Postoci ljudi nezadovoljnih stanjem u zemlji su se postojano držali na vrlo visokim brojkama, za razliku od rejtinga svih važnijih oporbenih stranaka. No, njih čak četiri su, što baš i nije bio uobičajen slučaj u prijašnjim izbornim ciklusima, s lakoćom prebacivali izborni prag. Još više od njih, uz trend rasta, dobivali su – neodlučni. Uz sve to, uporno se nije pojavljivao nikakav populistički Mesija, kakvih smo se ranije nagledali, a koji bi glasove nezadovoljnika uglavnom brzinski pretvorio u vlastitu višegodišnju apanažu u vidu parlamentarnog ili, još bolje, europarlamentarnog osobnog dohotka.
Tutnjava koju su ignorirali
Opijeni narativom o uvjerljivom vodstvu, mada su se vrtjeli oko nižeg dijela vlastitog povijesnog prosjeka potpore od nekih 25-30 posto, u vladajućoj stranci su tako plutali na uvjerenju o tome da će jamačno, uz više ili manje koalicijske nezgodancije, složiti još jednu Vladu. Tutnjavu iz pozadine, koja se provlačila kroz svaku anketu, u potpunosti su ignorirali.
Točno tu tutnjavu, to korijensko nezadovoljstvo državom u koju se Hrvatska pretvorila, pogotovo u drugom Plenkovićevu mandatu, upravo je zajahao Zoran Milanović. I sad se više ništa osim nje ne čuje. Što će iz te simbioze gromovnika s Pantovčaka i tutnjave nezadovoljstva u javnosti proizaći, u ovom trenutku je doista nemoguće prognozirati. Osim da je HDZ preko noći od goropadnog izbornog favorita postao stranka u kojoj je već, zlu ne trebalo, postavljen teren za unutarnji postizborni obračun.
Desna skretanja
Ono što je za HDZ posebno opasno je da je Milanović svojim dosadašnjim djelovanjem kao predsjednik proširio bazen potencijalnih glasova u odnosu na onaj koji je imao kao Milanović, predsjednik SDP-a i Vlade. Svojim desnijim stavovima o nekim društvenim pitanjima u odnosu na svoju bivšu stranku pomaknuo se bliže dijelu biračke strukture koja je SDP-u bila nedostižna.
Zato nije čudno što se sad iz njegovih govora na društvenim mrežama izdvajaju dijelovi koji su bliži takvoj publici – poput onog u ratu u Ukrajini ili o migrantima. Milanovićeva ekipa očito računa kako je podrška birača SDP-ove koalicije s manjim strankama centra sigurna, pa pokušavaju zahvatiti još malo šire. Kao što, uostalom, Plenkovićev HDZ odjednom nakon svog zaklinjanja u odmak prema centru, u kampanji stupa žestoko nadesno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Turudić i rijeke pravde
Međutim, Plenkovićeva ekipa nema previše izgleda među golemim postocima onih koji nisu zadovoljni stanjem u državi. Koji su zgađeni apsolutno posvemašnjom korupcijom toliko da su prije pet godina nasjeli i na Mislava Kolakušića. To je ta sila koja je potmulo lupala u svim anketnim brojkama posljednjih godina i koju je do kraja razjario besraman izbor novog glavnog državnog odvjetnika.
Ta se sila sad, s Milanovićem i njegovim “rijekama pravde”, vezuje na otprije postojeću podršku SDP-ovoj koaliciji. HDZ je, ukratko, iz pozicije izbornog favorita kojeg se možda moglo srušiti u samo jednom poslijepodnevu došao u situaciju da se u posljednjih dvadesetak dana kampanje mora nadati – preokretu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nemoguće je prognozirati kako će izbori završiti, no jedno je jasno: Milanović je tutnjavom doveo Plenkovića u vrlo neugodan položaj
Za razliku od 2016., on danas privlači i dio desnice, kao i bivše birače populističkih stranaka
Ono što je za HDZ posebno opasno je da je Milanović svojim dosadašnjim djelovanjem kao predsjednik proširio bazen potencijalnih glasova u odnosu na onaj koji je imao kao Milanović, predsjednik SDP-a i Vlade
Pažljivo iščitavanje anketnih brojki posljednjih godinu-dvije kao glavni dojam ostavljalo je jedan naizgled sporedan efekt. Tutnjavu.
