Moralni talog ove nacije prijavljivao je ustaškim vlastima u doba NDH svoje sugrađane Židove i Srbe da bi oni onda bili deportirani u koncentracijske logore zato da za sebe iskamči privilegije u državi Ante Pavelića te da se domogne tuđeg imetka.
Vulgarno koristoljublje pogonilo je i karakterne bijednike u olujnim godinama Informbiroa da komunističkim vlastima cinkaju svoje kolege s posla, znance pa i čak i rođake koji su onda odvođeni u smrt na Goli otok. Za vrijeme Domovinskog rata taj isti genotip šuftova i pokvarenjaka izbacivao je iz stanova ljude srpske nacionalnosti, vješao na tuđe kuće natpise ‘Hrvat-zauzeto’, a svoje susjede drukao da su četnici i snajperisti.
Ogavan je to soj, vrijedan svakog gnušanja. O njemu su na domaćoj i globalnoj razini napisane knjige i studije. Takvi svuda isplivaju u svakog velikoj krizi i lomljavi i vječni su kao neprobojni mrak u velebitskoj pećini.
Motiv je uvijek isti: prigrabiti nešto za sebe
No kod svih njih postoji motiv kojemu se, ma kako da je prljav, ne može odreći makar to da je mefistofelovski racionalan. Supstrat tog motiva uvijek je isti: prigrabiti nešto za sebe na tuđoj nesreći, propasti pa, ako treba, i smrti. Pa čak i na smrti u patnji.
S obzirom na nesavršene tvorničke postavke ljudske naravi, koje uključuju i rukavce sipinog crnila, ta se devijacija barem da pojmiti i objasniti riječima. Riječi su u stanju iskolčiti patologiju tih uzroka, ciljeva i tog računa dobitka. Prijaviš 1941. Židova redarstvu i uđeš u njegovu vilu sa srebrnim priborom za jelo, bidermajer namještajem i zlatninom u ladicama. Dojaviš 1992. da je na petom katu četnička obitelj i kandidiraš se za velikog Hrvata, spomenicu i beriva koja uz to mogu nadoći.
No što reći za ove koji sada nazivaju zambijske novinare i sve koje stignu i prijavljuju te Zagrepčane koji su pošli u Afriku posvojiti četvero djece ne bi li ishodili da te ljude stigne najgora moguća kazna? Koji je to motiv kad dvadeset godina zatvora želiš osobama koje ne poznaješ i koje nikome na svijetu ništa nisu učinile? Pa nema ga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U tim glavama je samo zlo i mržnja
Tim glavama vitlaju samo zlo i nemotivirana mržnja. Jer tko doista, osim najgore bagre unutar ove humanoidne vrste, može sladostrasno likovati nad činjenicom da su neki muškarci i žene, koji su htjeli postati roditelji, završili u opskurnom zatvoru i da su, nakon ishoda koji se nekidan činio donekle povoljnim, opet vraćeni u rešetke? Kakav je to materijal koji se tome veseli i nazdravlja? Koji diže telefon i javlja zambijskim vlastima da u toj grupi imaju posla s muškarcem koji je rođen kao žensko pa valjda sutra može postati i vukodlak s bijelim očnjacima i dugim pandžama?
Kakav emocionalni kripl mora biti taj koji ne može podnijeti da su ljudi pušteni da idu doma, pa opet diže telefon, piše i prijavljuje. S kakvim stvarnim namjerama Vesna Vučemilović, političarka poznata jedino kao Škorina sestra, traži da se napravi državna istraga nad svom djecom usvojenom iz Afrike koja govore jedino hrvatski i idu u hrvatske vrtiće i škole? Kako je takav profil zaslužio da ga se zove čovjekom, kao i sve druge ljude? Normalne.
Od svoje mržnje nemaju nikakve koristi
I zato neka taj svrzimantija Igor Peternel, taj Bujanec koji se predstavlja kao novinar, pa Pernar, Markićka i Zekanović, taj Herman Vukušić koji se predstavlja kao psihijatar na usluzi svakoj ljudskoj patnji i svi ti koji se s njima hvataju u kolo ne uzimaju u usta ljudska prava, dječja prava, zakone, običaje i osjećaje. Jer to je samo poza.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kod njih je riječ isključivo o patogenoj mržnji koja je utoliko bolesnija što od nje nemaju nikakve koristi. Korist u vrlo širokom smislu može za njih biti samo ta da se o njima govori. Da budu faktor. Da privlače sljedbenike u svoje ludilo. Ali koliko ruiniran moraš biti da te to pokreće? Koliko nesretan sam sa sobom? Koliko mizeran da drugome toliko želiš zlo?
Bilo bi čistije da izgovore ono što neće, a to je da su rasisti, ekstremisti i glavosjeci. Da ne žele crnu djecu u bijeloj Hrvatskoj i da će se odati svakoj opačini da tome stanu na put. Jer upravo to čine. Rekli bi ljudi da takve jednom stigne kozmička pravda za pokvarenjaštva kojima se bave. Ali zapravo ih je već stigla. Jer su takvi kakvi jesu. Takvi da se svakom pristojnom biću od njih diže kosa na glavi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Moralni talog nacije, kakav je nekad cinkao Židove u NDH, ponovno je pokazao bezglavu mržnju u slučaju Zambija
Ovi koji danas napadaju ljude koji žele posvojiti djecu u Africi su isti oni koji bi prijavljivali Židove u NDH
Tim glavama vitlaju samo zlo i nemotivirana mržnja. Jer tko doista, osim najgore bagre unutar ove humanoidne vrste, može sladostrasno likovati nad činjenicom da su neki muškarci i žene, koji su htjeli postati roditelji, završili u opskurnom zatvoru i da su, nakon ishoda koji se nekidan činio donekle povoljnim, opet vraćeni u rešetke? Kakav je to materijal koji se tome veseli i nazdravlja?
