U Francuskoj su ljudi podivljali zbog dvije dodatne godine rada za penziju, ukupno 64. Ovdje sve može. Sve ide. Ophode se ljudima kao sa živinom. Kradu i pogoduju. Uhljebljuju se. Korumpiraju uzduž i poprijeko
Prizor je kao iz filmova Jiříja Menzela. Postarija žena, sijeda, fina, s mekim licem bake koju smo najviše voljeli kad smo bili mali i bisernom naušnicom, stoji postrance uz vrata kontejnera. To je njen dom, hladan i siv. Škatulja od nekog valovitog materijala, na pustoj zemlji, oko koje se netaktično razlijevaju proljetne kiše.
Pod je linoleum. Uza zid drvena stolica kao iz neke kancelarije na birou za zapošljavanje iz 1968. godine, na tvrdom sjedalu bijeli jastučić. Ali iznad ulaza u taj čemer gospođa je pričvrstila ovjes čipkastog zastora s motivima cvijeća i kitnjastim rubom.
Zavjesa iz boljeg života
Komad čipke isječen je škarama od neke zavjese spašene iz boljeg života, kad su nedjeljni gosti dolazili na pohano pile i kad se vesela graja dizala kroz prozore do svračjih gnijezda na brezi uz kuću koje više nema. Čipka je da se malčice popravi loš dan. Da se obijeli crnilo. Da se olakša osjećaj da je to to i da se ništa neće promijeniti u vremenu koje je ovoj ženi preostalo.
Snimku je na društvene mreže stavila naša kolegica Maja, jedna od onih koji od potresa pomažu postradalima na Baniji. Gospođa se zove Miljka. Živi sama u selu kraj Gline, s čipkastim cvijećem iznad vrata od limenih profila i drvenom stolicom. Davno nisam vidjela nešto tužnije.
Takvih ima na tisuće
Dakako, ova žena je nitko, obična Miljka, i nitko ne bi svrnuo pogled na to kako ona živi od potresa naovamo da nije bilo ove slučajne kamere, slučajnog oka koje osjeti bol i kad nije njegova vlastita i nas koji smo slučajno nabasali na ovu sliku sa zavjesom od čipke. Ali takvih kao Miljka je na tisuće.
I također ih ne vidi nitko od ovih nikogovića iz Plenkovićeve vlasti, ureda i ministarstava koji su, uza sav tusti novac koji leži na pladnju, u preko tri godine uspjeli izgraditi šest zamjenskih kuća od po 70 kvadrata ljudima na Baniji i u Zagrebu nijednu. Rijetko se naiđe na ovako trpežljiv narod.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Otrov kapa svaki dan
U Francuskoj su ljudi podivljali zbog dvije dodatne godine rada za penziju, ukupno 64. Ovdje sve može. Sve ide. Ophode se ljudima kao sa živinom. Kradu i pogoduju. Uhljebljuju se. Korumpiraju uzduž i poprijeko. Nemaš se od čega nadati ičemu dobrome.
To te čini ogorčenim čovjekom, djeluje kao otrov koji se svaki dan po kap dosipa u čašu čaja i od toga nema oporavka. Zato mi gomila ljudi kaže kako više neće i ne žele slušati vijesti koje im govore da se neće moći liječiti kako spada kad obole i da niotkuda nema pomoći ni za što. Nikakve.
Zera normalnosti
A Miljka onda nađe način da se izmiri sa sudbinom uz pomoć svoje čipkaste zavjesice koja joj malo ublaži mrenu pred očima i bijelog jastučića na stolici s naslonom iz 1968. Tako se bori za onu zeru normalnosti koja je svakome potrebna da ujutro može ustati. Gradi sebi svoj mali privid, malu opsjenu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čini joj se s tim bijelim ružicama iznad vrata da joj je ipak ostalo nešto dostojanstva i da nije posve bespomoćna jer može uzeti proklete škare i popraviti sivi lim s malo čipkaste vedrine. Prije nego što je odatle iznesu i prepišu pravo na korištenje njenog posljednjeg doma nekom drugom nikome, raskućenom, osirotjelom, obudovjelom i prekriženom, koji s poniznom zahvalnošću mora prihvatiti svako poniženje koje mu sljeduje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Pretužna priča o baki Miljki i njezinoj zavjesi od čipke govori sve o Hrvatskoj danas. Tu se više nemaš čemu dobrome nadati
Gomila ljudi kaže kako više ne žele slušati vijesti koje im govore da niotkuda nema pomoći ni za što
U Francuskoj su ljudi podivljali zbog dvije dodatne godine rada za penziju, ukupno 64. Ovdje sve može. Sve ide. Ophode se ljudima kao sa živinom. Kradu i pogoduju. Uhljebljuju se. Korumpiraju uzduž i poprijeko
Prizor je kao iz filmova Jiříja Menzela. Postarija žena, sijeda, fina, s mekim licem bake koju smo najviše voljeli kad smo bili mali i bisernom naušnicom, stoji postrance uz vrata kontejnera. To je njen dom, hladan i siv. Škatulja od nekog valovitog materijala, na pustoj zemlji, oko koje se netaktično razlijevaju proljetne kiše.
