Zajeb je, kako to obično biva, u kontekstu. Odnosno, kad se njega zanemari, kad se pogled fokusira samo na ono metaforičko stablo, blaženo ignorirajući posvemašnji šum metaforičke šume.
Radni materijal za novi Zakon o medijima savršeno je dovoljno problematičan i kao stablo. Iako je konkurencija ludorija koje je proizvela administracija apsolutno vrhunska i probiti se u njoj do vrha je podvig ravan osvajanju olimpijske medalje, ovakav materijal s lakoćom ide u kompilaciju najvećih hitova Plenkovićevih Vlada, tamo negdje rame uz rame sa cvjećarima koji rade informacijske sustave, “Hrvojkom”, friškim i vrhunskim strojnim prevoditeljem koji vlastito ime prevodi na engleski jezik kao “hamster” (hrčak) ili čuvenim sustavom za slanje SMS-poruka u hitnim situacijama koji je krahirao već na testiranju, pa je njegovo nefunkcioniranje u jučerašnjoj hitnoj situaciji s “olujom stoljeća” malo koga iznenadilo.
Ispalo je, doduše, da osam milijuna težak SRUUK, nije obavijestio javnost o nadolazećoj opasnosti jer država još nije usvojila potrebne pravilnike po kojima bi se znalo tko će, kako i kad aktivirati hitno uzbunjivanje građane, ali, Bože moj, nema žurbe – bit će još oluja i hitnih situacija. E sad, kad u takvoj Ligi prvaka potpunih ludosti radni materijal Zakona o medijima sam po sebi dobaci do vrha – jasno je o kakvom se uratku radi.
Pomalo heretički
Ili, zapravo, ne radi. Jer je ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek danas ustvrdila kako ništa od onoga što se pisalo o tom zakonu, zapravo, nije istina, kako je riječ tek o radnom materijalu koji će se, u dogovoru sa svim dionicima, a svakako novinarskom strukom, još znatno mijenjati.
U isto vrijeme, o istom radnom materijalu ista ministrica kaže i kako misli da donose “jedan dobar prijedlog” i kako će on “unaprijediti okruženje u kojem djeluju mediji”. Kako, pobogu, ako je riječ tek o radnom materijalu, “bez brojeva članaka”, koji će se još znatno mijenjati i o kojem, stoga, nema nikakvog smisla raspravljati u javnosti? Kako onda ministrica, ako pomalo heretički zanemarimo opciju da Obuljen Koržinek vidi budućnost, zna da je materijal “dobar prijedlog” i da će “unaprijediti okruženje”?
Izvanzemaljske ludorije
Ovakav kakav jest unaprijedio bi okruženje u kojem djeluju mediji tako da bi paradržavno tijelo, u kojem bi novinarska struka imala čak jednog od ukupno pet članova, odlučivalo o tome tko uopće može biti novinar. Da novinar, kad i ako jednom dobije državnu dozvolu za rad, mora svom uredniku – ili nakladniku! – otkriti tko su anonimni izvori njegovih informacija. Genijalno, prava je šteta što takav zakon nije bio na snazi prije 10-15 godina, pa da svom tadašnjem nakladniku Robertu Ježiću moramo kazati tko točno iz vrha HDZ-a govori da Ivo Sanader vodi stranku u propast ili da, još bolje, otkrijemo identitet onog pasjeg skota koji je tvrdio da se USKOK bavi premijerom i predsjednikom HDZ-a doktorom Ivom Sanaderom. I njegovim prijateljem Robertom Ježićem također.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ima tih potpuno sumanutih, doslovno izvanzemaljskih ludorija u radnom materijalu koji praktički ne postoji, ali će jamačno “unaprijediti okruženje u kojem djeluju mediji”, još na bacanje. Nakladnik, recimo, može odbiti objaviti tekst bez obrazloženja. Potpore za novinarske radove od javnog interesa dodjeljivat će se po principu “najbrži prst”. Država će određivati koja je novinarska udruga (iako doista postoji samo jedna) reprezentativna i imati popise svih njihovih članova.
Plemenit pokušaj?
