Ministar branitelja bio je šest dana. Nakon što se otkrilo da je prijavljen na adresi na kojoj postoji samo drvena straćara, podignuta na zemljištu koje je dobio od grada, a povlašteni kredit za izgradnju kuće koji je dobio od ministarstva branitelja troši nenamjenski, Mijo Crnoja je podnio ostavku. Nije imao sreće.
Shitstorm
Za bahatost u situaciji koja se najpreciznije može opisati engleskom riječju “shitstorm” i koja nikako ne prestaje; od skupe agonije Uljanika, policijskog upada u redakcije po narudžbi lokalnog moćnika, preko bleiburškog šamara iz Austrije pa do prometne nesreće ministrice koja skoro tri godine vozi bez važeće vozačke dozvole; dakle, za bahatost kao stanje samoobrane Andreja Plenkovića može se možda pronaći koja riječ razumijevanja. Čovjeku zadnjih dana nije lako, evo, čak se ni pobjedi u Ličko-senjskoj županiji do koje mu je toliko stalo ne može baš bezrezervno radovati.
Ipak, postoje različite razine bahatosti, a današnji premijerov performans je s elegantnom lakoćom nadmašio sve dosad viđeno od njegovih prethodnika. Premijer je opet sarkastično vrijeđao novinarke (“lijepo ste to izračunali”), nadmoćno poručivao novinarima da su “egzaltirani”, vrtio razne varijante svoje “dedramatizacije” i pasivno-agresivno odbijao odgovoriti na pitanje o tome je li ministrica Gabrijela Žalac bila moguća kandidatkinja za povjerenicu iz Hrvatske u Europskoj komisiji.
Djelujući, pritom, dok je ponavljao “Od koga ste to čuli?” kao sekundu prije okreta nalijevo i marša po sabornici na čuvenoj snimci kad se žustro zaletio na Nikolu Grmoju čuvši riječ “anemični”. Kao mnogo puta dosad, ali na još višoj razini, odao je koliko se uživio u vlastitu ulogu “kralja Sunca”, kazavši da će povjerenik biti onaj za kojeg on kaže i kad kaže da će to biti.
Odgojni šamar u reketu
Priča o nesreći nesretne ministrice koja skoro tri godine nezakonito sjedi za volanom, stoga, nije nikakva priča o političkoj odgovornosti, europskim standardima i poštivanju zakona. Ona je to mogla biti da se dogodila u Hrvatskoj prije tri, pet, devet, jedanaest ili osamnaest godina. Hrvatska danas, međutim, nije zemlja u kojoj takve stvari mogu biti legitimna tema; Hrvatska danas ima mnogo ozbiljnijih problema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ima beskrajno bahatog premijera uvjerenog u vlastitu svemoć, čovjeka koji je toliko uvjeren u vlastite procjene da bi zbog zvanja faula na imalo ozbiljnijem basketu već nakon nekoliko akcija bio u opipljivoj opasnosti od odgojnog šamara. Možda i dva.
Država zarobljena u kulturi laži
Što je još gore, Hrvatska danas ima vlast koja je državu zarobila u vlastitoj kulturi laži, vlast koju predstavljaju ljudi koji će tvrditi da je predsjednik Vlade napravio samo dva-tri koraka prema Grmoji (iako postoji snimka na kojoj ih se da nabrojati tri-četiri puta više), ministri koji tvrde “da nisu za ostavke u politici”, ministarstvo koje, između svega ostalog jedan dan u sustavu ima “više Đurđica Klancir”, a drugi im se kad u isti taj sustav upišu novinarkino ime i prezime “pokazuje prazan ekran”. Nikome se pritom ne događa apsolutno ništa, ne postoji ni najelementarnija odgovornost za očite laži, a vlast se pritom brendira kao ona koja će naciju spasiti od populizma i fake newsa.
Potpuno ista bizarna količina neistina prosuta je i u slučaju Gabrijele Žalac, ministrice koja je jutros rekla da je ponudila ostavku “još u subotu”. Problem je što je u subotu navečer iz Vlade medijima u bahatom, “kralj Sunce” stilu poručeno kako “ostavku nije podnijela, niti se to od nje očekuje”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nebranjeni automobil
Problem je, nadalje, u tome što se iz neuobičajeno šturog priopćenja MUP-a o nesreći da zaključiti da je dijete iskočilo iz grmlja na nebranjeni ministričin automobil. Problem je u tome što je MUP dva puna dana odbijao odgovoriti na pitanje o tome koliko je dugo ministričina vozačka dozvola nevažeća. Kad je Žalac napokon pročitala datum, postalo je jasno zašto.
Ne, Hrvatska nema problem s dostizanjem političkih standarda “razvijenih zemalja”. Hrvatskoj su postali nedostižni demokratski standard koje je sama živjela zadnja dva desetljeća i to je najbolji opis poraza dosegnutog za vladavine “kralja Sunca”. Kraj, pritom, još nije ni blizu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon danas, trebali bismo se svi skupa ispričati Sanaderu i Milanoviću što smo ih opisivali kao bahate
Postoje različite razine bahatosti, a današnji premijerov performans je s lakoćom nadmašio sve dosad viđeno
Priča o nesreći nesretne ministrice koja skoro tri godine nezakonito sjedi za volanom, stoga, nije nikakva priča o političkoj odgovornosti, europskim standardima i poštivanju zakona. Ona je to mogla biti da se dogodila u Hrvatskoj prije tri, pet, devet, jedanaest ili osamnaest godina. Hrvatska danas, međutim, nije zemlja u kojoj takve stvari mogu biti legitimna tema; Hrvatska danas ima mnogo ozbiljnijih problema.
