U protekle tri godine redovnoga pisanja navikao sam se na osobne, povremeno i krajnje nepristojne, uvrede onih koji se ne slažu s mojim stavovima ili me i ne čitajući moje tekstove napadaju jer me jednostavno ne trpe. Ali nikad dosad nisam zbog svojih javno izrečenih stavova dobio u komentarima čitatelja prijetnju potpisanu punim imenom i prezimenom, koja može autoru priuštiti kaznenu prijavu.
Uvijek je netko drugačiji i malobrojniji kriv
Meni osobno nepoznat H.F. napisao je: “De Jugoslaveni gotovo je. Prestanite s pisanjem jer će vam još netko prste polomit. Gotovo je više. Shvatite to. Kraj.” To što se autoru ova dva retka, kao i velikoj većini onih koji nemaju sposobnost artikuliranja vlastitih političkih stavova, još uvijek priviđaju jugoslavenske utvare kao krivci za njihove životne frustracije sigurno je vrijedno posebne pažnje.
Danas Jugoslaveni, sutra obojeni, jučer Srbi i Bošnjaci, prekjučer Srbi, Židovi i Romi… Negdje drugdje Hrvati, Meksikanci, Crnci, Arapi, muslimani ili židovi, i tako već desetljećima ili stoljećima plemena, vjere i nacije traže krivce za vlastite nesreće. Uvijek je netko drugačiji i malobrojniji kriv za životne nedaće i neuspjehe običnoga čovjeka, njegove države i nacije.
Lokalna zajednica mržnje i gnjeva je napredovala
“Društvene mreže omogućuju ljudima da budu u kontaktu, ali isto tako daju pravo govora legijama idiota koji su nekada držali govore nakon čaše vina u gostioni, bez štete za zajednicu. Tada su brzo bili ušutkani, a sada imaju isto pravo govora kao i dobitnici Nobelove nagrade.” Ovaj citat Umberta Eca i dalje je najbolji opis svih onih koji teroriziraju javni prostor svojom glupošću, neznanjem i nepismenošću.
Budući da živimo u svijetu u kojem je nepristojno i politički nekorektno nepismenom glupanu reći da je nepismeni glupan nije iznenađujuće da se onima koji se ne uklapaju u savršen svijet nepismenih glupana redovno prijeti. Hrvatska tu nije izuzetak. Poplava uvreda i prijetnji upućena svima onima koji su javno propitkivali nedavno ukazanje najveće zvijezde pastirskog rocka pokazuje da je lokalna zajednica mržnje i gnjeva u svakom pogledu napredovala.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predsjedničina nedvosmislena poruka iz Jasenovca
Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović posjetila je u srijedu zajedno s izraelskim predsjednikom Reuvenom Rivlinom spomen-područje Jasenovac. Tom prilikom izrekla je nekoliko rečenica o “kolaboracionističkom ustaškom režimu koji je donio strašna stradanja židovskoj zajednici, ali i Srbima, Romima i Hrvatima te svima onima koje se smatralo neprijateljima režima onog vremena.”
Nakon te nedvosmislene definicije domaće manufakture zla nastavila je u tonu koji se sigurno nije svidio njenim ne tako davnim argentinskim domaćinima, ali ni ostalim javnim i prikrivenim fanovima endehazijske tvorevine. Predsjednica Republike između ostalog rekla je da su se ustaškom režimu “suprotstavili mnogi Hrvati, poginuvši za slobodu i ljudskost, svrstavši našu domovinu na ispravnu stranu povijesti”.
Obrazovanje kao najsnažnije oružje
I na kraju je zaključila da je “upravo obrazovanje najsnažnije oružje protiv svakog oblika radikalne ideologije, podjela, mržnje i rasizma.” Gospođa Grabar-Kitarović je upravo rečenicom o obrazovanju kao najsnažnijem oružju protiv svakog oblika mržnje i rasizma potvrdila razloge zbog kojih smo svi zajedno terorizirani od gomila frustriranih neznalica.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer kada bi hrvatski obrazovni sustav, i to ne samo u nastavi povijesti, učinio nedopustivim svako relativiziranje “kolaboracionističkog ustaškog režima” kojemu su se “suprotstavili Hrvati svrstavši našu domovinu na ispravnu stranu povijesti” onda danas nitko ne bi prijetio lomljenjem prstiju ili vađenjem utrobe onima koji ne vole lokalnu zvijezdu pastirskog rocka.