No, sve je to samo predigra, lagano zagrijavanje za najgolemiji problem ovog radnog materijala koji, čini se, zrcali osnovne motive političke vlasti – riječ je o obračunu s nezavisnim medijima. Ona metaforička šuma s početka teksta može se sasvim jasno vidjeti kroz jednu, jedinu riječ – u Hrvatskoj se radi o rijetkim nezavisnim medijima.
Zajeb je, dakle, i ovaj put u kontekstu. Bez njega se namjera Vlade – da s 20 posto marketinških budžeta državnih i javnih tijela subvencionira tiskane medije, da onima koji zarađuju od digitalnog oglašavanja uzme 10 posto poreza i taj novac proslijedi tiskanim medijima, te da subvencionira pretplate, ali samo tiskanim medijima – može činiti kao plemenit pokušaj pomoći društveno važnoj industriji u krizi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, tiskani mediji u Hrvatskoj su, nažalost, posljednjih godina (uz iznimku 24 sata i Nacionala) postali toliko bliski Vladi da su često predmet javne poruge. Bliskost je uvjetovana prije svega financijskim utjecajem – opadajući prihodi, jer novine gotovo nitko više ne čita – nadomještaju se troškovima organiziranja čudesnih konferencija i okruglih stolova na kojima se uglavnom hvale napori mudre vlasti na političkom stabiliziranju i neumoljivom gospodarskom progresu Republike Hrvatske.
Schroedinger-Obuljen
Zato sve ključne afere posljednjih godina uglavnom ne otkrivaju više novine, već neki drugi mediji, oni koji će ostati izvan svih potpora predviđenih novim zakonom i koji mogu biti sretni ako na kraju ispadne da onaj digitalni porez neće morati plaćati Indexi, Telegrami ili N1, nego “samo” Google i Facebook. Na ime zarade od prometa koju će im u velikom dijelu generirati neovisni, a ne vlastima prijateljski mediji. Koji će, pak, po ovom Schroedinger-Obuljen radnom materijalu koji u isto vrijeme ne postoji, ali i postoji i kompletno je genijalan, biti krajnji korisnici i državnih potpora, i subvencioniranja pretplate i distribucija i novog digitalnog poreza.
Ovdje se radi, dakle, o vrlo jasnoj namjeri da se, nakon što je skršen gro nezavisnih institucija u zemlji, od Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, preko DORH-a – zaboga, glavna državna odvjetnica otvoreno i u korist Vlade laže u Saboru i ne padne joj ni vlas kose zbog toga, pa do većeg dijela medija – operacija dovrši do kraja. Da se maksimalno oteža, a uz malo sreće i prekine postojanje onih koji uporno, kako bi rekao premijer, vode hibridne ratove protiv njegove fenomenalne Vlade, koji mu izbijaju ministrice i ministre kao čunjeve na kuglanju i koji neprestano, pa čak i oko ovog genijalnog zakonskog prijedloga – koji, zapravo, ne postoji jer nema brojeve članaka – stalno nešto prokleto zanovijetaju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Austrijski? Stvarno?
Na kraju priče, zajeb je, kako to obično biva, u kontekstu. Želeći se vjerojatno obraniti od sve glasnijih optužbi da Vlada rijetkim nezavisnim medijima zapravo nježno zavrće dovod kisika, i da to već opako vonja na Orbana i Mađarsku, Obuljen Koržinek je isukala miteleuropski uzor. “Radi se o prijedlogu neutralne potpore, najviše smo se vodili primjerom austrijskog zakona”, branila je danas ideju ulijevanja državnog novca u odabrane medije resorna ministrica. Austrijskog? Stvarno?
Prije nepune dvije godine, tadašnji austrijski premijer Sebastian Kurz podnio je ostavku. Razlog? Istraga zbog optužbi da je, s još devetero stranačkih dužnosnika, državnim novcem plaćao da se o njima pozitivno izvještava u medijima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nemojmo se lagati. Radni materijal novog Zakona brutalan je udar na neovisne medije koje Vlada opsjednuto mrzi
Nakon što su skršili gro nezavisnih institucija u zemlji, od Povjerenstva za sukob interesa do DORH-a, HDZ je sada krenuo na rijetke nevladine medije
Tiskani mediji u Hrvatskoj su, nažalost, posljednjih godina (uz iznimku 24 sata i Nacionala) postali toliko bliski Vladi da su često predmet javne poruge. Bliskost je uvjetovana prije svega financijskim utjecajem - opadajući prihodi, jer novine gotovo nitko više ne čita...
