Za zadnji dan ostavljam vožnju metroom. Stanice su dobro označene i metrou se lako pristupa. Oduševljava nas jednostavnost kupovine karte – samo se prisloni kreditna kartica i vratašca se otvaraju. Pokretne stube su mi se prvi puta učinile toliko dugačke i strme da na trenutak gubim ravnotežu. Nisam jedini, kolega Poštić dijeli moj osjećaj. Vlakovi su skroz puni, ali gužva je podnošljiva. Ljudi listaju vijesti na mobitelu, ako su mlađi slušaju muziku, ali međusobno se ne razgovara.
Tuneli koji vode do stanice puni su reklama, a mene iznenađuju one s najnovijim iPhoneom i recentnim PlayStation igricama. Para se mora vrtit. Tridesettrogodišnja prevoditeljica Tania dolazi u centar Kijeva s druge strane rijeke Dnjepar. Trebali smo se naći dan ranije, ali kad su sirene, ostaje otvoren samo jedan most što značajno produžuje put, pa smo se tek sada našli. Pitam je bezobrazno tko će pobijediti, na što ona kaže da to čak nije ni pitanje, da je to jasno!
Iznenadile su me reklame za najnoviji iPhone Dario Juričan
Valentinini učenici prihvaćaju smrt i rat zdravo za gotovo
Čeka me razgovor s četrdesetogodišnjom učiteljicom Valentinom. Znao sam njenu priču, radi na kreativnim predmetima u privatnoj školi, a suprug informatičar joj je početkom rata izgubio stopala. Očekivao sam ljudsku ruševinu, a preda mnom se otvorila pršteća ljudska toplina puna empatije i života. Kaže kako ju je zvao zapovjednik i rekao da joj je suprug ranjen. Njoj je, kaže, bilo samo bitno da je živ. Priča o svojim malim učenicima koji su počeli prihvaćati rat i smrt oko sebe kao nešto zdravo za gotovo i kako se nenormalno ušuljalo u njihov svijet.
Pitam je za svakodnevicu, kaže kako su cijene porasle, pogotovo potrepštinama koje Ukrajina uvozi, kao primjerice kavu, koja više ne dolazi preko ukrajinskih luka nego preko Poljske. Ne osjeća nestašicu proizvoda, ali je početkom rata u jednom trenutku nestalo jaja jer su Rusi izgađali dvije najveće farme u zemlji. Dodaje kako joj se čini da je Kijev pun ljudi kao i prije, jer je puno ljudi otišlo, ali ih je i dosta došlo iz okupiranih područja.
U prilog tome govori da su telekomi nedavno objavili info da je broj poziva u Kijevu jednak onome prije rata. Pitam je kako su prošli lokalni ruski dućani početkom rata. “Ali znaš”, podsjeća me, “rat je počeo 2014., nije počeo 2022. pa i nije ostalo ruskih dućana”. Pitam je za nepitku vodu iz gradskog vodovoda. “Zna se da se voda ne pije, to je tako”, kaže.
Sve je puno cvjećarnica i salona za tetovaže
Kijev je neobično pun tattoo shopova i cvjećarnica. Samo sam u užem centru grada nabrojio pet tattoo shopova, a u svakom je radilo barem dvoje majstora. Ubacujemo se u živahnu cvjećarnicu u kojoj nam Marija objašnjava od kuda u 40m2 petero zaposlenih u smjeni: dvoje rade u administraciji i primaju narudžbe, jedna je floristica, ona, Marija je asistentica, a sve koordinira managerica.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Cvjećarnica unutar vlastitog prostora ima još jedan staklom izolirani prostor u kojem je cvijeće, kaže Marija, to je komora od 5° C da cvijeće bude svježe. Marija nas pita znamo li gdje je najbliže sklonište. Malo nas to zbunjuje. Kaže, oni za vrijeme sirene prekidaju rad i spuštaju se u metro stanicu. Dodaje kako su danas oborene sve rakete nad Kijevom. Pitam je kako zna, odgovara da prati razne Telegram grupe, ali pravo stanje ćemo znati sutra. “Vlada nam tek drugi dan kaže informaciju”, kaže.
Cvjećarica Marija Dario Juričan
Prosvjednici su me podsjetili na HOS
U gradu smo sreli i skupinu prosvjednika koja je razvila transparente za oslobađanje zarobljenika iz bojne Azov. Podsjetilo me to na hrvatske 90-e i reintegraciju HOS-a u HV i svo veselje koje još i danas baštinimo s ustaškim znakovljem koje su HOS-ovci znali ponosno nositi.