Moralni talog ove nacije prijavljivao je ustaškim vlastima u doba NDH svoje sugrađane Židove i Srbe da bi oni onda bili deportirani u koncentracijske logore zato da za sebe iskamči privilegije u državi Ante Pavelića te da se domogne tuđeg imetka.
Vulgarno koristoljublje pogonilo je i karakterne bijednike u olujnim godinama Informbiroa da komunističkim vlastima cinkaju svoje kolege s posla, znance pa i čak i rođake koji su onda odvođeni u smrt na Goli otok. Za vrijeme Domovinskog rata taj isti genotip šuftova i pokvarenjaka izbacivao je iz stanova ljude srpske nacionalnosti, vješao na tuđe kuće natpise ‘Hrvat-zauzeto’, a svoje susjede drukao da su četnici i snajperisti.
Ogavan je to soj, vrijedan svakog gnušanja. O njemu su na domaćoj i globalnoj razini napisane knjige i studije. Takvi svuda isplivaju u svakog velikoj krizi i lomljavi i vječni su kao neprobojni mrak u velebitskoj pećini.
Motiv je uvijek isti: prigrabiti nešto za sebe
No kod svih njih postoji motiv kojemu se, ma kako da je prljav, ne može odreći makar to da je mefistofelovski racionalan. Supstrat tog motiva uvijek je isti: prigrabiti nešto za sebe na tuđoj nesreći, propasti pa, ako treba, i smrti. Pa čak i na smrti u patnji.
S obzirom na nesavršene tvorničke postavke ljudske naravi, koje uključuju i rukavce sipinog crnila, ta se devijacija barem da pojmiti i objasniti riječima. Riječi su u stanju iskolčiti patologiju tih uzroka, ciljeva i tog računa dobitka. Prijaviš 1941. Židova redarstvu i uđeš u njegovu vilu sa srebrnim priborom za jelo, bidermajer namještajem i zlatninom u ladicama. Dojaviš 1992. da je na petom katu četnička obitelj i kandidiraš se za velikog Hrvata, spomenicu i beriva koja uz to mogu nadoći.
No što reći za ove koji sada nazivaju zambijske novinare i sve koje stignu i prijavljuju te Zagrepčane koji su pošli u Afriku posvojiti četvero djece ne bi li ishodili da te ljude stigne najgora moguća kazna? Koji je to motiv kad dvadeset godina zatvora želiš osobama koje ne poznaješ i koje nikome na svijetu ništa nisu učinile? Pa nema ga.
U tim glavama je samo zlo i mržnja
Tim glavama vitlaju samo zlo i nemotivirana mržnja. Jer tko doista, osim najgore bagre unutar ove humanoidne vrste, može sladostrasno likovati nad činjenicom da su neki muškarci i žene, koji su htjeli postati roditelji, završili u opskurnom zatvoru i da su, nakon ishoda koji se nekidan činio donekle povoljnim, opet vraćeni u rešetke? Kakav je to materijal koji se tome veseli i nazdravlja? Koji diže telefon i javlja zambijskim vlastima da u toj grupi imaju posla s muškarcem koji je rođen kao žensko pa valjda sutra može postati i vukodlak s bijelim očnjacima i dugim pandžama?
Kakav emocionalni kripl mora biti taj koji ne može podnijeti da su ljudi pušteni da idu doma, pa opet diže telefon, piše i prijavljuje. S kakvim stvarnim namjerama Vesna Vučemilović, političarka poznata jedino kao Škorina sestra, traži da se napravi državna istraga nad svom djecom usvojenom iz Afrike koja govore jedino hrvatski i idu u hrvatske vrtiće i škole? Kako je takav profil zaslužio da ga se zove čovjekom, kao i sve druge ljude? Normalne.
Od svoje mržnje nemaju nikakve koristi
I zato neka taj svrzimantija Igor Peternel, taj Bujanec koji se predstavlja kao novinar, pa Pernar, Markićka i Zekanović, taj Herman Vukušić koji se predstavlja kao psihijatar na usluzi svakoj ljudskoj patnji i svi ti koji se s njima hvataju u kolo ne uzimaju u usta ljudska prava, dječja prava, zakone, običaje i osjećaje. Jer to je samo poza.
Kod njih je riječ isključivo o patogenoj mržnji koja je utoliko bolesnija što od nje nemaju nikakve koristi. Korist u vrlo širokom smislu može za njih biti samo ta da se o njima govori. Da budu faktor. Da privlače sljedbenike u svoje ludilo. Ali koliko ruiniran moraš biti da te to pokreće? Koliko nesretan sam sa sobom? Koliko mizeran da drugome toliko želiš zlo?
Bilo bi čistije da izgovore ono što neće, a to je da su rasisti, ekstremisti i glavosjeci. Da ne žele crnu djecu u bijeloj Hrvatskoj i da će se odati svakoj opačini da tome stanu na put. Jer upravo to čine. Rekli bi ljudi da takve jednom stigne kozmička pravda za pokvarenjaštva kojima se bave. Ali zapravo ih je već stigla. Jer su takvi kakvi jesu. Takvi da se svakom pristojnom biću od njih diže kosa na glavi.