Ova zadnja afera prokazala je ogroman problem: tko su posebni vladini savjetnici koje plaćamo i što rade?
Nije nikakav problem da ministri imaju savjetnike, dapače. Problem je što javnost nema detaljan uvid u to što rade, kako su angažirani i imaju li poslovne ili kakve druge interese
Kad je ovog utorka, zbog njegovog posebnog savjetnika, smijenio ministra gospodarstva Davora Filipovića, premijer Andrej Plenković usput je objasnio kako je došlo do angažmana Jurice Lovrinčevića u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja. Lovrinčević je, kazao je premijer, „odabran od strane ministra“ po „koncepciji tzv. posebnih savjetnika“.
„To je ona mogućnost revolving door – da ministar po zakonu odabere određene ljude, s pojedinim specifičnim znanjima, da mu pomažu u njegovom poslu (…)“, a koji onda odlaze skupa s ministrom, tumačio je Plenković po kojem je modelu sada bivši savjetnik bivšeg ministra ušao u sustav državne administracije.
Netransparentan sustav
Lovrinčević, naravno, nije jedini angažiran po ovom ili sličnom modelu: u Vladi i ministarstvima radi više desetaka posebnih savjetnika, što samo po sebi nije nikakav problem. Ministri – tu je premijer u pravu – mogu po zakonu birati ljude, najbliže suradnike, koji će im pomagati u poslu. Problem je u tome što je taj sustav nedovoljno transparentan pa, primjerice, uopće nije jednostavno utvrditi koliko je takvih pozicija trenutno otvoreno.
Osim toga, posebni savjetnici nisu državni dužnosnici, što znači da se na njih ne odnosi Zakon o sprječavanju sukoba interesa – ljudi koji savjetuju ministre ne moraju, primjerice, predavati imovinsku karticu iz koje bi se mogle vidjeti njihove eventualne poslovne ili neke druge veze. Uz to, ministri mogu angažirati posebne savjetnike temeljem dva zakona što sustav čini još kompleksnijim i manje transparentnim.
Do posla putem oglasa
Smijenjeni savjetnik bivšeg ministra do posla je došao putem oglasa: dva mjeseca nakon što je Filipović stupio na dužnost, u srpnja 2022. Ministarstvo je objavilo oglas za „imenovanje osobe za obavljanje poslova podrške ministru“ na određeno vrijeme, a najdulje dok traje Filipovićev mandat. Temeljem Zakona o sustavu državne uprave ministri mogu na ovaj način zaposliti do tri savjetnika u svom kabinetu.
Na ovaj se oglas javilo osam zainteresiranih, zakazan je i razgovor s kandidatima, mada su mediji šest dana prije tog razgovora nagađali da će savjetničku poziciju, gotovo sasvim sigurno, dobiti upravo Lovrinčević.
Premijer Plenković sada, pak, tvrdi da mu je bilo čudno da je Lovrinčević bio zainteresiran za posao u njegovoj Vladi: „Sjećam se kad smo razgovarali o tome (…) da sam se pitao zašto čovjek s takvim backgroundom uopće želi raditi za ministarstvo, ali sam onda razumio da ministru, koji je bio novi i nije imao svoje suradnike u ministarstvu, treba jedan krug ljudi iz realnog sektora (…)“.
Problematična kategorija
Bivši savjetnik nije jedini angažiran na ovaj način. Zadnjih godina u Narodnim novinama oglašen je niz savjetničkih pozicija u kabinetima ministara: takve smo oglase za protekle dvije godine našli za ministarstva obrane, regionalnog razvoja, branitelja, zatim ministarstvo zdravstva, rada i mirovinskog sustava, vanjskih poslova, pravosuđa. Ali to nije jedini način angažmana posebnih savjetnika; premijer i njegovi ministri (uz suglasnost premijera) mogu ih imenovati i temeljem Zakona o Vladi.
O te dvije kategorije politički imenovanih savjetnika, koji dolaze i odlaze s ministrima, nedavno je pisao profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Vedran Đulabić. Napomenuvši da to nisu državni službenici, profesor ističe da se, unatoč tome, „nerijetko pojavljuju kao nadređena instanca državnim službenicima, daju im upute za rad, provjeravaju njihov rad i dokumente, predstavljaju tijela državne uprave na međunarodnim konferencijama i događajima i sl.”.
