Potresna objava srpskog trenera, čija je kći ubijena u Beogradu: 'Zašto nas zovu roditeljima stradale djece?'

‘Mogu li se djeca vratiti? Ne mogu’

“I kako sada žive, dišu i uopće postoje roditelji ubijene djece? Kakvo je djetinjstvo i mladost braći i sestrama, kakva je starost bakama i djedovima? Kakav je život ranjenih i kolike su traume preživjelih? Koliko je tu zapravo svjetova razoreno? Može li se ovo popraviti? Ne može! Mogu li se djeca vratiti? Ne mogu! A da li je važno ipak utvrditi odgovornosti u ovom zlodjelu? Važno je! Važno je kako se nikad ovako nešto ne bi ponovilo.”, pita se otac ubijene djevojčice.

“Niko od nas nije sudac ni na ovom svijetu, a ponajmanje na ‘onom’ svijetu i nitko ne pokušava to biti, ali da zlo ne bi ostalo samo zlo, morala bi se kao pouka iz ove tragedije ponesti. Utvrđivanje odgovornosti i zakonska kazna ne predstavlja našu osudu. Ona predstavlja stav društva da su radnje koje su do zla dovele neprihvatljive i služe kao cilj ima njegovo uređenje. Ni pokajanje ni oprost nemaju za posljedicu oslobođenje od odgovornosti, niti bi se s tim trebali miješati”, smatra Kobiljski.

‘Mi još nismo stavljeni na iskušenje’

“Bog će prihvatiti iskreno pokajanje, naš oprost će značiti nastavak života bez bijesa i gnjeva, a podnošenje odgovornosti i izricanje kazni imaju za cilj stvaranje i gajenje društveno prihvatljivih normi ponašanja”, smatra Kobiljski.

“Mi još nismo stavljeni na iskušenje, niti je od nas neko tražio oprost, ni s kim nismo zagrljeni plakali nad slikama ili tijelima naše ubijene djece – kažu nije im ugodno gledati i uporno se trude objasniti kako je sve bilo u redu”, napisao je otac i nabrojao nekoliko situacija koje u ovom slučaju smatra ne primjerenima.

Kako je oružje bilo dostupno u kući?

Pa tako navodi da nije u redu da je dijete s potpunim odsustvom empatije izlagano od strane roditelja sadržaju neprimjerenom njegovom emocionalnom razvoju i obučavano u streljani, da je djetetu bilo dostupno oružje u kući, da su se roditelji oglušili na savijete o potrebnoj psihološkoj podršci i detaljnom ispitivanju djeteta uslijed “krize svijesti”.

Kobiljski navodi i da je promjena smjene i razreda bez i jednog pisanog traga u vidu Molbe/Zahtjeva i Odobrenja, “gdje će jasni razlozi za poduzimanje takvih mjera biti navedeni i nadalje proceduralno praćeni”, nije u redu jer dokazuje odsustvo sistematičnog i organiziranog pristupa.

“Plasiranje neistina o vršnjačkom nasilju i viktimizacija zločinca, ne bi trebalo da je u redu, jer dovodi do stvaranja idola pogubnih za ovo društvo”, navodi otac i dodaje da su videosnimke i otkrivanje identiteta žrtava, roditelja i obitelji i potencijalnih žrtvi nije u redu “iz svih moralno etičkih i sigurnosnih normi”.

‘Nepravda i izvrtanje činjenica boli’

“Toliko toga nije u redu. Nepravda boli, izvrtanje činjenica boli, jeziva realnost boli, pokušaji izbjegavanja odgovornosti bole, a mi? Mi treba da nastavimo da podnosimo komentare o zločinu, o pravnom postupku, o nama i našoj pobijenoj djeci, da podnosimo javno dostupne videosnimke gdje našu djecu u crnini smještaju u kamion, da imamo stalno pred očima foto dokumentaciju naše streljane djece uporno uvjeravajući sebe da imaju spokojan izraz lica.

Da se utješno i sa zahvalnošću vraćamo posljednjim poljupcima i dodirima u Gradskoj kapeli gdje smo iako imali prilike da ih posljednji put usnule vidimo, da gutamo suze, suzbijamo krike, jer su nam ruke na pola ostale prazne i da podnosimo svoju bol”, podijelio je Kobiljski.

“I znamo mi da nitko osim zločinca ‘nije htio’ loše, ali loše (ne)činjenje je imalo ključnu ulogu u ovoj nezapamćenoj tragediji. Podnošenje odgovornosti za izabrane postupke je minimum na koji društvo, koje želi bolje, ima pravo”, napisao je Dragan Kobiljski.