Zajeb je, kako to obično biva, u kontekstu. Odnosno, kad se njega zanemari, kad se pogled fokusira samo na ono metaforičko stablo, blaženo ignorirajući posvemašnji šum metaforičke šume.
Radni materijal za novi Zakon o medijima savršeno je dovoljno problematičan i kao stablo. Iako je konkurencija ludorija koje je proizvela administracija apsolutno vrhunska i probiti se u njoj do vrha je podvig ravan osvajanju olimpijske medalje, ovakav materijal s lakoćom ide u kompilaciju najvećih hitova Plenkovićevih Vlada, tamo negdje rame uz rame sa cvjećarima koji rade informacijske sustave, “Hrvojkom”, friškim i vrhunskim strojnim prevoditeljem koji vlastito ime prevodi na engleski jezik kao “hamster” (hrčak) ili čuvenim sustavom za slanje SMS-poruka u hitnim situacijama koji je krahirao već na testiranju, pa je njegovo nefunkcioniranje u jučerašnjoj hitnoj situaciji s “olujom stoljeća” malo koga iznenadilo.
Ispalo je, doduše, da osam milijuna težak SRUUK, nije obavijestio javnost o nadolazećoj opasnosti jer država još nije usvojila potrebne pravilnike po kojima bi se znalo tko će, kako i kad aktivirati hitno uzbunjivanje građane, ali, Bože moj, nema žurbe – bit će još oluja i hitnih situacija. E sad, kad u takvoj Ligi prvaka potpunih ludosti radni materijal Zakona o medijima sam po sebi dobaci do vrha – jasno je o kakvom se uratku radi.
Pomalo heretički
Ili, zapravo, ne radi. Jer je ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek danas ustvrdila kako ništa od onoga što se pisalo o tom zakonu, zapravo, nije istina, kako je riječ tek o radnom materijalu koji će se, u dogovoru sa svim dionicima, a svakako novinarskom strukom, još znatno mijenjati.
U isto vrijeme, o istom radnom materijalu ista ministrica kaže i kako misli da donose “jedan dobar prijedlog” i kako će on “unaprijediti okruženje u kojem djeluju mediji”. Kako, pobogu, ako je riječ tek o radnom materijalu, “bez brojeva članaka”, koji će se još znatno mijenjati i o kojem, stoga, nema nikakvog smisla raspravljati u javnosti? Kako onda ministrica, ako pomalo heretički zanemarimo opciju da Obuljen Koržinek vidi budućnost, zna da je materijal “dobar prijedlog” i da će “unaprijediti okruženje”?
Izvanzemaljske ludorije
Ovakav kakav jest unaprijedio bi okruženje u kojem djeluju mediji tako da bi paradržavno tijelo, u kojem bi novinarska struka imala čak jednog od ukupno pet članova, odlučivalo o tome tko uopće može biti novinar. Da novinar, kad i ako jednom dobije državnu dozvolu za rad, mora svom uredniku – ili nakladniku! – otkriti tko su anonimni izvori njegovih informacija. Genijalno, prava je šteta što takav zakon nije bio na snazi prije 10-15 godina, pa da svom tadašnjem nakladniku Robertu Ježiću moramo kazati tko točno iz vrha HDZ-a govori da Ivo Sanader vodi stranku u propast ili da, još bolje, otkrijemo identitet onog pasjeg skota koji je tvrdio da se USKOK bavi premijerom i predsjednikom HDZ-a doktorom Ivom Sanaderom. I njegovim prijateljem Robertom Ježićem također.
Ima tih potpuno sumanutih, doslovno izvanzemaljskih ludorija u radnom materijalu koji praktički ne postoji, ali će jamačno “unaprijediti okruženje u kojem djeluju mediji”, još na bacanje. Nakladnik, recimo, može odbiti objaviti tekst bez obrazloženja. Potpore za novinarske radove od javnog interesa dodjeljivat će se po principu “najbrži prst”. Država će određivati koja je novinarska udruga (iako doista postoji samo jedna) reprezentativna i imati popise svih njihovih članova.
