Plenković bi rado da se on i Milanović radikalno razlikuju u odnosu prema EU-u. To, međutim, nije točno

Kad je posrijedi briselska politika, premijer Andrej Plenković i predsjednik Milanović nastoje među sobom povući debelu distinktivnu crtu. I to nije bez utemeljenja. No, u odnosu prema Europskoj uniji i hrvatskoj poziciji unutar EU-a, predsjednik Vlade i predsjednik države dijele i neke bitne sličnosti, a ne samo značajne razlike.

Europska unija kao bankomat

Cijela jednadžba je u europskim fondovima, “što više povučeš sredstava, to si spremniji, to si bolji, to si uspješniji”. Tako je, prije deset godina, govorio Zoran Milanović, tada premijer nove članice EU-a. Desetljeće kasnije, danas na poziciji predsjednika Republike, Milanović i dalje inzistira da je ključna prednost članstva u EU-u bespovratni novac iz fondova, namijenjen za razvojne investicije.

“Ti fondovi su mjera uspješnosti i smisla ulaska Hrvatske u EU.” “Želim vam da europske fondove koristite tutto.” “Uzimajte novac iz europskih fondova i budite pohlepni, u okviru pravila. Uzmite sve.” Tako je zadnjih godina nastavio govoriti predsjednik Republike, praktički svodeći kompleksno članstvo u EU-u na svaki euro koji treba pametno potrošiti.

Premijer Plenković nikada ne bi izjavio da su fondovi jedini smisao ulaska Hrvatske u EU. To, međutim, ne znači da između njega i Milanovića u tom pogledu nema sličnosti – predsjednik Vlade često naglašava EU milijarde kao (navodno) mjerilo uspjeha u Bruxellesu. Njegovi suradnici išli su čak toliko daleko da su ta sredstva povezivali i s domoljubljem. Iako to nije tako izrečeno, iz takvog diskursa također se stvara dojam da su fondovi bit članstva u EU-u.

Ukidanje nacionalnog veta

Paralelno s nedavno započetom raspravom o širenju Europske unije, otvorila se još jedna, politički jednako osjetljiva: treba li Unija odustati od jednoglasnosti pri donošenju odluka u području vanjske i sigurnosne politike? Zemlje članice podijelile su se u dva tabora; jedan predvode Njemačka i Francuska, i taj zagovara da se više odluka donosi kvalificiranom većinom. Da se, dakle, ukine mogućnost (nacionalnog) veta, možda ne sasvim, ali u što je više moguće slučajeva.

Hrvatska je u drugom, suprotstavljenom taboru. S obzirom na veličinu i broj stanovnika (a ta dva faktora imaju utjecaj na izračun kvalificirane većine), hrvatska službena politika zaključila je da ukidanje veta u vanjskopolitičkim odlukama Hrvatskoj nije u interesu. Oko tog pitanja u EU-u će se još žestoko raspravljati; to će, sasvim sigurno, biti na dnevnom redu u mandatu sljedeće hrvatske Vlade.

Ali, tkogod nakon travanjskih izbora uđe (ostane?) u Banske dvore, stajalište Hrvatske neće se promijeniti: u jednom od ključnih prijepornih pitanja na razini EU-a premijer Plenković i predsjednik Milanović dijele u potpunosti isti stav. Milanović je uobičajeno jezično ekspresivniji, pa eventualno prihvaćanje tog prijedloga u Hrvatskoj povezuje s veleizdajom, dok Plenković govori o zaštiti nacionalnih interesa. U suštini, međutim, nema razlike.

Kako koristiti pravo veta?

Drugo je pitanje za što se veto koristi. Može se koristiti orbanovski – uvjetovati jednu odluku nekom drugom, sadržajno nepovezanom. Kao kada je, na primjer, Milanović tvrdio da će staviti veto na odluku da se Finska i Švedska pozovu u NATO (u vojnom savezu odlučuje se konsenzusom), povezujući to s izbornim zakonom u BiH. Blokada se, na kraju, nije dogodila.

Premijer Plenković nije zagovornik korištenja veta na ovaj ili onaj način, to se, uostalom, potvrdilo u praksi u njegovih osam godina mandata – unatoč tome što ne želi da države članice ostanu bez tog prava. Bi li tu opciju, da je u poziciji premijera, Milanović koristio u europskim poslovima? Iz nekih njegovih istupa može se zaključiti da to nije sasvim isključeno.

“Kad smo se mi ikad suprotstavili nekom stavu Komisije, da je Hrvatska bila protiv nečega? U nekim situacijama moraš reći – to ne može”, izjavio je u intervjuu za N1. Na Facebooku je, pak, napisao da “svima u Briselu odmah dajem do znanja, da sutra ne bi bili zatečeni: Hrvatska je punopravna članica EU-a i počet će koristiti svoja prava kao što čine sve druge suverene države”, ne precizirajući, doduše, na koja prava misli.

Politika prema Ukrajini

U trenutnim okolnostima u kojima funkcionira Europska unija, najuočljivija je distinkcija između Milanovića i Plenkovića na pitanju rata u Ukrajini, odnosno europskoj pomoći Ukrajini da se brani od ruske agresije. To će pitanje dominirati europskom politikom i idućih mjeseci, pogotovo u slučaju pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u krajem godine.

Zbog njegovih istupa o tom ratu, Milanovića se često stavlja u društvo Viktora Orbana i Roberta Fica. Milanovićeva nedavna izjava snažno podsjeća na Ficove istupe: lanjskog listopada slovački je premijer zastupnicima govorio da Ukrajini više neće slati oružje, ali da će nastaviti slati humanitarnu pomoć. Hrvatski predsjednik neki dan na N1 kaže da bi uvijek glasao za humanitarnu pomoć Ukrajini, ali ne i za financijsku pomoć za naoružanje. Na tome Plenković (g)radi čvrstu razliku u odnosu na Milanovića.

No, u slučaju povratka Milanovića na premijersku dužnost, treba imati na umu ključnu razliku. Okolnosti u kojima bi donosio ovakve i druge odluke bile bi bitno drugačije. Čak i ako se uspije vratiti u Banske dvore, ne bi imao većinu koja bespogovorno slijedi premijera kao što to ima Plenković, a kamoli monolitnu većinu poput Orbana.