Malo smo ogladnili pa odlazimo u restoran. Naručujemo za predjelo: mesnu platu. Stižu nam tri vrste kobasica: basturma (sušena govedina), pileće grickalice i svinjske kobasice. Pažljivo isprobavamo jednu po jednu. Nepce nam se teško probija kroz gomilu začina i nepoznatih sapunastih okusa. Na čuđenje konobara brzo odustajemo od kobasica i vraćamo gotovo cijelu platu te naručujemo ziheraški krem juhu od gljiva u kojoj se davimo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dovzhenko film studio jako podsjeća na Jadran film
Za zadnji kijevski dogovor ostavljam filmskog kolegu. Odlazimo do Dovzhenko film studija gdje četrdesetogodišnji Dmitry vodi ratnu kuhinju. Studio je veliki kompleks zgrada pa nas Dmitry vozi izrešetanim džipom na čijem je stražnjem sjedalu njegova pancirka.
Kao da sam u prostornovremenskom stroju jer studio izgleda nevjerojatno slično zagrebačkom Jadran filmu: ofucane zgrade koje nagovještavaju dane stare slave i zahrđala vozila ostavljena da čekaju neku skrbnu ruku, nekog barnumovskog Vinka Grubišića. Ulaz u kuhinju je, neočekivano, napravljen kao bunker s gomilom vreća za pijesak, a takva je i unutrašnjost koja ima i posebno ojačanu i zaštićenu sobu.
Dmitry iz Dovzhenko film studija Dario Juričan
Čekali su Ruse iza studijskih barikada
Ta sigurna soba je puna zaštitne opreme, kaciga i pancirki, a u kutu je i FGM-148 poznatiji kao Javelin, protuoklopna raketa. Dmitry mi ga daje u ruku i kaže, to je danas samo rekvizita! Dmitry priča da su početkom rata bili spremni na sve, s oružjem iza studijskih barikada čekali su Ruse koji su se približavali Kijevu…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kuhinja je u mirna vremena bila catering kompanija za velike filmske setove, između ostalog za HBO seriju Černobil. Černobil je, zezamo se, najpoznatiji ukrajinski izvozni proizvod. Kad su se Rusi približili Kijevu, kuhinja se brzo preorijentirala na dostavu obroka vojsci, od toga je i izrešetan Dmitryjev džip.
Dmitry smireno racionalizira i priča morbidnu priču kako im je draži filmski set, kojeg trenutno nema, jer je ugašena sva filmska proizvodnja u Ukrajini, nego trenutni ratni set na koji su preusmjereni jer se s filmskog seta svi vrate živi…
Drsko pitam ima li i dalje korupcije
Dmitry puno ide po fronti i pun je informacija pa ga kao logističara pitam kako će vojska organizirati sve te različite sisteme oružja koje dobivaju od saveznika, sistema koji nisu međusobno kompatibilni, smije se i kaže: “nek’ oružje samo dolazi, snaći ćemo se mi!”
Članak se nastavlja ispod oglasa
U prilog tom stavu pokazuje mi strujni sistem koji su složili: u slučaju prekida gradske struje imaju nekoliko backup sistema, jedan od njih pogoni akumulator koji su uzeli iz Porschea. Pitam ga za predsjednika Zelenskog, a on odmah odgovara da nije glasao za njega, ali to je njegov predsjednik koji se pokazao kao dobar i nema mi što loše reći o njemu.
A o korupciji, drsko pitam, jel’ je ima i dalje? “Naravno!”, kaže. “Onda sve u redu, inače bih se zabrinuo”.
Šutke se vozimo do Slovačke
Pozdravljamo ekipu i hvatamo noćni spavaći vlak iz Kijeva za Lavov. Kupe dijelimo s tridesetogodišnjom učiteljicom engleskog Vladom. Vlada je sva u cinizmu i brzo nam sipa sve u lice: Kijev je igrarija, rakete nisu pale mjesecima na grad, a zadnje uzbuđenje u ovom vlaku je bilo na prvom danu rata kad se u ovom kupeu za četvero naguralo dvadeset ljudi!
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlak je neobično drndav i gotovo da nismo puno spavali. Zapravo, stalno smo, i Saša i ja, imali osjećaj da vagon izlijeće iz tračnica i da nam slijede crne minute. U Lavovu se prebacujemo na bus koji ide preko Bratislave do Beča pa onda do Zagreba. Bus je krcat i to uglavnom žena i djece. Šutke se vozimo do granice sa Slovačkom.