Pod je linoleum. Uza zid drvena stolica kao iz neke kancelarije na birou za zapošljavanje iz 1968. godine, na tvrdom sjedalu bijeli jastučić. Ali iznad ulaza u taj čemer gospođa je pričvrstila ovjes čipkastog zastora s motivima cvijeća i kitnjastim rubom.
Zavjesa iz boljeg života
Komad čipke isječen je škarama od neke zavjese spašene iz boljeg života, kad su nedjeljni gosti dolazili na pohano pile i kad se vesela graja dizala kroz prozore do svračjih gnijezda na brezi uz kuću koje više nema. Čipka je da se malčice popravi loš dan. Da se obijeli crnilo. Da se olakša osjećaj da je to to i da se ništa neće promijeniti u vremenu koje je ovoj ženi preostalo.
Snimku je na društvene mreže stavila naša kolegica Maja, jedna od onih koji od potresa pomažu postradalima na Baniji. Gospođa se zove Miljka. Živi sama u selu kraj Gline, s čipkastim cvijećem iznad vrata od limenih profila i drvenom stolicom. Davno nisam vidjela nešto tužnije.
Takvih ima na tisuće
Dakako, ova žena je nitko, obična Miljka, i nitko ne bi svrnuo pogled na to kako ona živi od potresa naovamo da nije bilo ove slučajne kamere, slučajnog oka koje osjeti bol i kad nije njegova vlastita i nas koji smo slučajno nabasali na ovu sliku sa zavjesom od čipke. Ali takvih kao Miljka je na tisuće.
I također ih ne vidi nitko od ovih nikogovića iz Plenkovićeve vlasti, ureda i ministarstava koji su, uza sav tusti novac koji leži na pladnju, u preko tri godine uspjeli izgraditi šest zamjenskih kuća od po 70 kvadrata ljudima na Baniji i u Zagrebu nijednu. Rijetko se naiđe na ovako trpežljiv narod.
Otrov kapa svaki dan
U Francuskoj su ljudi podivljali zbog dvije dodatne godine rada za penziju, ukupno 64. Ovdje sve može. Sve ide. Ophode se ljudima kao sa živinom. Kradu i pogoduju. Uhljebljuju se. Korumpiraju uzduž i poprijeko. Nemaš se od čega nadati ičemu dobrome.
To te čini ogorčenim čovjekom, djeluje kao otrov koji se svaki dan po kap dosipa u čašu čaja i od toga nema oporavka. Zato mi gomila ljudi kaže kako više neće i ne žele slušati vijesti koje im govore da se neće moći liječiti kako spada kad obole i da niotkuda nema pomoći ni za što. Nikakve.
Zera normalnosti
A Miljka onda nađe način da se izmiri sa sudbinom uz pomoć svoje čipkaste zavjesice koja joj malo ublaži mrenu pred očima i bijelog jastučića na stolici s naslonom iz 1968. Tako se bori za onu zeru normalnosti koja je svakome potrebna da ujutro može ustati. Gradi sebi svoj mali privid, malu opsjenu.
Čini joj se s tim bijelim ružicama iznad vrata da joj je ipak ostalo nešto dostojanstva i da nije posve bespomoćna jer može uzeti proklete škare i popraviti sivi lim s malo čipkaste vedrine. Prije nego što je odatle iznesu i prepišu pravo na korištenje njenog posljednjeg doma nekom drugom nikome, raskućenom, osirotjelom, obudovjelom i prekriženom, koji s poniznom zahvalnošću mora prihvatiti svako poniženje koje mu sljeduje.