu rečenicu ne bi bilo naodmet pročitati još nekoliko puta, promisliti o njoj i dubinski shvatiti njeno značenje.

Hoće li skromne najave biti dovoljne?

Ministar Fuchs danas kaže da djeci, naravno, treba pružiti psihološku pomoć i osnažiti postojeće službe u školama, no dodaje: “Ne možemo u svaku školu staviti po jednog psihologa”. Aktivan će biti, najavio je, i mobilni psihološki tim ministarstva. Ministar se utječe i u nadu da će sama otvorenost škola “riješiti čitav niz ovih stanja koja su se pojavila kao problem”. Kao i u slučaju krpanja obrazovnih rupa dopunskom nastavom, otvorenim ostaje pitanje hoće li ministrove skromne najave biti dovoljne.

Ključna je poruka ovoga istraživanja, s obzirom na sve nedaće što ih je donijela pandemijska nastava, da je nužno škole držati otvorenima. Osim cijepljenja u što većem broju (kako bi škole doista i bile otvorene), valjalo bi u novu školsku godinu ući s energičnim mjerama koje bi donekle sanirale obrazovne i psihološke crne brojke. One, dakako, mogu i izostati ako se pouzdamo da će klinci, kako sugerira starije istraživanje s početka teksta, po završetku školovanja otići iz Hrvatske. No kamo onda uopće idemo?