Plemenit pokušaj?
No, sve je to samo predigra, lagano zagrijavanje za najgolemiji problem ovog radnog materijala koji, čini se, zrcali osnovne motive političke vlasti – riječ je o obračunu s nezavisnim medijima. Ona metaforička šuma s početka teksta može se sasvim jasno vidjeti kroz jednu, jedinu riječ – u Hrvatskoj se radi o rijetkim nezavisnim medijima.
Zajeb je, dakle, i ovaj put u kontekstu. Bez njega se namjera Vlade – da s 20 posto marketinških budžeta državnih i javnih tijela subvencionira tiskane medije, da onima koji zarađuju od digitalnog oglašavanja uzme 10 posto poreza i taj novac proslijedi tiskanim medijima, te da subvencionira pretplate, ali samo tiskanim medijima – može činiti kao plemenit pokušaj pomoći društveno važnoj industriji u krizi.
No, tiskani mediji u Hrvatskoj su, nažalost, posljednjih godina (uz iznimku 24 sata i Nacionala) postali toliko bliski Vladi da su često predmet javne poruge. Bliskost je uvjetovana prije svega financijskim utjecajem – opadajući prihodi, jer novine gotovo nitko više ne čita – nadomještaju se troškovima organiziranja čudesnih konferencija i okruglih stolova na kojima se uglavnom hvale napori mudre vlasti na političkom stabiliziranju i neumoljivom gospodarskom progresu Republike Hrvatske.
Schroedinger-Obuljen
Zato sve ključne afere posljednjih godina uglavnom ne otkrivaju više novine, već neki drugi mediji, oni koji će ostati izvan svih potpora predviđenih novim zakonom i koji mogu biti sretni ako na kraju ispadne da onaj digitalni porez neće morati plaćati Indexi, Telegrami ili N1, nego “samo” Google i Facebook. Na ime zarade od prometa koju će im u velikom dijelu generirati neovisni, a ne vlastima prijateljski mediji. Koji će, pak, po ovom Schroedinger-Obuljen radnom materijalu koji u isto vrijeme ne postoji, ali i postoji i kompletno je genijalan, biti krajnji korisnici i državnih potpora, i subvencioniranja pretplate i distribucija i novog digitalnog poreza.
Ovdje se radi, dakle, o vrlo jasnoj namjeri da se, nakon što je skršen gro nezavisnih institucija u zemlji, od Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, preko DORH-a – zaboga, glavna državna odvjetnica otvoreno i u korist Vlade laže u Saboru i ne padne joj ni vlas kose zbog toga, pa do većeg dijela medija – operacija dovrši do kraja. Da se maksimalno oteža, a uz malo sreće i prekine postojanje onih koji uporno, kako bi rekao premijer, vode hibridne ratove protiv njegove fenomenalne Vlade, koji mu izbijaju ministrice i ministre kao čunjeve na kuglanju i koji neprestano, pa čak i oko ovog genijalnog zakonskog prijedloga – koji, zapravo, ne postoji jer nema brojeve članaka – stalno nešto prokleto zanovijetaju.
Austrijski? Stvarno?
Na kraju priče, zajeb je, kako to obično biva, u kontekstu. Želeći se vjerojatno obraniti od sve glasnijih optužbi da Vlada rijetkim nezavisnim medijima zapravo nježno zavrće dovod kisika, i da to već opako vonja na Orbana i Mađarsku, Obuljen Koržinek je isukala miteleuropski uzor. “Radi se o prijedlogu neutralne potpore, najviše smo se vodili primjerom austrijskog zakona”, branila je danas ideju ulijevanja državnog novca u odabrane medije resorna ministrica. Austrijskog? Stvarno?
Prije nepune dvije godine, tadašnji austrijski premijer Sebastian Kurz podnio je ostavku. Razlog? Istraga zbog optužbi da je, s još devetero stranačkih dužnosnika, državnim novcem plaćao da se o njima pozitivno izvještava u medijima.