Nekad je nužno odabrati stranu

Njemačka filozofkinja htjela je posao kod nas. Ne može se ni prijaviti zbog suludog pravila: nema radove na hrvatskom

Hrvatska ima Pravilnik koji propisuje da strani znanstvenici dio bodova moraju prikupiti kroz radove na hrvatskom

Priče o strancima koji se odvaže na život i rad u Hrvatskoj toliko su rijetke da u pravilu, kada se i dogode, završavaju u novinskim rubrikama o nevjerojatnim podvizima. No, zapošljavanje stranih znanstvenika, iz pojedinih sfera znanosti, na hrvatskim je sveučilištima i institutima gotovo nemoguće. Na to je, u svojoj objavi na Twitteru, upozorio Pavel Gregorić, filozof i znanstveni savjetnik s Instituta za filozofiju u Zagrebu.

Javila mu se, naime, kolegica filozofkinja iz Njemačke sa Slobodnog sveučilišta u Berlinu i obavijestila ga da će se prijaviti na otvoreni natječaj Instituta za filozofiju, na mjesto znanstvene suradnice. Izrazila je i želju za suradnjom koju bi eventualno uključila u svoju prijavu za radno mjesto. U svom odgovoru, Gregorić je kolegici objasnio zašto je njena misija prijave za posao na Institutu ili bilo gdje u Hrvatskoj zapravo – nemoguća.

I stranci moraju imati radove na hrvatskom

“Imamo apsurdna nova nacionalna pravila, samo u humanističkim znanostima, prema kojima kandidati za mjesta na sveučilištima i institutima moraju imati objavljene radove na hrvatskom jeziku”, pojasnio joj je Gregorić u mailu.

Precizirao je da su pravila kvantitativna, odnosno zahtijevaju da kandidat minimum od 25 posto bodova mora ostvariti na temelju radova objavljenih na hrvatskom jeziku. “Ako nemate najmanje tri ili četiri članka na hrvatskom, ne trebate se prijavljivati”, napisao je, između ostaloga, Gregorić. Sve o čemu je izvijestio svoju njemačku kolegicu, proizlazi iz Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja iz ožujka 2017. godine.

Gregorić nikad nije čuo za ovakvu praksu

Filozof Gregorić, koji je magistrirao i doktorirao na Oxfordu u Velikoj Britaniji, a bio je i na duljim istraživačkim boravcima u Mađarskoj (CEU Budimpešta), Njemačkoj (Humboldt-Unversität) i Švedskoj (University of Gothenburg) te na kraćim istraživačkim i nastavnim boravcima u SAD (UC Berkeley) i Francuskoj (Sorbonne), kaže nam kako dosad nikad nije čuo za ovakvu praksu.

“Nije mi poznato da ijedna zemlja članica EU-a ima zakonski ili podzakonski akt kojim se na državnoj razini propisuju uvjeti za izbor na akademska radna mjesta. Kriteriji i postupci izbora na akademska radna mjesta prepušteni su sveučilištima, institutima i akademijama. To je, naime, srž autonomije akademskih ustanova”, kaže Gregorić.

Postoji, kaže, nekoliko različitih načina na koji države i pojedinačne ustanove štite vlastiti jezik i potiču razvoj stručne terminologije na svom jeziku. “Na primjer, poznati su mi slučajevi natječaja za izbor na akademsko radno mjesto u kojima je naznačeno da kandidati moraju odlično poznavati lokalni jezik ili da će nakon nekoliko godina morati predavati na lokalnom jeziku ili objavljivati dio radova na lokalnom jeziku”, kaže.

“No Hrvatska je jedina meni poznata zemlja u kojoj država akademskim ustanovama propisuje da mogu zaposliti samo one kandidate koji već imaju objavljen određeni broj radova na lokalnom jeziku, a gotovo mi je nezamislivo da postoji država koja to propisuje akademskim ustanovama u jednom ili dva područja znanosti, ali ne i u ostalima”, zaključuje Gregorić.

Problemi koje nosi Pravilnik

Inače, sporni je Pravilnik donijelo Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj i to za vrijeme mandata ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića, zgodno za priču, također filozofa. Pravilnik, koji je obvezujuć i za strance koji se odvaže učiniti korak prema zapošljavanju u Hrvatskoj, propisuje kako znanstvenici društvenih i humanističkih znanosti moraju zadovoljiti određeni minimum objavljenih radova na hrvatskom standardnom jeziku.

U humanistici (npr. filozofija, etnologija, lingvistika), dakle, najmanje 25 posto bodova od broja radova potrebnih za izbor u zvanje mora biti ostvareno na temelju radova objavljenih na hrvatskom standardnom jeziku. U društvenim znanostima (npr. politologija, sociologija, ekonomija) nužan je, pak, imati objavljen najmanje jedan znanstveni rad na hrvatskom standardnom jeziku.