Loše prikrivena i formalno zabranjena nostalgija
Jer svi znamo, nije ovdje riječ o glazbenim ukusima, nego o loše prikrivenoj i formalno zabranjenoj nostalgiji. I zbog toga je Grabar-Kitarović u pravu kad govori o obrazovanju kao najsnažnijem oružju protiv radikalnih ideologija, podjela, mržnji i rasizma. Ali svi ti “nostalgičari mržnje i rasizma” u najvećem su broju proizvod hrvatskog obrazovnog sustava koji je po svojemu ideološkome obrascu stvorila i oblikovala stranka iz koje je gospođa Grabar-Kitarović i potekla.
Uzori današnjih digitalnih nasilnika lomili su prste, ubijali i protjerivali nepoćudne i krivovjerne u stvarnom životu. I oni su prije toga samo prijetili, uglavnom po pivnicama i gostionicama, ali ih je malo tko shvaćao ozbiljno. Tako je i sa današnjim digitalnim prijetnjama. Do nekog novog planetarnog nereda posvemašnja digitalizacija mržnje, primitivizma, neznanja i ograničenosti može rezultirati samo povremenim pojedinačnim ispadima stvarnog nasilja. Ali žrtvama jednog i drugog nasilja to i nije neka utjeha.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predsjednica je oko jedne stvari u pravu, samo nas obrazovanje može spasiti od mržnje
Fižulić o digitalizaciji mržnje i prijetnji koju je nedavno dobio
Uzori današnjih digitalnih nasilnika lomili su prste, ubijali i protjerivali nepoćudne i krivovjerne u stvarnom životu. I oni su prije toga samo prijetili, uglavnom po pivnicama i gostionicama, ali ih je malo tko shvaćao ozbiljno. Tako je i sa današnjim digitalnim prijetnjama. Do nekog novog planetarnog nereda posvemašnja digitalizacija mržnje, primitivizma, neznanja i ograničenosti može rezultirati samo povremenim pojedinačnim ispadima stvarnog nasilja. Ali žrtvama jednog i drugog nasilja to i nije neka utjeha
Prošlog sam tjedna napisao komentar u kojem sam problematizirao korištenje vrhunskoga profesionalnog sporta u političke svrhe. Podsjetio sam na zagrebački doček Janice Kostelić, najuspješnije hrvatske sportašice svih vremena, koji se zbio nakon osvajanja tri zlatne i jedne srebrne medalje na Zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju 2002., ali i na programirano osvajanje olimpijskih medalja sportaša iz država istočnog bloka do 1990., ponajviše onih iz DDR-a.
U protekle tri godine redovnoga pisanja navikao sam se na osobne, povremeno i krajnje nepristojne, uvrede onih koji se ne slažu s mojim stavovima ili me i ne čitajući moje tekstove napadaju jer me jednostavno ne trpe. Ali nikad dosad nisam zbog svojih javno izrečenih stavova dobio u komentarima čitatelja prijetnju potpisanu punim imenom i prezimenom, koja može autoru priuštiti kaznenu prijavu.
Uvijek je netko drugačiji i malobrojniji kriv
Meni osobno nepoznat H.F. napisao je: “De Jugoslaveni gotovo je. Prestanite s pisanjem jer će vam još netko prste polomit. Gotovo je više. Shvatite to. Kraj.” To što se autoru ova dva retka, kao i velikoj većini onih koji nemaju sposobnost artikuliranja vlastitih političkih stavova, još uvijek priviđaju jugoslavenske utvare kao krivci za njihove životne frustracije sigurno je vrijedno posebne pažnje.
Danas Jugoslaveni, sutra obojeni, jučer Srbi i Bošnjaci, prekjučer Srbi, Židovi i Romi… Negdje drugdje Hrvati, Meksikanci, Crnci, Arapi, muslimani ili židovi, i tako već desetljećima ili stoljećima plemena, vjere i nacije traže krivce za vlastite nesreće. Uvijek je netko drugačiji i malobrojniji kriv za životne nedaće i neuspjehe običnoga čovjeka, njegove države i nacije.
