Teorije zavjera nisu samo lunatička naklapanja o chemtrailsima kojima nas ljudi-gušteri, upravljajući svime iz svojih luksuznih ureda sa samih rubova zemljine ploče, zaprašuju kako bi lakše prihvatili 5G i čipiranje cjepivom. Teorije zavjera mogu biti i opasnije onda kad izgledaju samo mrvicu ozbiljnije, iako pogonjene jednakim lunatičkim žarom povezivanja nepovezivih stvari kako bi se razjasnila slika Njih i Nas, te neminovne odsudne bitke koja ili još nije završila, ili samo što nije počela.
Svijet kakvog ga vidi dobar dio domaće ekstremne desnice, uključujući i vodstvo Grada Vukovara, idealan je primjer takve sulude teorije zavjere. U takvom svijetu Hrvatska je kao država, zapravo, samo gotovo potpuno odbačena mimikrijska maska onih snaga koje nikad nisu željele, pa… Hrvatsku.
Operacija je krenula kad je HDZ prije 30 godina pobijedio na prvim višestranačkim izborima – komunisti su jednostavno prešli u HDZ i tako zapravo ukrali toj stranci pobjedu, a slično se ponavlja i danas, kad predstavnici agresora iz Domovinskog rata (valjda Srbije Slobodana Miloševića i posrbljenog ostatka JNA) također prelaze u redove pobjednika i Hrvatsku, 25 godina poslije Oluje, pretvaraju u – svoju zemlju.
Srbija dva
Je li pravo ime te danas očito suptilno okupirane Hrvatske onda Srbija, Srbija 2, Srbohrvatija, kvragu – Krajina ili nešto peto, vukovarski magovi politike zasad nisu otkrili, ali cijela priča koju pletu godinama zvuči upravo ovako suludo kako je opisana u gornjim recima.
Uostalom… ovo je na Facebooku, između ostalog, danas objavio gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, povodom (kasnije demantirane) najave da će predstavnik Vlade RH biti na polaganju vijenca u Dunav za srpske žrtve u Vukovaru:
“Implikacije ovoga čina su duboke i dalekosežne. One predstavljaju pokušaj krivotvorenja hrvatske povijesti i vraćanja na postavke od prije Domovinskog rata u svemu osim u himni, grbu i zastavi. Odvijaju se po istom obrascu po kojemu su nakon izborne pobjede početkom devedesetih komunistički kadrovi pretrčali u HDZ ukravši pobjedu pobjednicima, na jednak način danas poražene agresorske snage su pretrčale u šator pobjednika, svoju žrtvu pretvaraju u našu, a našu državu u svoju”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sukob koji ne smije prestati
Penavu valja donekle i razumjeti. On svoju političku snagu crpi gotovo isključivo iz podgrijavanja stalne tenzije prema srpskoj manjini u svom gradu i betoniranju pozicije Vukovara kao grada koji je uvijek izdan i uvijek žrtva. Bez te vrste tenzije, konstantnog prozivanja onih oni koji “pretvaraju našu državu u svoju”, zločinaca koje, eto, hrvatsko pravosuđe ne želi goniti i poticanja sumnji u rezultate popisa stanovništva, Penava politički ne postoji.
Ta vrsta političkog parazitiranja na zamrznutom sukobu kojem se ne smije dopustiti da nestane razvijena je do savršenstva baš unutar HDZ-a, stranke kojoj je i sam Penava do nedavno pripadao, a koju sad žestoko proziva. U nizu loših stvari koje je kao premijer napravio, Andrej Plenković kao jednu od odrednica svoje politike ima i nešto itekako veliko i pozitivno – smirenje međunacionalnih napetosti u društvu. To mu dio desnice, međutim, ne može i nikad neće oprostiti.
Plastična obveza
Jer, Vukovar u kojem u Koloni sjećanja maršira Boris Milošević, ili, sakloni Bože, Milorad Pupovac, nije ni izbliza politički utrživ kao onaj u kojem “narod” blokira prolazak predstavnicima Republike Hrvatske, jer dolaze iz suprotnog političkog tabora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Opasnost ovakve političke eksploatacije duboke tragedije jednog grada – koja traje, da se razumijemo, puno duže od političke karijere vukovarskog gradonačelnika, međutim, ima razarajuće posljedice. Ne samo za zemlju, za nacionalne odnose, za budućnost, nego i za samu uspomenu na sve ono što se tamo zbivalo nesretne 1991. godine.
Prije ili kasnije, naime, sva ta jeftina politizacija, svi komorni školski programi i obavezni izleti, završe na ulaznicama za Vodotoranj ili 35.000 lampaša koje netko iznenada kupi pa dijeli po mjesnim odborima. Na puku, plastičnu obavezu, nevoljko odrađivanje i, ako je ikako moguće, sitnu zaradicu s ruba zakona. A pijetet tiho, šaptom, prijeđe u rubriku – kolateralna žrtva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovakva politička eksploatacija Vukovara nije opasna samo za budućnost zemlje, nego i za uspomenu na žrtve iz 1991.
