Sankcionirani su zastupnici ruske Dume koji su podržali rusko priznanje samoproglašenih ukrajinskih ‘republika’ Donjecka i Luganska. Odlukom koja je prvenstveno imala veliko simbolično značenje, zamrznuta je inozemna imovina Putina i Sergeja Lavrova. Zabranjene su transakcije s Ruskom središnjom bankom, a njezina imovina u EU je blokirana kako Moskva ne bi mogla do deviznih rezervi.
Jedino bitno pitanje
Ruskim avio-kompanijama zabranjen je pristup zračnim lukama u EU. Sedam ruskih banaka isključeno je iz SWIFT-a. Sputniku i RT-u zabranjeno je emitiranje. Popis sankcioniranih pojedinaca bliskih Kremlju postajao je sve duži. Države članice počele su plijeniti stotine milijuna dolara vrijednu imovinu u vlasništvu Putinu lojalnih oligarha. Zabranjen je izvoz luksuzne robe u Rusiju.
Nakon državnih rezervi, banaka, propagandne mašinerije, avio-prijevoza, čelika, ulaganja, raskošnih jahti i vila, dijamanta, tartufa, kavijara i tako dalje, Europska unija morat će sada odgovoriti na jedino preostalo bitno pitanje: na koliku je cijenu ustvari spremna kako bi pokušala zaustaviti Putina?
Ratna mašinerija ne staje
Ovakav financijsko-ekonomski udarac na rusko gospodarstvo i elite, kakav je proveden u zadnja četiri tjedna, kao i povijesne odluke poput zajedničkog financiranja oružja za zemlju pod napadom, donedavno su bile praktički nezamislive.
Unatoč tome, Putinova ratna mašina melje dalje, nastavlja se teško granatiranje ukrajinskih gradova, a iz opkoljenog Mariupolja, lučkog grada na jugoistoku zemlje, stižu vijesti koje kod nas mnoge podsjećaju na Vukovar. U takvom potresnom, ratnom kontekstu EU je počela raspravu o novim, još oštrijim sankcijama protiv Putinove Rusije. Koliko su daleko spremni ići?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bojkot ruskih energenata
Prvi put otkako je počela ruska invazija na Ukrajinu, ova je rasprava iznijela na vidjelo podjele među zemljama članicama i ozbiljne napukline u dosad jedinstvenom europskom pristupu kontra Moskve. To je posljedica sve većeg pritiska na EU da Putina udari tamo gdje bi učinak bio najsnažniji: da uvede embargo na ruske energente.
Ideja je bila da se najprije ide sa zabranom uvoza nafte, budući da na izvozu nafte Rusija zarađuje više nego na izvozu plina. Oko četvrtinu svojih potreba EU pokriva ruskom naftom, ali taj postotak jako varira od zemlje do zemlje. Ruskim plinom, pak, EU pokriva oko 40 posto ukupne potrošnje tog energenta.
Ujedno, opskrbu naftom lakše je osigurati iz alternativnih izvora jer, za razliku od plina, najveća količina uvozne nafte stiže putem tankera i luka, a ne naftovoda, što znači da je puno jednostavnije naftu osigurati i dopremiti od novog dobavljača. Međutim, pokazalo se da države članice i dalje dijeli duboki jaz.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Podjele među članicama
Poljska i baltičke zemlje pozivaju na energetski embargo. “Zašto bi Europa dala vremena Putinu da zaradi još više novca od nafte i plina? Više vremena za korištenje europskih luka? Više vremena za korištenje ruskih banaka u Europi koje nisu pod sankcijama?”, zapitao se ministar vanjskih poslova Litve Gabrielius Landsbergis (dajući pritom naznaku u kojem se još smjeru kreću razmišljanja unutar EU o novim sankcijama).
Takvo raspoloženje širi se i u još nekim članicama. Na primjer, Sloveniji čiji šef diplomacije Anže Logar kaže da treba “zatvoriti luke (za ruske brodove, op.a.), zabraniti uvoz energenata i jasno podržati budućnost Ukrajine u EU”. Ili u Irskoj: “Kada vidimo razmjere razaranja u Ukrajini, vrlo je teško tvrditi da ne bismo trebali ulaziti u energetski sektor, osobito naftu i ugljen”, ističe irski ministar Simon Coveney.