Iskusnije putnice nas upozoravaju da nam slijedi četiri sata čekanja. Kako, kad su ispred nas samo dva busa i to poluprazna? Slovacima se ne žuri. Graničari nezainteresirano listaju putovnice, a carinici se pojavljuju nakon pola sata i sve što ih zanima je imaju li putnici alkohol ili cigarete.
Koferi se otvaraju jedan za drugim i uglavnom je to odjeća i higijenske potrepštine. Najviše me iznenađuju veliki koferi – iz njih bi obično ispadale gomile dječjih igračaka. Jedini sam u busu koji nosim alkohol: ukrajinsku votku i pive. Količina je bezobrazno nerespektabilna pa me lijeno puštaju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ulazim u bus, a iza nas ostaju tri maloljetne djevojke kojima su zapriječili ulaz. Jedna plače, a prijateljice je tješe. U busu tišina, izvikuju se imena vlasnika putovnica, graničarima se ni to ne da raditi.
Ukrajina je samo još jedan pakao
Nakon četiri sata čekanja na granici napokon ulazimo u EU. Zovem kući i kažem da sam lagao, nisam bio u Poljskoj, nego u Ukrajini. Na ulazu u Sloveniju zadihani postariji policajac metodom slučajnog uzorka uzima putovnice. Vidi se da mu se ne da. Odustaje na pola busa. Briše oznojeno čelo. Nakon šest dana stiže napokon, nakon što sam kročio u Hrvatsku, odgovor hrvatske veleposlanice u Ukrajini, kaže, bile su sirene pa nije stigla odgovoriti…
Ukrajinska vlada izdaje službeno priopćenje: dan ranije srušena je 61 od 71 rakete. U Turskoj strašni potresi. Vanzemaljci u balonima samo što nisu stigli. Pernar odlazi u Zambiju. Ukrajina, to je još samo jedan pakao.
Dobrodošliuukrajinu.
Ovo je bio posljednji nastavak reportaže Darija Juričana iz Ukrajine. Prvi možete pročitati OVDJE, a drugi OVDJE.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
O ratu sam najviše doznao od filmaša koji je radio i za HBO-ov Černobil. Ispričao mi je oporu, morbidnu priču
Objavljujemo treći dio reportaže hrvatskog redatelja iz ratom pogođene zemlje
Za zadnji dan ostavljam vožnju metroom. Stanice su dobro označene i metrou se lako pristupa. Oduševljava nas jednostavnost kupovine karte – samo se prisloni kreditna kartica i vratašca se otvaraju. Pokretne stube su mi se prvi puta učinile toliko dugačke i strme da na trenutak gubim ravnotežu. Nisam jedini, kolega Poštić dijeli moj osjećaj. Vlakovi su skroz puni, ali gužva je podnošljiva. Ljudi listaju vijesti na mobitelu, ako su mlađi slušaju muziku, ali međusobno se ne razgovara.
Tuneli koji vode do stanice puni su reklama, a mene iznenađuju one s najnovijim iPhoneom i recentnim PlayStation igricama. Para se mora vrtit. Tridesettrogodišnja prevoditeljica Tania dolazi u centar Kijeva s druge strane rijeke Dnjepar. Trebali smo se naći dan ranije, ali kad su sirene, ostaje otvoren samo jedan most što značajno produžuje put, pa smo se tek sada našli. Pitam je bezobrazno tko će pobijediti, na što ona kaže da to čak nije ni pitanje, da je to jasno!
Valentinini učenici prihvaćaju smrt i rat zdravo za gotovo
Čeka me razgovor s četrdesetogodišnjom učiteljicom Valentinom. Znao sam njenu priču, radi na kreativnim predmetima u privatnoj školi, a suprug informatičar joj je početkom rata izgubio stopala. Očekivao sam ljudsku ruševinu, a preda mnom se otvorila pršteća ljudska toplina puna empatije i života. Kaže kako ju je zvao zapovjednik i rekao da joj je suprug ranjen. Njoj je, kaže, bilo samo bitno da je živ. Priča o svojim malim učenicima koji su počeli prihvaćati rat i smrt oko sebe kao nešto zdravo za gotovo i kako se nenormalno ušuljalo u njihov svijet.