Stranci iz područja društvenih i humanističkih znanosti, koji žele raditi na nekom od hrvatskih sveučilišta ili instituta, morali bi, zapravo, godinama unaprijed razmišljati o zaposlenju u Hrvatskoj i sukladno tome isplanirati objavu radova na hrvatskom kako bi uopće mogli konkurirati na natječajima. Problem se može promatrati i kroz hrvatske znanstvenike, humaniste i društvenjake, koji tijekom karijere napreduju u viša zvanja.

Teza o diskriminaciji

I oni unaprijed moraju razmišljati o kvoti bodova koju moraju ostvariti temeljem radova objavljenih na hrvatskom jeziku. Tako, primjerice, hrvatski filozof ili etnolog koji objavljuje u vrhunskim stranim časopisima, bez rada (ili radova) na hrvatskom jeziku neće moći napredovati u hrvatskom znanstvenom sustavu.

O problemu jezika raspravljalo se na sjednici Nacionalnog vijeća za znanost u ožujku 2017. prilikom donošenja Pravilnika. Tadašnji član Vijeća Paul Stubbs s Ekonomskog instituta u Zagrebu, argumentirao je kako će pravilnik dovesti do moguće diskriminacije tamo gdje se zahtijevaju radovi samo na hrvatskom jeziku. Pravilnik je ipak usvojen uz obrazloženje da mora postojati minimum objavljenih radova na hrvatskom jeziku u društvenom i humanističkom području.

Društvenjaci i humanisti na braniku jezika protiv ‘potonuća u lokalno narječje’

U obrazloženju stoji i kako se traži da tek manji dio radova bude objavljen na hrvatskom jeziku. “To ne zahtijeva da inozemni znanstvenik poznaje hrvatski jezik nego da na njemu objavljuje, kao što niti hrvatski znanstvenik ne mora znati primjerice engleski jezik (nego mora osigurati prijevod) kada objavljuje u visoko citiranom inozemnom časopisu. Radi se naprosto o doprinosu koji i Pravilnik treba dati razvoju hrvatskog i kao živog i dinamičnog svjetskog jezika znanosti umjesto njegovog “potonuća” u lokalno narječje”, stoji u slikovitom obrazloženju Pravilnika.

Spomenimo kako je objava članka u znanstvenom časopisu proces koji se ne odvija od danas do sutra. Stranac koji se prijavljuje na natječaj za radno mjesto u Hrvatskoj, u vremenu trajanja natječaja nikako ne može stići objaviti dovoljan broj radova na hrvatskom. Na objavu radova na hrvatskom nužno je, dakle, misliti puno ranije.

Valja naglasiti i kako Pravilnik ne propisuje minimalan broj radova objavljenih na hrvatskom jeziku niti u jednom drugom znanstvenom području, od prirodnih do tehničkih znanosti. Probleme mobilnosti i zatvorenosti sustava prema stranim kolegama adresira nacrt novoga Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, što ga priprema Tome Antičić, državni tajnik ministrice Blaženke Divjak. Zakon bi, prema najavama, trebao ugledati svjetlo dana do lipnja 2020. godine.

Antičić: Novi Zakon zabranjuje takve diskriminatorne uvjete

Nacrt Zakona podcrtava kako je Hrvatska, prema pokazateljima EU-a, na začelju zemalja članica Unije po broju stranih znanstvenika i profesora. Njihov dolazak i izbor u znanstvena zvanja u nekim je slučajevima, poput ovoga njemačke filozofkinje, gotovo nemoguć u sudaru s zidom hrvatskih propisa.

Pa u nacrtu novoga Zakona Divjak i Antičić pokušavaju zaokrenuti smjer. “Prijedlog novoga Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju eksplicitno zabranjuje takve diskriminatorne uvjete. To je još jedan od razloga radi čega se zakon koči – jer ne bi bilo dobro imati međunarodno kompetitivan sustav”, napisao je državni tajnik u prepisci na Twitteru.

Telegram je ranije pisao o mogostrukim izazovima i zaista malenim šansama da novi novi Zakon o znanosti bude i donesen. “Kako je već višekratno bilo, stvara se horizontalni nadstranački front protiv zakonskog prijedloga Ministarstva”, rekao nam je još u rujnu Saša Zelenika, zamjenik ministra obrazovanja Željka Jovanovića u mandatu SDP-ove Vlade. Taj front, s vlastitim paralelnim zakonskim prijedlogom, predvodi Sveučilište u Zagrebu.