Punjenje ruske blagajne
Irski šef diplomacije iznio je i podatak koliko Rusija zarađuje od prodaje svojih energenata Europskoj uniji. Europske države plaćaju 260 milijuna dolara za naftu i sličan iznos za plin – “svaki dan”, naglašava Conveney. Taj se iznos mijenja, pa i povećava, naravno, kako rastu cijene energenata što stvara dodatni pritisak na EU koja, u isto vrijeme, uplaćuje u ruske državne kofere i stišće ih sankcijama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nisu svi, međutim, uvjereni da je došao trenutak da se EU naglo odrekne ruskih energenata. Njemačka se još uvijek opire – ne načelu, nego tajmingu. Nije pitanje želimo li ili ne embargo, kaže njemačka ministrica Annalena Baerbock, “nego koliko ovisimo o nafti i kako možemo smanjiti našu ovisnost”.
Mađarski ministar Peter Szijjarto bio je još konkretniji: “Nećemo podržati sankcije koje bi mogle predstavljati rizik za energetsku opskrbu Mađarske”. Nizozemski premijer Mark Rutte poručuje da se EU mora riješiti ruske nafte i plina “što je prije moguće, ali to ne možemo učiniti sutra”.
Komplicirana pitanja
Odluku dodatno otežava održivost sankcija. Svrha svega što je dosad uvedeno jest da se zaustavi rat u Ukrajini i prisili Rusija ako ne na uzmak, barem na smislene mirovne pregovore. Ali treba stalno imati na umu da rat može potrajati: ako EU odluči sada bojkotirati rusku naftu, ugljen i plin, ne može se u listopadu ili studenom, bude li rat i dalje trajao, predomisliti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ta je odluka trajna, onoliko koliko će trajati ratna razaranja. A s obzirom na njezine vrlo široke posljedice – na europsku industriju, transport i kućanstva – jasno je da je neusporedivo teža i složenija, nego odluka da se, na primjer, zabrani izvoz trkaćih automobila, skupih satova ili antikviteta.
Rat je, međutim, na europskom kontinentu. Stoga za Europsku uniju nema jednostavnih odgovora, već samo kompliciranih pitanja: koliku je cijenu spremna platiti kako bi pokušala zaustaviti Putinov rat? I koliku će cijenu dotad platiti Ukrajina?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ozbiljno se raspravlja o embargu na rusku naftu i plin. I to bi moglo podijeliti dosad neobično složnu EU
Hoće li EU prestati puniti Putinovu blagajnu kupnjom nafte, ugljena i plina?
Prvi put od početka invazije na vidjelo izlaze podjele među zemljama članicama i ozbiljne napukline u dosad jedinstvenom europskom pristupu kontra Moskve. To je posljedica sve većeg pritiska na EU da Putina udari tamo gdje bi učinak bio najsnažniji: da uvede embargo na ruske energente
Nakon što je Vladimir Putin naredio napad na Ukrajinu, Europska unija iznenadila je brzim i jedinstvenim odgovorom: zemlje članice ostavile su po strani uobičajene nesuglasice i u roku od nekoliko dana financijskim i ekonomskim sankcijama izolirale Putinovu Rusiju.
Sankcionirani su zastupnici ruske Dume koji su podržali rusko priznanje samoproglašenih ukrajinskih ‘republika’ Donjecka i Luganska. Odlukom koja je prvenstveno imala veliko simbolično značenje, zamrznuta je inozemna imovina Putina i Sergeja Lavrova. Zabranjene su transakcije s Ruskom središnjom bankom, a njezina imovina u EU je blokirana kako Moskva ne bi mogla do deviznih rezervi.
Jedino bitno pitanje
Ruskim avio-kompanijama zabranjen je pristup zračnim lukama u EU. Sedam ruskih banaka isključeno je iz SWIFT-a. Sputniku i RT-u zabranjeno je emitiranje. Popis sankcioniranih pojedinaca bliskih Kremlju postajao je sve duži. Države članice počele su plijeniti stotine milijuna dolara vrijednu imovinu u vlasništvu Putinu lojalnih oligarha. Zabranjen je izvoz luksuzne robe u Rusiju.
Nakon državnih rezervi, banaka, propagandne mašinerije, avio-prijevoza, čelika, ulaganja, raskošnih jahti i vila, dijamanta, tartufa, kavijara i tako dalje, Europska unija morat će sada odgovoriti na jedino preostalo bitno pitanje: na koliku je cijenu ustvari spremna kako bi pokušala zaustaviti Putina?
Ratna mašinerija ne staje
Ovakav financijsko-ekonomski udarac na rusko gospodarstvo i elite, kakav je proveden u zadnja četiri tjedna, kao i povijesne odluke poput zajedničkog financiranja oružja za zemlju pod napadom, donedavno su bile praktički nezamislive.
Unatoč tome, Putinova ratna mašina melje dalje, nastavlja se teško granatiranje ukrajinskih gradova, a iz opkoljenog Mariupolja, lučkog grada na jugoistoku zemlje, stižu vijesti koje kod nas mnoge podsjećaju na Vukovar. U takvom potresnom, ratnom kontekstu EU je počela raspravu o novim, još oštrijim sankcijama protiv Putinove Rusije. Koliko su daleko spremni ići?
