Vlada želi financirati novine po uzoru na Austriju. Ovako je taj model rasturio slobodu novinarstva

Svjetla budućnost

Istražitelji su sumnjali da su od jedne tvrtke naručene ankete koje su išle u korist konzervativcima, a da su Kurzovi suradnici uz to jednoj medijskoj grupaciji navodno nudili “unosno oglašavanje pod pokroviteljstvom vlade” budu li pisali povoljno o tim rezultatima. Dakle, da se javni novac koristio za osobni politički probitak.

Kurz je opetovano negirao bilo kakvu krivnju. Ali mladi austrijski političar, kojeg su u Europskoj pučkoj stranci, političkoj obitelji Plenkovićevog HDZ-a, smatrali svjetlom budućnošću europskog konzervativizma, bio je prisiljen dati ostavku.

Uzor u Austriji

Dvije godine kasnije, u Hrvatskoj je otvorena žustra rasprava o novom zakonu o medijima. Hrvatska javnost upravo je doznala da postoji radna verzija tog dokumenta koji je nastao negdje u kancelarijama resornog ministarstva, a ne u radnoj skupini koja je baš u tu svrhu bila osnovana. Ili se barem tako mislilo.

Tko je i kada točno napisao tu radnu verziju, koja je promptno izazvala lavinu kritika, ne zna se. Ali se zna gdje je Vlada našla uzor: u medijskom zakonodavstvu Austrije, države u kojoj se još uvijek raspetljava skandal koji je u fokus doveo problematične, simbiotske odnose politike i prijateljski nastrojenih medija.

Ključne kontroverze

Austrija već desetljećima ima, u europskim okvirima, specifična medijska pravila, s državnim subvencijama za tisak, koja se vuku iz vremena kada je papir bio dominantan. Ta su pravila više puta mijenjana i nadopunjavana, ali i povremeno problematizirana. Propitivao se učinak državnih subvencija, njihov utjecaj na pluralizam sadržaja i favoriziranje (unatoč transparentnim pravilima) velikih medijskih kompanija.

Direktne države subvencije, međutim, nikada nisu bile toliko kontroverzne i izazivale toliko polemika kao izdašno državno oglašavanje i mogućnost da politika utječe na dodjelu tog javnog novca – a onda, u ekstenziji, da političari i političke stranke prikriveno utječu na izvještavanje medija. Zbog svega toga, zazivao se dubinski redizajn modela financiranja medija.

Još 2013., primjerice, iz same novinske industrije stizali su pozivi da Austrija reformira svoj model – po uzoru na Dansku. Nikoga, međutim, to nije obeshrabrilo, a kamoli pokolebalo: “Najviše smo se vodili primjerom austrijskog zakona”, ustvrdit će deset godina kasnije hrvatska ministrica Nina Obuljen Koržinek.

Što se subvencionira?

U čemu se sve hrvatska Vlada vodila primjerom austrijskog zakona, možemo tek nagađati – jer detalji o nastanku radne verzije javnosti nisu poznati. No, činjenica jest da je Austrija, među svim EU državama, otišla možda i najdalje u subvencioniranju tiska. Austrijske dnevne i tjedne novine mogu aplicirati za više različitih potpora, od distribucije do ulaganja u kvalitetu novinarstva.

Sudeći po radnoj verziji hrvatskog zakona, tkogod da je pisao dokument oslonio se više na austrijsko iskustvo sa subvencijama oko distribucije, a manje na to da se javni novac ulaže u podizanje kvalitete medija. Primjerice, u austrijskom modelu predviđeno je da novine mogu aplicirati za državnu potporu kako bi zaposlile strane dopisnike. U hrvatskoj verziji se spominje tek “poticanje proizvodnje kvalitetnog sadržaja od javnog interesa”.

Pomoć industriji, ali…

U idealnom svijetu, financijske subvencije trebale bi pomoći novinarstvu da opstane, ojača i podigne kvalitetu. No, direktne državne potpore predmet su kritičkog promišljanja iz nekoliko različitih aspekata. U ekspertnom izvješću o financijskoj potpori za tiskane medije, pripremljenom za Vijeće Europe i objavljenom 2021., autor Marius Dragomir iznosi detaljne argumente za i protiv direktnih subvencija.

Upravo na primjeru Austrije, potvrdilo se da mehanizam državnih subvencija može konsolidirati sektor tiskanih medija, ako se potpore dodjeluju putem sustava koji dobro funkcionira. Austrijski nakladnici su pritom u specifičnom položaju jer im je konkurencija, zbog jezika, i susjedna, financijski moćnija njemačka novinska industrija. No, sustav izravnih subvencija suočen je i s kritikama.

Kontrola uređivanja

Pojedini autori, pa tako i ovaj izvještaj, upozoravaju da postoji rizik od narušavanja tržišnog natjecanja u korist velikih igrača na medijskom tržištu. Ti su nedostatci potaknuli austrijske vlasti da razmotre reviziju modela, ističe autor izvještaja. Pritom izdvaja još jednu ključnu kritiku na račun direktnih subvencija – rizik da se zloupotrijebe za kontrolu uređivačke politike medija.

Posebno u zemljama koje nemaju dugu tradiciju slobodnog tiska i gdje nema jasnih pravila za pravednu i transparentnu raspodjelu državnog novca, navodi se u izvješću, shema državnih subvencija može se pretvoriti „u instrument kontrole“ koji se može koristiti da se nagrade mediji usklađeni s državnim interesima ili koji su pod kontrolom državnih tijela ili tvrtki koje podržavaju vladu.

Zašto daju novac?