“U praksi su se jednostavno pozicionirali kao dodatna rukovodeća razina u tijelima državne uprave koja svoj utjecaj crpi iz političkog zaposlenja u kabinetu ministra. To svakako nije u skladu sa zakonskim uređenjem njihovog položaja, a ni sa zakonskim uređenjem sustava državne uprave u cjelini”, argumentira profesor Đulabić na portalu Ius-info.
Bez detalja o angažmanu
Predsjednik Vlade i ministri – uz suglasnost premijera – mogu, dakle, imenovati svoje savjetnike i temeljem Zakona o Vladi. Taj je sustav savjetničkih angažmana bio problematičan i antikorupcijskom tijelu Vijeća Europe: GRECO je Vladi preporučio da regulira njihov pravni status, zapošljavanje i obveze, da osigura da njihova imena i eventualne naknade budu javne te da se na njih primjenjuju propisi o sukobu interesa.
Sve donedavno imena posebnih savjetnika, koje su ministri imenovali na ovaj način, nisu uopće bila javno dostupna na mrežnim stranicama. Telegram je u veljači prošle godine problematizirao tu situaciju – trebalo je mjesec i pol dana da nam iz svih Vladinih resora pošalju podatke o ljudima koji blisko surađuju s ministrima, daju im svakodnevne savjete, a o detaljima njihovog angažmana javnost nije znala praktički ništa.
Koja im je točno uloga?
Nisu bila lako dostupna njihova imena – osim onih koji su se javno eksponirali u funkciji savjetnika, poput veterana hrvatske vanjske politike Mate Granića ili Zvonimira Savića, kojeg je šira javnost imala prilike upoznati upravo kao Plenkovićevog savjetnika za ekonomska pitanja.
Nisu donedavno bile dostupne niti njihove naknade, ako ih primaju (i Granić i Savić, na primjer, u premijerovom uredu rade bez naknade, ali Savić prima savjetničku naknadu na drugom mjestu, u Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU).
Za neke se savjetnike argumentirano propitivalo koja je točno njihova uloga: u ministarstvu Šime Erlića angažiran je, primjerice, bivši HDZ-ov župan Božo Galić koji, kažu službene informacije, savjetuje ministra oko realizacije strateških projekata u okviru čuvenog Projekta Slavonija. Galića je Erlić de facto naslijedio od svoje prethodnice Nataše Tramišak. No, kad je Drago Hedl proljetos pokušao doznati što točno gospodin Galić radi, naišao je na zid opširnih, ali sasvim nekonkretnih pojašnjenja.
Lakše do informacija, ali…
Zbog pritiska GRECO-a, Vlada je prošlog ljeta konačno izmijenila zakon i uvela dodatne obveze za posebne savjetnike. Njihova imena, kao i iznos naknade ako je primaju, moraju biti javno objavljena na stranicama ministarstava u roku od 14 dana od imenovanja. Sada se, dakle, može lakše pronaći informacije tko sve savjetuje premijera i njegove ministre. Prema našem izračunu, premijer i njegovi ministri danas imaju pet takvih savjetnika više nego prije dvije godine (36 naspram ranijih 31).
Ono što, međutim, nikako nismo uspjeli naći (osim u jednom slučaju, kod savjetnice potpredsjednice Vlade) su tzv. izjave o interesima i nepristranosti. Riječ je o dokumentu specifično kreiranom za posebne savjetnike kako bi se na taj način ispunila preporuka antikorupcijskog tijela Vijeća Europe da se i na njih primijene pravila o sprječavanju sukoba interesa (jer Zakonom, kako smo već spomenuli, nisu obuhvaćeni).
Još uvijek bez odgovora
Ta izjava, među ostalim, daje uvid u to imaju li dionice u nekom trgovačkom društvu ili poslovnu suradnju s nekom kompanijom. Budući da se radi o ljudima koji tijesno surađuju s ministrima koji, pak, kreiraju pravila po kojima se u državi živi, radi i posluje – jasno je zbog čega je GRECO na tome inzistirao. No, na stranicama ministarstava naprosto nismo uspjeli naći te izjave.
Stoga smo se obratili Vladi i Ministarstvu uprave i pravosuđa s nekoliko pitanja, među ostalim o tome jesu li ministarstva dužna javno objaviti ispunjene i potpisane izjave te kakve su obveze, u pogledu transparentnosti, druge kategorije posebnih savjetnika, imenovanih preko oglasa. Na upit poslan dan nakon što je premijer, zbog posebnog savjetnika, smijenio ministra gospodarstva, zasad nismo dobili odgovor.