Pitam je za svakodnevicu, kaže kako su cijene porasle, pogotovo potrepštinama koje Ukrajina uvozi, kao primjerice kavu, koja više ne dolazi preko ukrajinskih luka nego preko Poljske. Ne osjeća nestašicu proizvoda, ali je početkom rata u jednom trenutku nestalo jaja jer su Rusi izgađali dvije najveće farme u zemlji. Dodaje kako joj se čini da je Kijev pun ljudi kao i prije, jer je puno ljudi otišlo, ali ih je i dosta došlo iz okupiranih područja.
U prilog tome govori da su telekomi nedavno objavili info da je broj poziva u Kijevu jednak onome prije rata. Pitam je kako su prošli lokalni ruski dućani početkom rata. “Ali znaš”, podsjeća me, “rat je počeo 2014., nije počeo 2022. pa i nije ostalo ruskih dućana”. Pitam je za nepitku vodu iz gradskog vodovoda. “Zna se da se voda ne pije, to je tako”, kaže.
Sve je puno cvjećarnica i salona za tetovaže
Kijev je neobično pun tattoo shopova i cvjećarnica. Samo sam u užem centru grada nabrojio pet tattoo shopova, a u svakom je radilo barem dvoje majstora. Ubacujemo se u živahnu cvjećarnicu u kojoj nam Marija objašnjava od kuda u 40m2 petero zaposlenih u smjeni: dvoje rade u administraciji i primaju narudžbe, jedna je floristica, ona, Marija je asistentica, a sve koordinira managerica.
Cvjećarnica unutar vlastitog prostora ima još jedan staklom izolirani prostor u kojem je cvijeće, kaže Marija, to je komora od 5° C da cvijeće bude svježe. Marija nas pita znamo li gdje je najbliže sklonište. Malo nas to zbunjuje. Kaže, oni za vrijeme sirene prekidaju rad i spuštaju se u metro stanicu. Dodaje kako su danas oborene sve rakete nad Kijevom. Pitam je kako zna, odgovara da prati razne Telegram grupe, ali pravo stanje ćemo znati sutra. “Vlada nam tek drugi dan kaže informaciju”, kaže.
Prosvjednici su me podsjetili na HOS
U gradu smo sreli i skupinu prosvjednika koja je razvila transparente za oslobađanje zarobljenika iz bojne Azov. Podsjetilo me to na hrvatske 90-e i reintegraciju HOS-a u HV i svo veselje koje još i danas baštinimo s ustaškim znakovljem koje su HOS-ovci znali ponosno nositi.
Malo smo ogladnili pa odlazimo u restoran. Naručujemo za predjelo: mesnu platu. Stižu nam tri vrste kobasica: basturma (sušena govedina), pileće grickalice i svinjske kobasice. Pažljivo isprobavamo jednu po jednu. Nepce nam se teško probija kroz gomilu začina i nepoznatih sapunastih okusa. Na čuđenje konobara brzo odustajemo od kobasica i vraćamo gotovo cijelu platu te naručujemo ziheraški krem juhu od gljiva u kojoj se davimo.
Dovzhenko film studio jako podsjeća na Jadran film
Za zadnji kijevski dogovor ostavljam filmskog kolegu. Odlazimo do Dovzhenko film studija gdje četrdesetogodišnji Dmitry vodi ratnu kuhinju. Studio je veliki kompleks zgrada pa nas Dmitry vozi izrešetanim džipom na čijem je stražnjem sjedalu njegova pancirka.
Kao da sam u prostornovremenskom stroju jer studio izgleda nevjerojatno slično zagrebačkom Jadran filmu: ofucane zgrade koje nagovještavaju dane stare slave i zahrđala vozila ostavljena da čekaju neku skrbnu ruku, nekog barnumovskog Vinka Grubišića. Ulaz u kuhinju je, neočekivano, napravljen kao bunker s gomilom vreća za pijesak, a takva je i unutrašnjost koja ima i posebno ojačanu i zaštićenu sobu.
Čekali su Ruse iza studijskih barikada
Ta sigurna soba je puna zaštitne opreme, kaciga i pancirki, a u kutu je i FGM-148 poznatiji kao Javelin, protuoklopna raketa. Dmitry mi ga daje u ruku i kaže, to je danas samo rekvizita! Dmitry priča da su početkom rata bili spremni na sve, s oružjem iza studijskih barikada čekali su Ruse koji su se približavali Kijevu…
Kuhinja je u mirna vremena bila catering kompanija za velike filmske setove, između ostalog za HBO seriju Černobil. Černobil je, zezamo se, najpoznatiji ukrajinski izvozni proizvod. Kad su se Rusi približili Kijevu, kuhinja se brzo preorijentirala na dostavu obroka vojsci, od toga je i izrešetan Dmitryjev džip.