Nadalje, neki autori propituju i motive vlasti da dijeli novac (motiv bi trebao biti očuvanje novinarstva kao javnog dobra, ali…): može li vlada, bilo koja vlada, doista biti ta koja će financirati novinarstvo da obavlja svoju funkciju, a da se pritom ne upleće u uređivačku politiku? “Koja bi vlada dala novac novinaru koji radi na priči o, recimo, korupciji vlasti”, plastično sažima ovu dilemu Paul Clemens Murschetz u tekstu objavljenom na stranicama European Journalism Observatory.

Sljedeće logično pitanje je, dakako, ono o oglašavanju: koje bi državno tijelo, agencija ili javna institucija dala oglas mediju koji radi na priči o, recimo, korupciji u tom tijelu/agenciji/instituciji. Prema radnoj verziji hrvatskog zakona, pak, državna tijela i javne ustanove kojima je osnivač država morali bi 20 posto svog godišnjeg budžeta namijenjenog oglašavanju potrošiti na oglase u dnevnim novinama i tjednicima.

Problem oglašavanja

Podaci o oglašavanju objavljivali bi se jednom godišnje, a Vijeće za medije moglo bi reagirati ako uoči da raspodjela oglasa “nije razumna ili pravična”. Ako raspodjela nije “razumna ili pravična” – što to točno znači, nije precizirano – sankcija nema (barem u radnoj verziji dokumenta), osim ako se sankcijama ne smatra pisano upozorenje i smjernice za postupanje.

Resorna ministrica uvjerava da se time ne potiče nikakvo državno oglašavanje, podsjeća da slična odredba već postoji u Zakonu o elektroničkim medijima te da je to nešto “potpuno neutralno” – da se država ni na koji način ne određuje prema tome kojem će mediju ići sredstva. Budući da je sve “potpuno neutralno”, Obuljen Koržinek, očito, nije zabrinuta. Začudo, mnogi jesu, uključujući i Europsku komisiju.

Upozorenje Bruxellesa

Četiri godine za redom Europska komisija upozorava Beč baš zbog državnog oglašavanja u medijima. “Velike količine sredstava za državno oglašavanje dodjeljuju se medijima usred kontinuirane zabrinutosti u pogledu transparentnosti i pravednosti dodjele”, zabilježila je briselska administracija u izvješću o vladavini prava za 2021., godinu u kojoj se dogodio onaj skandal s problematičnim anketama i njihovim medijskim praćenjem.

U Austriji je te godine na državno oglašavanje potrošeno 223 milijuna eura, ali Revizorski sud je utvrdio da najmanje trećina ugovora nije bila javna jer troškovi nisu prelazili vrijednost od pet tisuća eura u kvartalu. U europskom izvješću notirana je bila i zabrinutost “u pogledu transparentnosti i pravednosti” dodjele sredstava za oglašavanje, a neki su sugovornici upozorili Bruxelles i na rizik da se državno oglašavanje koristi za politički utjecaj. U Austriji, čini se, ne vjeruju svi u “potpunu neutralnost” vlasti pri dodjeli javnog novca.

Rizik za neovisnost

Godinu kasnije na oglašavanje je potrošeno 201 milijun eura, no kako je gro iznosa, gotovo 30 milijuna eura, otišlo jednoj medijskoj grupaciji, neki su sugovornici Komisiju upozorili da to može predstavljati rizik za neovisnost. Vlasti su, pak, ovog proljeća postrožile pravila o transparetnosti – ukinut je, primjerice, prag od pet tisuća eura, a uveden novi od 150 tisuća eura po ugovoru nakon kojeg tijelo javne vlasti mora objasniti zašto su uopće plaćali oglašavanje.

Unatoč tome, Komisija i dalje ima primjedbe i traži da se poveća pravičnost pri raspodjeli javnog novca . Austriji zamjeraju i što nema limita koliko koji medij može dobiti sredstava od državnog oglašavanja. Država, dakle, uopće ne treba biti “potpuno neutralna”, nego postaviti čvrst sustav pravila i kontrola. Iz radne verzije hrvatskog zakona takav sustav uopće nije vidljiv.

Skliznuli na ljestvici

Pitanje državnog oglašavanja jedan je od razloga zbog kojih je Austrija skliznula na ljestvici Reportera bez granica (RSF), međunarodne organizacije koja svake godine objavljuje indeks slobode medija u 180 država svijeta, pisao je AFP prije dvije godine, u jeku skandala koji je prodrmao austrijsku političku i medijsku scenu.

Te iste godine, RSF je u izvješću za Austriju ustvrdio da, unatoč ulasku Zelenih u koalicijsku vladu – stranke koja “tvrdi da poštuje najviše standarde slobode medija” – još nije došlo do bitnih poboljšanja u medijskom sektoru, “poput reforme financiranja tiska”. Mediji, koji su zbog pandemije izgubili dio prihoda od reklama, još će neko vrijeme ostati ovisi o državnom financiranju, procijenio je tada RSF.

Po uzoru na Austriju…

Prije deset godina, kada je Hrvatska tek ušla u Europsku uniju, na ljestvici Reportera bez granica Austrija je bila na 12. mjestu. Ispred nje bilo je šest članica EU-a. U zadnjem izvješću iste organizacije, Austrija je na 29. poziciji. Ispred nje je 14 EU država.

Kroz isto razdoblje, Hrvatska se uglavnom penjala, da bi došla na 42. mjesto; još uvijek daleko od Austrije, ali ipak znatno bolje pozicionirana nego prije deset godina. Bude li, međutim, Vladina verzija zakona o medijima prošla, lako je moguće da ćemo se povesti za austrijskim primjerom.