Problemi za Hrvatsku, sasvim je moguće, tek počinju. Naime, iako je nedavno iz Europskog suda za ljudska prava stigao zvučan šamar vlastima, posebno MUP-u, sasvim je moguće da tek slijede komplikacije.
S koje strane granice?
Suština procesa protiv Umičevića je u tome je li on pomagao migrantskoj 14-članoj obitelji (od čega je bilo 11-ero djece) pri ilegalnom prelasku granice ili je pomagao toj istoj obitelji nakon što je već prešla u Hrvatsku. Policajci koji su bili na mjestu događaja tvrdili su da je obitelj bila na teritoriju Srbije dok im Umičević nije dao svjetlosni signal svojim automobilom marke Peugeot s hrvatske strane, dok je aktivist ukazivao tri seta GPS koordinata koje je obitelj u vrijeme događanja slala udruzi Are You Syrious i koje su sve bile – u Hrvatskoj.
Sud je povjerovao policajcima, a sudac je u prvom stupnju Umičeviću odrezao 60 tisuća kuna kazne. Dosta drakonski, jer je isti taj sudac, samo godinu dana ranije, osobama koje su priznale da su pokušale prošvercati migrante sve do Slovenije, dosudio – deset puta nižu kaznu.
Od nehaja do kriminalca s predumišljajem
No, pravi i za Hrvatsku potencijalno vrlo nezgodan show počinje s presudom drugostupanjskog, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske. Naime, ona je potvrdila i nalaze, i presudu, i visinu kazne iz prvog stupnja. Precizno iščitavanje, međutim, pokazuje da su neke tvrdnje Visokog prekršajnog suda – u sukobu s kvalifikacijama iz nepravomoćne presude. I ne samo s njima.
Naime, u nepravomoćnoj presudi je sudac ustvrdio kako “okrivljeniku nije dokazana namjera u počinjenju prekršaja”. Proglašen je krivim radi nečeg što je nazvano “nesvjesnim nehajem”, jer se aktivist nije smio pouzdati samo u geolokacijske koordinate, nego je morao na “pouzdan način” utvrditi da se migranti ne nalaze u Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Visoki prekršajni sud, pak, potvrđujući tu presudu, kvalifikacije dramatično zaoštrava. Konstatira se kako je Umičević poduzimao “jasno usmjerene radnje radi pomaganja u nezakonitom prelasku državne granice, a kojima se krše postojeći zakonski propisi”. Štoviše, spominje se i “odlučnost okrivljenika da postupa protivno zakonskim propisima”. Iako je, dakle, potvrđena presuda u kojoj nije dokazana Umičevićeva namjera da pomogne u ilegalnom prelasku granice, ovdje u tu namjeru nema ni najmanje sumnje. “Nesvjesni nehaj” se odjednom pretvara u odlučnost u kršenju zakona.
Jesu li migranti bili kod nas – nije bitno?!
Takvih čudesa u pravomoćnoj presudi, međutim, ima još. Visoki prekršajni sud se, naime, nije bavio tricama poput točne pozicije migrantske obitelji u trenutku kad je do njih došao Umičević. Ocijenili su kako su se oni kretali u blizini granične crte, te “nije odlučna činjenica” njihove pozicije – jesu li u trenutku kad je Umičević upalio svjetla na svom automobilu bili u Hrvatskoj ili u Srbiji. Njihovo kretanje, tvrdi Visoki prekršajni sud, “predstavlja cjelovitost radnje nezakonitog prelaska državne granice” koja je dovršena tek kad su došli do Umičevićevog automobila.
Ova neobična definicija, o kojoj se nije govorilo u prvostupanjskoj presudi, odlučna je, pak, činjenica za cijeli ovaj slučaj. Naime, pravo EU izričito brani kriminalizaciju humanitarnog postupanja prema izbjeglicama i pomaganja pri podnošenju zahtjeva za međunarodnom zaštitom – jednom kad su na teritoriju zemlje članice. U sudskoj praksi Suda Europske unije postoji presuda, na koju se pozivala obrana, koja kaže kako je “pomaganje pri ulasku materijalno dovršeno kad je državljanin treće zemlje prešao vanjsku granicu Unije”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Zahtjev nepotreban i suvišan’
To bi značilo da se Umičevića, ako su migranti bili na teritoriju Hrvatske, po europskom pravu nikako ne može suditi. Štoviše, nedavno je Sud Europske unije donio presudu protiv Mađarske zbog kriminalizacije pružanja pomoći tražiteljima međunarodne zaštite. Stoga je, čini se, bilo nužno da se točna pozicija migranata u trenutku Umičevićevog dolaska učini irelevantnom (inače, tri GPS lokacije koje je obitelj slala bile su od 50 do 220 metara unutar teritorija RH) i da se ilegalni prelazak granice pretvori u proces, odnosno, “cjelovitost radnje nezakonitog prelaska državne granice”.