Lokalna zajednica mržnje i gnjeva je napredovala
“Društvene mreže omogućuju ljudima da budu u kontaktu, ali isto tako daju pravo govora legijama idiota koji su nekada držali govore nakon čaše vina u gostioni, bez štete za zajednicu. Tada su brzo bili ušutkani, a sada imaju isto pravo govora kao i dobitnici Nobelove nagrade.” Ovaj citat Umberta Eca i dalje je najbolji opis svih onih koji teroriziraju javni prostor svojom glupošću, neznanjem i nepismenošću.
Budući da živimo u svijetu u kojem je nepristojno i politički nekorektno nepismenom glupanu reći da je nepismeni glupan nije iznenađujuće da se onima koji se ne uklapaju u savršen svijet nepismenih glupana redovno prijeti. Hrvatska tu nije izuzetak. Poplava uvreda i prijetnji upućena svima onima koji su javno propitkivali nedavno ukazanje najveće zvijezde pastirskog rocka pokazuje da je lokalna zajednica mržnje i gnjeva u svakom pogledu napredovala.
Predsjedničina nedvosmislena poruka iz Jasenovca
Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović posjetila je u srijedu zajedno s izraelskim predsjednikom Reuvenom Rivlinom spomen-područje Jasenovac. Tom prilikom izrekla je nekoliko rečenica o “kolaboracionističkom ustaškom režimu koji je donio strašna stradanja židovskoj zajednici, ali i Srbima, Romima i Hrvatima te svima onima koje se smatralo neprijateljima režima onog vremena.”
Nakon te nedvosmislene definicije domaće manufakture zla nastavila je u tonu koji se sigurno nije svidio njenim ne tako davnim argentinskim domaćinima, ali ni ostalim javnim i prikrivenim fanovima endehazijske tvorevine. Predsjednica Republike između ostalog rekla je da su se ustaškom režimu “suprotstavili mnogi Hrvati, poginuvši za slobodu i ljudskost, svrstavši našu domovinu na ispravnu stranu povijesti”.
Obrazovanje kao najsnažnije oružje
I na kraju je zaključila da je “upravo obrazovanje najsnažnije oružje protiv svakog oblika radikalne ideologije, podjela, mržnje i rasizma.” Gospođa Grabar-Kitarović je upravo rečenicom o obrazovanju kao najsnažnijem oružju protiv svakog oblika mržnje i rasizma potvrdila razloge zbog kojih smo svi zajedno terorizirani od gomila frustriranih neznalica.
Jer kada bi hrvatski obrazovni sustav, i to ne samo u nastavi povijesti, učinio nedopustivim svako relativiziranje “kolaboracionističkog ustaškog režima” kojemu su se “suprotstavili Hrvati svrstavši našu domovinu na ispravnu stranu povijesti” onda danas nitko ne bi prijetio lomljenjem prstiju ili vađenjem utrobe onima koji ne vole lokalnu zvijezdu pastirskog rocka.
Loše prikrivena i formalno zabranjena nostalgija
Jer svi znamo, nije ovdje riječ o glazbenim ukusima, nego o loše prikrivenoj i formalno zabranjenoj nostalgiji. I zbog toga je Grabar-Kitarović u pravu kad govori o obrazovanju kao najsnažnijem oružju protiv radikalnih ideologija, podjela, mržnji i rasizma. Ali svi ti “nostalgičari mržnje i rasizma” u najvećem su broju proizvod hrvatskog obrazovnog sustava koji je po svojemu ideološkome obrascu stvorila i oblikovala stranka iz koje je gospođa Grabar-Kitarović i potekla.
Uzori današnjih digitalnih nasilnika lomili su prste, ubijali i protjerivali nepoćudne i krivovjerne u stvarnom životu. I oni su prije toga samo prijetili, uglavnom po pivnicama i gostionicama, ali ih je malo tko shvaćao ozbiljno. Tako je i sa današnjim digitalnim prijetnjama. Do nekog novog planetarnog nereda posvemašnja digitalizacija mržnje, primitivizma, neznanja i ograničenosti može rezultirati samo povremenim pojedinačnim ispadima stvarnog nasilja. Ali žrtvama jednog i drugog nasilja to i nije neka utjeha.