Postoci ljudi nezadovoljnih stanjem u zemlji su se postojano držali na vrlo visokim brojkama, za razliku od rejtinga svih važnijih oporbenih stranaka. No, njih čak četiri su, što baš i nije bio uobičajen slučaj u prijašnjim izbornim ciklusima, s lakoćom prebacivali izborni prag. Još više od njih, uz trend rasta, dobivali su – neodlučni. Uz sve to, uporno se nije pojavljivao nikakav populistički Mesija, kakvih smo se ranije nagledali, a koji bi glasove nezadovoljnika uglavnom brzinski pretvorio u vlastitu višegodišnju apanažu u vidu parlamentarnog ili, još bolje, europarlamentarnog osobnog dohotka.
Tutnjava koju su ignorirali
Opijeni narativom o uvjerljivom vodstvu, mada su se vrtjeli oko nižeg dijela vlastitog povijesnog prosjeka potpore od nekih 25-30 posto, u vladajućoj stranci su tako plutali na uvjerenju o tome da će jamačno, uz više ili manje koalicijske nezgodancije, složiti još jednu Vladu. Tutnjavu iz pozadine, koja se provlačila kroz svaku anketu, u potpunosti su ignorirali.
Točno tu tutnjavu, to korijensko nezadovoljstvo državom u koju se Hrvatska pretvorila, pogotovo u drugom Plenkovićevu mandatu, upravo je zajahao Zoran Milanović. I sad se više ništa osim nje ne čuje. Što će iz te simbioze gromovnika s Pantovčaka i tutnjave nezadovoljstva u javnosti proizaći, u ovom trenutku je doista nemoguće prognozirati. Osim da je HDZ preko noći od goropadnog izbornog favorita postao stranka u kojoj je već, zlu ne trebalo, postavljen teren za unutarnji postizborni obračun.
Desna skretanja
Ono što je za HDZ posebno opasno je da je Milanović svojim dosadašnjim djelovanjem kao predsjednik proširio bazen potencijalnih glasova u odnosu na onaj koji je imao kao Milanović, predsjednik SDP-a i Vlade. Svojim desnijim stavovima o nekim društvenim pitanjima u odnosu na svoju bivšu stranku pomaknuo se bliže dijelu biračke strukture koja je SDP-u bila nedostižna.
Zato nije čudno što se sad iz njegovih govora na društvenim mrežama izdvajaju dijelovi koji su bliži takvoj publici – poput onog u ratu u Ukrajini ili o migrantima. Milanovićeva ekipa očito računa kako je podrška birača SDP-ove koalicije s manjim strankama centra sigurna, pa pokušavaju zahvatiti još malo šire. Kao što, uostalom, Plenkovićev HDZ odjednom nakon svog zaklinjanja u odmak prema centru, u kampanji stupa žestoko nadesno.
Turudić i rijeke pravde
Međutim, Plenkovićeva ekipa nema previše izgleda među golemim postocima onih koji nisu zadovoljni stanjem u državi. Koji su zgađeni apsolutno posvemašnjom korupcijom toliko da su prije pet godina nasjeli i na Mislava Kolakušića. To je ta sila koja je potmulo lupala u svim anketnim brojkama posljednjih godina i koju je do kraja razjario besraman izbor novog glavnog državnog odvjetnika.
Ta se sila sad, s Milanovićem i njegovim “rijekama pravde”, vezuje na otprije postojeću podršku SDP-ovoj koaliciji. HDZ je, ukratko, iz pozicije izbornog favorita kojeg se možda moglo srušiti u samo jednom poslijepodnevu došao u situaciju da se u posljednjih dvadesetak dana kampanje mora nadati – preokretu.