Nezgodno je, međutim, što Ugovor o funkcioniranju EU u članku 267. predviđa da se, kad su u pitanju stvari koje se tiču primjene direktiva, Povelje o temeljnim pravima i sudske prakse Suda EU, nacionalni sud treba obratiti Sudu EU kako bi on donio prethodnu odluku o slučaju. Visoki prekršajni sud u Zagrebu je, međutim, taj zahtjev obrane odbio kao “nepotreban i suvišan”.
Brisanje nesvjesnog nehaja
Stoga je u drugostupanjskoj presudi bilo nužno Umičevića od čovjeka koji je, po prvostupanjskoj presudi bio tek “nesvjesno nehajan”, oslikati kao osobu odlučnu da krši zakon, a točnu lokaciju migrantske obitelji do kraja relativizirati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer, ako bi se utvrdilo da je Umičević postupao iz humanitarnih namjera, prema ljudima koji su već bili u Hrvatskoj, onda oni koji su odlučno prekršili propise postali upravo suci koji su – protivno pravu EU – donijeli presude u prvom, a pogotovo u drugom stupnju ovog procesa. Onda ovo više nije priča o jednom idealistu koji u noći pomaže migrantskoj obitelji, već o cijeloj jednoj državi što krši pravnu stečevinu koju se obavezala poštivati.
Ima li zemlje za desperadose?
Zvuči prenaglašeno? Možda se valja podsjetiti da pričamo o državi koja, po presudi Europskog suda za ljudska prava, nakon tragedije u kojoj je poginula šestogodišnja djevojčica nije htjela provesti ozbiljnu istragu. Koja je nezakonito protjerala njenu obitelj. Koja se nehumano i ponižavajuće odnosila prema djeci i koja je pokušavala ograničiti pristup obitelji njihovog odvjetnici.
Pričamo, dakle, o Hrvatskoj. I da, o obitelji Madine Hussiny. Da te snježne noći blizu graničnog prijelaza kod Strošinaca nije bilo Dragana Umičevića, lako je moguće da bi 14-ero ljudi – od čega 11 djece, od kojih petero mlađih od tri godine – bilo još jednom protuzakonito protjerano natrag u Srbiju. Ovako, uz nezgodnog svjedoka iz aktivističke udruge, njihov zahtjev za azilom je morao krenuti u obradu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stoga nije teško zaključiti zbog čega se Umičevića moralo kazniti deset puta oštrije nego one koji su uhvaćeni u priznatom švercu migranata. I što ga se naknadno pretvara u desperadosa odlučnog prekršiti zakone svoje zemlje. S obzirom na cijelu priču oko postupanja države Hrvatske prema nesretnoj afganistanskoj obitelji i onima koji su joj pokušali pomoći, prilično je izgledno da pravi desperadosi sjede negdje drugdje, a ne u osobnom automobilu marke Peugeot, negdje kod Strošinaca.
Proučili smo presudu protiv volontera koji je pomagao obitelji male Madine i čudna je. Ovo su sve rupe
Oko presude s drakonskom kaznom za Dragana Umičevića moguć je, za državu, neugodan zaplet
Nezgodno je što Ugovor o funkcioniranju EU u članku 267. predviđa da se, kad su u pitanju stvari koje se tiču primjene direktiva, Povelje o temeljnim pravima i sudske prakse Suda EU, nacionalni sud treba obratiti Sudu EU kako bi on donio prethodnu odluku o slučaju. Visoki prekršajni sud u Zagrebu je, međutim, taj zahtjev obrane odbio kao “nepotreban i suvišan”
Problemi za Hrvatsku, sasvim je moguće, tek počinju. Naime, iako je nedavno iz Europskog suda za ljudska prava stigao zvučan šamar vlastima, posebno MUP-u, sasvim je moguće da tek slijede komplikacije.