Dmitry smireno racionalizira i priča morbidnu priču kako im je draži filmski set, kojeg trenutno nema, jer je ugašena sva filmska proizvodnja u Ukrajini, nego trenutni ratni set na koji su preusmjereni jer se s filmskog seta svi vrate živi…
Drsko pitam ima li i dalje korupcije
Dmitry puno ide po fronti i pun je informacija pa ga kao logističara pitam kako će vojska organizirati sve te različite sisteme oružja koje dobivaju od saveznika, sistema koji nisu međusobno kompatibilni, smije se i kaže: “nek’ oružje samo dolazi, snaći ćemo se mi!”
U prilog tom stavu pokazuje mi strujni sistem koji su složili: u slučaju prekida gradske struje imaju nekoliko backup sistema, jedan od njih pogoni akumulator koji su uzeli iz Porschea. Pitam ga za predsjednika Zelenskog, a on odmah odgovara da nije glasao za njega, ali to je njegov predsjednik koji se pokazao kao dobar i nema mi što loše reći o njemu.
A o korupciji, drsko pitam, jel’ je ima i dalje? “Naravno!”, kaže. “Onda sve u redu, inače bih se zabrinuo”.
Šutke se vozimo do Slovačke
Pozdravljamo ekipu i hvatamo noćni spavaći vlak iz Kijeva za Lavov. Kupe dijelimo s tridesetogodišnjom učiteljicom engleskog Vladom. Vlada je sva u cinizmu i brzo nam sipa sve u lice: Kijev je igrarija, rakete nisu pale mjesecima na grad, a zadnje uzbuđenje u ovom vlaku je bilo na prvom danu rata kad se u ovom kupeu za četvero naguralo dvadeset ljudi!
Vlak je neobično drndav i gotovo da nismo puno spavali. Zapravo, stalno smo, i Saša i ja, imali osjećaj da vagon izlijeće iz tračnica i da nam slijede crne minute. U Lavovu se prebacujemo na bus koji ide preko Bratislave do Beča pa onda do Zagreba. Bus je krcat i to uglavnom žena i djece. Šutke se vozimo do granice sa Slovačkom.
Jedini sam u busu koji nosi alkohol
Iskusnije putnice nas upozoravaju da nam slijedi četiri sata čekanja. Kako, kad su ispred nas samo dva busa i to poluprazna? Slovacima se ne žuri. Graničari nezainteresirano listaju putovnice, a carinici se pojavljuju nakon pola sata i sve što ih zanima je imaju li putnici alkohol ili cigarete.
Koferi se otvaraju jedan za drugim i uglavnom je to odjeća i higijenske potrepštine. Najviše me iznenađuju veliki koferi – iz njih bi obično ispadale gomile dječjih igračaka. Jedini sam u busu koji nosim alkohol: ukrajinsku votku i pive. Količina je bezobrazno nerespektabilna pa me lijeno puštaju.
Ulazim u bus, a iza nas ostaju tri maloljetne djevojke kojima su zapriječili ulaz. Jedna plače, a prijateljice je tješe. U busu tišina, izvikuju se imena vlasnika putovnica, graničarima se ni to ne da raditi.
Ukrajina je samo još jedan pakao
Nakon četiri sata čekanja na granici napokon ulazimo u EU. Zovem kući i kažem da sam lagao, nisam bio u Poljskoj, nego u Ukrajini. Na ulazu u Sloveniju zadihani postariji policajac metodom slučajnog uzorka uzima putovnice. Vidi se da mu se ne da. Odustaje na pola busa. Briše oznojeno čelo. Nakon šest dana stiže napokon, nakon što sam kročio u Hrvatsku, odgovor hrvatske veleposlanice u Ukrajini, kaže, bile su sirene pa nije stigla odgovoriti…
Ukrajinska vlada izdaje službeno priopćenje: dan ranije srušena je 61 od 71 rakete. U Turskoj strašni potresi. Vanzemaljci u balonima samo što nisu stigli. Pernar odlazi u Zambiju. Ukrajina, to je još samo jedan pakao.
Dobrodošliuukrajinu.
Ovo je bio posljednji nastavak reportaže Darija Juričana iz Ukrajine. Prvi možete pročitati OVDJE, a drugi OVDJE.