Ministar branitelja bio je šest dana. Nakon što se otkrilo da je prijavljen na adresi na kojoj postoji samo drvena straćara, podignuta na zemljištu koje je dobio od grada, a povlašteni kredit za izgradnju kuće koji je dobio od ministarstva branitelja troši nenamjenski, Mijo Crnoja je podnio ostavku. Nije imao sreće.
Premijer mu je bio Tihomir Orešković, a HDZ uvezan u kratkotrajni prvi koalicijski paket s Mostom. Da je ministar postao samo desetak mjeseci kasnije, Vlada, ministarstva, premijer Andrej Plenković – svi bi se uključili u spiralu laži i zataškavanja. Crnoja bi i danas bio ministar, a na pitanja o njegovoj ostavci premijer bi odgovarao na samom rubu uvrede i s bahatošću zbog koje se svakako valja ispričati Ivi Sanaderu i Zoranu Milanoviću koje smo ponekad opisivali tom osobinom.
Shitstorm
Za bahatost u situaciji koja se najpreciznije može opisati engleskom riječju “shitstorm” i koja nikako ne prestaje; od skupe agonije Uljanika, policijskog upada u redakcije po narudžbi lokalnog moćnika, preko bleiburškog šamara iz Austrije pa do prometne nesreće ministrice koja skoro tri godine vozi bez važeće vozačke dozvole; dakle, za bahatost kao stanje samoobrane Andreja Plenkovića može se možda pronaći koja riječ razumijevanja. Čovjeku zadnjih dana nije lako, evo, čak se ni pobjedi u Ličko-senjskoj županiji do koje mu je toliko stalo ne može baš bezrezervno radovati.
Ipak, postoje različite razine bahatosti, a današnji premijerov performans je s elegantnom lakoćom nadmašio sve dosad viđeno od njegovih prethodnika. Premijer je opet sarkastično vrijeđao novinarke (“lijepo ste to izračunali”), nadmoćno poručivao novinarima da su “egzaltirani”, vrtio razne varijante svoje “dedramatizacije” i pasivno-agresivno odbijao odgovoriti na pitanje o tome je li ministrica Gabrijela Žalac bila moguća kandidatkinja za povjerenicu iz Hrvatske u Europskoj komisiji.
Djelujući, pritom, dok je ponavljao “Od koga ste to čuli?” kao sekundu prije okreta nalijevo i marša po sabornici na čuvenoj snimci kad se žustro zaletio na Nikolu Grmoju čuvši riječ “anemični”. Kao mnogo puta dosad, ali na još višoj razini, odao je koliko se uživio u vlastitu ulogu “kralja Sunca”, kazavši da će povjerenik biti onaj za kojeg on kaže i kad kaže da će to biti.
Odgojni šamar u reketu
Priča o nesreći nesretne ministrice koja skoro tri godine nezakonito sjedi za volanom, stoga, nije nikakva priča o političkoj odgovornosti, europskim standardima i poštivanju zakona. Ona je to mogla biti da se dogodila u Hrvatskoj prije tri, pet, devet, jedanaest ili osamnaest godina. Hrvatska danas, međutim, nije zemlja u kojoj takve stvari mogu biti legitimna tema; Hrvatska danas ima mnogo ozbiljnijih problema.
Ima beskrajno bahatog premijera uvjerenog u vlastitu svemoć, čovjeka koji je toliko uvjeren u vlastite procjene da bi zbog zvanja faula na imalo ozbiljnijem basketu već nakon nekoliko akcija bio u opipljivoj opasnosti od odgojnog šamara. Možda i dva.
Država zarobljena u kulturi laži
Što je još gore, Hrvatska danas ima vlast koja je državu zarobila u vlastitoj kulturi laži, vlast koju predstavljaju ljudi koji će tvrditi da je predsjednik Vlade napravio samo dva-tri koraka prema Grmoji (iako postoji snimka na kojoj ih se da nabrojati tri-četiri puta više), ministri koji tvrde “da nisu za ostavke u politici”, ministarstvo koje, između svega ostalog jedan dan u sustavu ima “više Đurđica Klancir”, a drugi im se kad u isti taj sustav upišu novinarkino ime i prezime “pokazuje prazan ekran”. Nikome se pritom ne događa apsolutno ništa, ne postoji ni najelementarnija odgovornost za očite laži, a vlast se pritom brendira kao ona koja će naciju spasiti od populizma i fake newsa.
Potpuno ista bizarna količina neistina prosuta je i u slučaju Gabrijele Žalac, ministrice koja je jutros rekla da je ponudila ostavku “još u subotu”. Problem je što je u subotu navečer iz Vlade medijima u bahatom, “kralj Sunce” stilu poručeno kako “ostavku nije podnijela, niti se to od nje očekuje”.
Nebranjeni automobil
Problem je, nadalje, u tome što se iz neuobičajeno šturog priopćenja MUP-a o nesreći da zaključiti da je dijete iskočilo iz grmlja na nebranjeni ministričin automobil. Problem je u tome što je MUP dva puna dana odbijao odgovoriti na pitanje o tome koliko je dugo ministričina vozačka dozvola nevažeća. Kad je Žalac napokon pročitala datum, postalo je jasno zašto.
Ne, Hrvatska nema problem s dostizanjem političkih standarda “razvijenih zemalja”. Hrvatskoj su postali nedostižni demokratski standard koje je sama živjela zadnja dva desetljeća i to je najbolji opis poraza dosegnutog za vladavine “kralja Sunca”. Kraj, pritom, još nije ni blizu.