Podsjetimo, presuda iz Strasbourga pokazala je da Hrvatska nije ozbiljno istražila pogibiju šestogodišnje djevojčice, da je nezakonito protjerala njenu, migrantsku obitelj, da se nehumano i ponižavajuće odnosila prema djeci i da je država ograničavala pristup obitelji njihovoj odvjetnici. Pravomoćna presuda protiv aktivista udruge Are You Syrious, Dragana Umičevića, zbog pomaganja toj istoj obitelji da podnese zahtjev za azil u Hrvatskoj, mogla bi Hrvatsku, ovaj put pred Sudom Europske unije, svrstati u društvo problematičnih članica, poput Mađarske i Poljske, koje optužuju da krše zajedničku pravnu stečevinu.
S koje strane granice?
Suština procesa protiv Umičevića je u tome je li on pomagao migrantskoj 14-članoj obitelji (od čega je bilo 11-ero djece) pri ilegalnom prelasku granice ili je pomagao toj istoj obitelji nakon što je već prešla u Hrvatsku. Policajci koji su bili na mjestu događaja tvrdili su da je obitelj bila na teritoriju Srbije dok im Umičević nije dao svjetlosni signal svojim automobilom marke Peugeot s hrvatske strane, dok je aktivist ukazivao tri seta GPS koordinata koje je obitelj u vrijeme događanja slala udruzi Are You Syrious i koje su sve bile – u Hrvatskoj.
Sud je povjerovao policajcima, a sudac je u prvom stupnju Umičeviću odrezao 60 tisuća kuna kazne. Dosta drakonski, jer je isti taj sudac, samo godinu dana ranije, osobama koje su priznale da su pokušale prošvercati migrante sve do Slovenije, dosudio – deset puta nižu kaznu.
Od nehaja do kriminalca s predumišljajem
No, pravi i za Hrvatsku potencijalno vrlo nezgodan show počinje s presudom drugostupanjskog, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske. Naime, ona je potvrdila i nalaze, i presudu, i visinu kazne iz prvog stupnja. Precizno iščitavanje, međutim, pokazuje da su neke tvrdnje Visokog prekršajnog suda – u sukobu s kvalifikacijama iz nepravomoćne presude. I ne samo s njima.
Naime, u nepravomoćnoj presudi je sudac ustvrdio kako “okrivljeniku nije dokazana namjera u počinjenju prekršaja”. Proglašen je krivim radi nečeg što je nazvano “nesvjesnim nehajem”, jer se aktivist nije smio pouzdati samo u geolokacijske koordinate, nego je morao na “pouzdan način” utvrditi da se migranti ne nalaze u Hrvatskoj.
Visoki prekršajni sud, pak, potvrđujući tu presudu, kvalifikacije dramatično zaoštrava. Konstatira se kako je Umičević poduzimao “jasno usmjerene radnje radi pomaganja u nezakonitom prelasku državne granice, a kojima se krše postojeći zakonski propisi”. Štoviše, spominje se i “odlučnost okrivljenika da postupa protivno zakonskim propisima”. Iako je, dakle, potvrđena presuda u kojoj nije dokazana Umičevićeva namjera da pomogne u ilegalnom prelasku granice, ovdje u tu namjeru nema ni najmanje sumnje. “Nesvjesni nehaj” se odjednom pretvara u odlučnost u kršenju zakona.
Jesu li migranti bili kod nas – nije bitno?!
Takvih čudesa u pravomoćnoj presudi, međutim, ima još. Visoki prekršajni sud se, naime, nije bavio tricama poput točne pozicije migrantske obitelji u trenutku kad je do njih došao Umičević. Ocijenili su kako su se oni kretali u blizini granične crte, te “nije odlučna činjenica” njihove pozicije – jesu li u trenutku kad je Umičević upalio svjetla na svom automobilu bili u Hrvatskoj ili u Srbiji. Njihovo kretanje, tvrdi Visoki prekršajni sud, “predstavlja cjelovitost radnje nezakonitog prelaska državne granice” koja je dovršena tek kad su došli do Umičevićevog automobila.