Bojkot ruskih energenata
Prvi put otkako je počela ruska invazija na Ukrajinu, ova je rasprava iznijela na vidjelo podjele među zemljama članicama i ozbiljne napukline u dosad jedinstvenom europskom pristupu kontra Moskve. To je posljedica sve većeg pritiska na EU da Putina udari tamo gdje bi učinak bio najsnažniji: da uvede embargo na ruske energente.
Ideja je bila da se najprije ide sa zabranom uvoza nafte, budući da na izvozu nafte Rusija zarađuje više nego na izvozu plina. Oko četvrtinu svojih potreba EU pokriva ruskom naftom, ali taj postotak jako varira od zemlje do zemlje. Ruskim plinom, pak, EU pokriva oko 40 posto ukupne potrošnje tog energenta.
Ujedno, opskrbu naftom lakše je osigurati iz alternativnih izvora jer, za razliku od plina, najveća količina uvozne nafte stiže putem tankera i luka, a ne naftovoda, što znači da je puno jednostavnije naftu osigurati i dopremiti od novog dobavljača. Međutim, pokazalo se da države članice i dalje dijeli duboki jaz.
Podjele među članicama
Poljska i baltičke zemlje pozivaju na energetski embargo. “Zašto bi Europa dala vremena Putinu da zaradi još više novca od nafte i plina? Više vremena za korištenje europskih luka? Više vremena za korištenje ruskih banaka u Europi koje nisu pod sankcijama?”, zapitao se ministar vanjskih poslova Litve Gabrielius Landsbergis (dajući pritom naznaku u kojem se još smjeru kreću razmišljanja unutar EU o novim sankcijama).
Takvo raspoloženje širi se i u još nekim članicama. Na primjer, Sloveniji čiji šef diplomacije Anže Logar kaže da treba “zatvoriti luke (za ruske brodove, op.a.), zabraniti uvoz energenata i jasno podržati budućnost Ukrajine u EU”. Ili u Irskoj: “Kada vidimo razmjere razaranja u Ukrajini, vrlo je teško tvrditi da ne bismo trebali ulaziti u energetski sektor, osobito naftu i ugljen”, ističe irski ministar Simon Coveney.
Punjenje ruske blagajne
Irski šef diplomacije iznio je i podatak koliko Rusija zarađuje od prodaje svojih energenata Europskoj uniji. Europske države plaćaju 260 milijuna dolara za naftu i sličan iznos za plin – “svaki dan”, naglašava Conveney. Taj se iznos mijenja, pa i povećava, naravno, kako rastu cijene energenata što stvara dodatni pritisak na EU koja, u isto vrijeme, uplaćuje u ruske državne kofere i stišće ih sankcijama.
Nisu svi, međutim, uvjereni da je došao trenutak da se EU naglo odrekne ruskih energenata. Njemačka se još uvijek opire – ne načelu, nego tajmingu. Nije pitanje želimo li ili ne embargo, kaže njemačka ministrica Annalena Baerbock, “nego koliko ovisimo o nafti i kako možemo smanjiti našu ovisnost”.
Mađarski ministar Peter Szijjarto bio je još konkretniji: “Nećemo podržati sankcije koje bi mogle predstavljati rizik za energetsku opskrbu Mađarske”. Nizozemski premijer Mark Rutte poručuje da se EU mora riješiti ruske nafte i plina “što je prije moguće, ali to ne možemo učiniti sutra”.
Komplicirana pitanja
Odluku dodatno otežava održivost sankcija. Svrha svega što je dosad uvedeno jest da se zaustavi rat u Ukrajini i prisili Rusija ako ne na uzmak, barem na smislene mirovne pregovore. Ali treba stalno imati na umu da rat može potrajati: ako EU odluči sada bojkotirati rusku naftu, ugljen i plin, ne može se u listopadu ili studenom, bude li rat i dalje trajao, predomisliti.
Ta je odluka trajna, onoliko koliko će trajati ratna razaranja. A s obzirom na njezine vrlo široke posljedice – na europsku industriju, transport i kućanstva – jasno je da je neusporedivo teža i složenija, nego odluka da se, na primjer, zabrani izvoz trkaćih automobila, skupih satova ili antikviteta.
Rat je, međutim, na europskom kontinentu. Stoga za Europsku uniju nema jednostavnih odgovora, već samo kompliciranih pitanja: koliku je cijenu spremna platiti kako bi pokušala zaustaviti Putinov rat? I koliku će cijenu dotad platiti Ukrajina?