Mogu li Bjelorusi, nakon 26 godina, maknuti Lukašenka? Situacija za predsjednika ne djeluje dobro
U medijima se spominju tri stvarna izazivača, kandidati koji nisu vladine marionete i koji bi mogli kapitalizirati rastuće nezadovoljstvo u zemlji
Aleksandar Lukašenko nikada nije imao problem osvojiti predsjednički mandat. „Posljednji europski diktator“, kako ga često nazivaju, pet je puta izabran za predsjednika Bjelorusije. Na vlasti od 1994. godine, u kolovozu želi osvojiti i šesti uzastopni mandat. Ovoga puta problem bi, međutim, mogao biti u – izborima.
Lukašenko je na predsjedničkim izborima uvijek pobjeđivao s više od 75, pa čak i 80 posto glasova. Oporbeni protukandidati bili su rijetki i, zbog razjedinjenosti oporbenih snaga, uglavnom preslabi da bi ugrozili vladavinu Lukašenka. Pro forma, natjecao bi se još pokoji kandidat – “vladini statisti”, kako ih je za Deutsche Welle opisala jedna tamošnja analitičarka – koji bi zapravo podržavao Lukašenka. Tako su, uglavnom, dosad izgledali izbori u Bjelorusiji.
Tko su protukandidati?
Prema ocjenama analitičara i komentatora, glavna razlika ovih izbora u odnosu na prethodne jest činjenica da su se pojavili pravi kandidati. Oni nisu nikakvi statisti, a procjenjuje se da imaju dosta snažnu podršku u biračkoj bazi, što se pokazalo na prikupljanju potpisa za kandidaturu. Lukašenko će, dakle, 9. kolovoza novi, šesti mandat možda morati osvojiti na stvarnim izborima.
Kao mogući stvarni izazivači vječnog bjeloruskog predsjednika u europskim medijima spominjala su se tri kandidata. Bivši bankar Viktor Babariko, bivši diplomat i inicijator bjeloruskog IT clustera Valerij Cepkalov te bloger i aktivist za ljudska prava Sergej Tihanovski. On se, međutim, na kraju nije uspio kandidirati; tome je sigurno pridonijelo i to što je nedavno uhićen pod optužbom za kršenje javnog reda i mira.
S papučama na prosvjede
Lukašenkovi kritičari uvjereni su da je to bila smišljena akcija da ga se spriječi da se kandidira. Tihanovski ima popularni YouTube kanal s dvjestotinjak tisuća pretplatnika, na kojemu je objavljivao snimke o političkim temama iz cijele zemlje, koju je proputovao u mjesec dana. Kad mu je kandidatura odbijena, podržao je ulazak u utrku svoje supruge Svjetlane. Ona je, pak, ovoga tjedna objavila da je netom prije predaje potpisa za kandidaturu primila anonimne telefonske prijetnje da će joj oteti djecu ako ne prekine kampanju.
Njezin suprug popularizirao je antikorupcijski slogan „zaustavite žohara“, pa su njegovi pristaše na skupove počeli nositi kućne papuče u rukama, koje su postale svojevrsni simbol oporbenog građanskog protesta protiv Lukašenka. Papuče su u rukama nosili i ljudi koji su zadnjih tjedana čekali u redovima kako bi dali potpis za oporbene kandidate; da bi se kandidirali, moraju prikupiti sto tisuća valjanih potpisa.
Podrška za oporbene kandidate
Ti su prizori dugačkih redova, ljudi koji satima čekaju samo da bi se potpisali, jedan od razloga zbog kojih komentatori i analitičari procjenjuju da se atmosfera u Bjelorusiji mijenja i da je ljudima prekipjelo. Pogotovo posljednjih mjeseci, zbog Lukašenkovih postupaka tijekom pandemije koronavirusa – pandemije koja je bunkerirala praktički cijeli svijet, jedino je, eto, predsjednikovim dekretom, zaobišla Bjelorusiju.
„U ovoj zemlji nitko neće umrijeti od koronavirusa“, izjavio je Lukašenko sredinom travnja. Bjeloruski predsjednik smatrao je da je širenje straha od koronavirusa obična psihoza, pa suprotno većini država svijeta, Bjelorusija nije bila ni u kakvoj karanteni. Dok su drugdje otkazivana masovna okupljanja, uključujući i sportske događaje, u Bjelorusiji su se nastavile igrati nogometne utakmice.
Suludi predsjednikovi savjeti
Za vrijeme karantene u ostatku svijeta, Lukašenko je svojim sunarodnjacima davao nevjerojatne savjete kako izbjeći rizik od Covida-19. Ispijanje votke, jedenje češnjaka, vožnja traktorom i rad na poljima, preporučao je bjeloruski predsjednik. Nastavio je i igrati amaterski hokej pred publikom, valjda kako bi i na taj način pokazao što misli o učestalim pozivima da se u zemlji uvedu stroža ograničenja. Do danas je, prema podacima američkog sveučilišta Johns Hopkins, u Bjelorusiji više od 56 tisuća zaraženih koronavirusom, dok su 324 osobe umrle.
Izjave o votki, češnjaku i traktorima možda su zabavile mnoge koji su se tih dana dosađivali kod kuće, u Hrvatskoj ili negdje drugdje, pod totalnim lockdownom. Te su izjave bile puno manje zabavne barem dijelu građana Bjelorusije. Predsjednikov odnos prema pandemiji zasigurno je jedan od razloga rastućeg nezadovoljstva koje se sada prelilo u dugačke redove pred potpisnim štandovima ozbiljnih oporbenih protukandidata.
Revolucija u papučama
Kako će se to odraziti na birališta početkom kolovoza, teško je, međutim, procijeniti. Lukašenko sasvim sigurno neće tek tako odustati od šestog mandata, niti prepustiti predsjedničku dužnost svojim oponentima. U njegovim je rukama, uostalom, represivni aparat i apsolutna vlast – na parlamentarnim izborima u studenom prošle godine nijedan oporbeni kandidat nije osvojio zastupničko mjesto.
Lukašenko je tada izjavio da narod, ako ga više ne želi, može na izborima 2020. godine izglasati da više ne bude predsjednik. Ipak, u ovom je trenutku još uvijek malo vjerojatno da će „papuča-revolucija“, kako je već nazivaju mnogi mediji, doista srušiti višedesetljetnu vladavinu bjeloruskog predsjednika.