Kako pijetet tiho, šaptom postaje plastična obveza i - kolateralna žrtva
Operacija je krenula kad je HDZ prije 30 godina pobijedio na prvim višestranačkim izborima - komunisti su jednostavno prešli u HDZ i tako zapravo ukrali toj stranci pobjedu, a slično se ponavlja i danas, kad predstavnici agresora iz Domovinskog rata također prelaze u redove pobjednika i Hrvatsku, 25 godina poslije Oluje, pretvaraju u - svoju zemlju. Je li pravo ime te zemlje danas onda Srbija, Srbija 2, Srbohrvatija, kvragu - Krajina ili nešto peto, vukovarski magovi politike zasad nisu otkrili
Teorije zavjera nisu samo lunatička naklapanja o chemtrailsima kojima nas ljudi-gušteri, upravljajući svime iz svojih luksuznih ureda sa samih rubova zemljine ploče, zaprašuju kako bi lakše prihvatili 5G i čipiranje cjepivom. Teorije zavjera mogu biti i opasnije onda kad izgledaju samo mrvicu ozbiljnije, iako pogonjene jednakim lunatičkim žarom povezivanja nepovezivih stvari kako bi se razjasnila slika Njih i Nas, te neminovne odsudne bitke koja ili još nije završila, ili samo što nije počela.
Svijet kakvog ga vidi dobar dio domaće ekstremne desnice, uključujući i vodstvo Grada Vukovara, idealan je primjer takve sulude teorije zavjere. U takvom svijetu Hrvatska je kao država, zapravo, samo gotovo potpuno odbačena mimikrijska maska onih snaga koje nikad nisu željele, pa… Hrvatsku.
Operacija je krenula kad je HDZ prije 30 godina pobijedio na prvim višestranačkim izborima – komunisti su jednostavno prešli u HDZ i tako zapravo ukrali toj stranci pobjedu, a slično se ponavlja i danas, kad predstavnici agresora iz Domovinskog rata (valjda Srbije Slobodana Miloševića i posrbljenog ostatka JNA) također prelaze u redove pobjednika i Hrvatsku, 25 godina poslije Oluje, pretvaraju u – svoju zemlju.
Srbija dva
Je li pravo ime te danas očito suptilno okupirane Hrvatske onda Srbija, Srbija 2, Srbohrvatija, kvragu – Krajina ili nešto peto, vukovarski magovi politike zasad nisu otkrili, ali cijela priča koju pletu godinama zvuči upravo ovako suludo kako je opisana u gornjim recima.
Uostalom… ovo je na Facebooku, između ostalog, danas objavio gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, povodom (kasnije demantirane) najave da će predstavnik Vlade RH biti na polaganju vijenca u Dunav za srpske žrtve u Vukovaru:
“Implikacije ovoga čina su duboke i dalekosežne. One predstavljaju pokušaj krivotvorenja hrvatske povijesti i vraćanja na postavke od prije Domovinskog rata u svemu osim u himni, grbu i zastavi. Odvijaju se po istom obrascu po kojemu su nakon izborne pobjede početkom devedesetih komunistički kadrovi pretrčali u HDZ ukravši pobjedu pobjednicima, na jednak način danas poražene agresorske snage su pretrčale u šator pobjednika, svoju žrtvu pretvaraju u našu, a našu državu u svoju”.
Sukob koji ne smije prestati
Penavu valja donekle i razumjeti. On svoju političku snagu crpi gotovo isključivo iz podgrijavanja stalne tenzije prema srpskoj manjini u svom gradu i betoniranju pozicije Vukovara kao grada koji je uvijek izdan i uvijek žrtva. Bez te vrste tenzije, konstantnog prozivanja onih oni koji “pretvaraju našu državu u svoju”, zločinaca koje, eto, hrvatsko pravosuđe ne želi goniti i poticanja sumnji u rezultate popisa stanovništva, Penava politički ne postoji.
Ta vrsta političkog parazitiranja na zamrznutom sukobu kojem se ne smije dopustiti da nestane razvijena je do savršenstva baš unutar HDZ-a, stranke kojoj je i sam Penava do nedavno pripadao, a koju sad žestoko proziva. U nizu loših stvari koje je kao premijer napravio, Andrej Plenković kao jednu od odrednica svoje politike ima i nešto itekako veliko i pozitivno – smirenje međunacionalnih napetosti u društvu. To mu dio desnice, međutim, ne može i nikad neće oprostiti.
Plastična obveza
Jer, Vukovar u kojem u Koloni sjećanja maršira Boris Milošević, ili, sakloni Bože, Milorad Pupovac, nije ni izbliza politički utrživ kao onaj u kojem “narod” blokira prolazak predstavnicima Republike Hrvatske, jer dolaze iz suprotnog političkog tabora.
Opasnost ovakve političke eksploatacije duboke tragedije jednog grada – koja traje, da se razumijemo, puno duže od političke karijere vukovarskog gradonačelnika, međutim, ima razarajuće posljedice. Ne samo za zemlju, za nacionalne odnose, za budućnost, nego i za samu uspomenu na sve ono što se tamo zbivalo nesretne 1991. godine.
Prije ili kasnije, naime, sva ta jeftina politizacija, svi komorni školski programi i obavezni izleti, završe na ulaznicama za Vodotoranj ili 35.000 lampaša koje netko iznenada kupi pa dijeli po mjesnim odborima. Na puku, plastičnu obavezu, nevoljko odrađivanje i, ako je ikako moguće, sitnu zaradicu s ruba zakona. A pijetet tiho, šaptom, prijeđe u rubriku – kolateralna žrtva.