Ova neobična definicija, o kojoj se nije govorilo u prvostupanjskoj presudi, odlučna je, pak, činjenica za cijeli ovaj slučaj. Naime, pravo EU izričito brani kriminalizaciju humanitarnog postupanja prema izbjeglicama i pomaganja pri podnošenju zahtjeva za međunarodnom zaštitom – jednom kad su na teritoriju zemlje članice. U sudskoj praksi Suda Europske unije postoji presuda, na koju se pozivala obrana, koja kaže kako je “pomaganje pri ulasku materijalno dovršeno kad je državljanin treće zemlje prešao vanjsku granicu Unije”.
‘Zahtjev nepotreban i suvišan’
To bi značilo da se Umičevića, ako su migranti bili na teritoriju Hrvatske, po europskom pravu nikako ne može suditi. Štoviše, nedavno je Sud Europske unije donio presudu protiv Mađarske zbog kriminalizacije pružanja pomoći tražiteljima međunarodne zaštite. Stoga je, čini se, bilo nužno da se točna pozicija migranata u trenutku Umičevićevog dolaska učini irelevantnom (inače, tri GPS lokacije koje je obitelj slala bile su od 50 do 220 metara unutar teritorija RH) i da se ilegalni prelazak granice pretvori u proces, odnosno, “cjelovitost radnje nezakonitog prelaska državne granice”.
Nezgodno je, međutim, što Ugovor o funkcioniranju EU u članku 267. predviđa da se, kad su u pitanju stvari koje se tiču primjene direktiva, Povelje o temeljnim pravima i sudske prakse Suda EU, nacionalni sud treba obratiti Sudu EU kako bi on donio prethodnu odluku o slučaju. Visoki prekršajni sud u Zagrebu je, međutim, taj zahtjev obrane odbio kao “nepotreban i suvišan”.
Brisanje nesvjesnog nehaja
Stoga je u drugostupanjskoj presudi bilo nužno Umičevića od čovjeka koji je, po prvostupanjskoj presudi bio tek “nesvjesno nehajan”, oslikati kao osobu odlučnu da krši zakon, a točnu lokaciju migrantske obitelji do kraja relativizirati.
Jer, ako bi se utvrdilo da je Umičević postupao iz humanitarnih namjera, prema ljudima koji su već bili u Hrvatskoj, onda oni koji su odlučno prekršili propise postali upravo suci koji su – protivno pravu EU – donijeli presude u prvom, a pogotovo u drugom stupnju ovog procesa. Onda ovo više nije priča o jednom idealistu koji u noći pomaže migrantskoj obitelji, već o cijeloj jednoj državi što krši pravnu stečevinu koju se obavezala poštivati.
Ima li zemlje za desperadose?
Zvuči prenaglašeno? Možda se valja podsjetiti da pričamo o državi koja, po presudi Europskog suda za ljudska prava, nakon tragedije u kojoj je poginula šestogodišnja djevojčica nije htjela provesti ozbiljnu istragu. Koja je nezakonito protjerala njenu obitelj. Koja se nehumano i ponižavajuće odnosila prema djeci i koja je pokušavala ograničiti pristup obitelji njihovog odvjetnici.
Pričamo, dakle, o Hrvatskoj. I da, o obitelji Madine Hussiny. Da te snježne noći blizu graničnog prijelaza kod Strošinaca nije bilo Dragana Umičevića, lako je moguće da bi 14-ero ljudi – od čega 11 djece, od kojih petero mlađih od tri godine – bilo još jednom protuzakonito protjerano natrag u Srbiju. Ovako, uz nezgodnog svjedoka iz aktivističke udruge, njihov zahtjev za azilom je morao krenuti u obradu.
Stoga nije teško zaključiti zbog čega se Umičevića moralo kazniti deset puta oštrije nego one koji su uhvaćeni u priznatom švercu migranata. I što ga se naknadno pretvara u desperadosa odlučnog prekršiti zakone svoje zemlje. S obzirom na cijelu priču oko postupanja države Hrvatske prema nesretnoj afganistanskoj obitelji i onima koji su joj pokušali pomoći, prilično je izgledno da pravi desperadosi sjede negdje drugdje, a ne u osobnom automobilu marke Peugeot, negdje kod Strošinaca.