Pričali smo s cijenjenim škotskim ekonomistom, koji kaže da su mjere štednje u Grčkoj totalna glupost
Mark Blyth je profesor međunarodne političke ekonomije u Americi
Mark Blyth profesor je međunarodne političke ekonomije na Institutu Watson američkog sveučilišta Brown. Autor je uspješnice: “Mjere štednje: povijest opasne ideje”, te je od samih početaka primjenjivanja mjera štednje u Europi, jedan od najžešćih kritičara takve politike. Zagovornik je europske socijalne države, te godinama istupa kao njen najveći zaštitnik. Sasvim iskreno priznaje kako je to dijelom i zbog osobnog iskustva, koja su u njemu usadila vrijednosti solidarnosti i jednakosti, odnosno svih blagodati europske socijalne države. Blyth za sebe kaže da je, u punom smislu te riječi, dijete europske države blagostanja – odrastao je u neimaštini u Škotskoj, ali se zahvaljujući državnom financiranju javnih usluga školovao, završio fakultet, pa se i kasnije zaposlio kao profesor na fakultetu. Sada, kaže, vraća taj dug društvu.
TG: Što mislite o situaciji u Grčkoj? Bi li EU trebao inzistirati na reformama poput rezanja mirovina da bi s Grčkom potpisao paket pomoći?
Ne. To je glupost. Naprimjer, uistinu začuđuje da šefica MMF-a u potpunosti ignorira rezultat svog vlastitog istraživanja o ovom pitanju. Šefica MMF-a Christine Lagarde podržala je pozive na još više štednje u grčkoj ekonomiji, koja je do sada izgubila gotovo 30 posto svog BDP-a upravo zahvaljujući politici mjera štednje. MMF kritizira takvu politiku još od kraja 2011. godine, a ipak su u pregovorima s Grčkom zadržali “tvrđu liniju”, inzistirajući i dalje na dubljoj i daljnjoj fiskalnoj kontrakciji kako bi dug ostao održiv. Istraživanja MMF-a pokazala su da je kombinacija loših politika uzrokovala veliko povećanje grčkog duga nakon 2010. MMF vjerojatno igra dugoročnu igru koja uključuje neodrživa obećanja danas koja mogu biti zamijenjena za otpis duga u budućnosti. No, s obzirom da je Grčka odlučila da ako će njihovi građani izgubiti 4 posto BDP-a u sljedećih 30 godina, trebalo bi ih se o tome nešto i pitati. “Institucije” su s druge strane odlučile da je dug važniji od demokracije i zatvorili vrata.
O referendumu Velike Britanije
TG: Što je s referendumom o britanskom izlasku iz EU? To bi, čini se, moglo uzdrmati Uniju čak i snažnije od eventualnog grčkog izlaska iz eurozone. Mislite li da je izlazak iz EU u britanskom interesu?
To je još jedna besmislica. Camerona je u to gurnula britanska Stranka nezavisnosti i desnica u njegovoj vlastitoj stranci. Ujedinjeno Kraljevstvo je već na periferiji Europe. Sve nove institucije izgrađene od 2010. odnose se na države u eurozoni kojoj se Britanija nikada neće pridružiti. Velika Britanija će pokupiti šlag na torti financijske regulacije i zanemariti ostatak, kao i uvijek. Cameron samo želi da sve ovo prođe. Grčki debakl pokazao je da Europa puno više brine o pravima vjerovnika nego o demokraciji, što je velika reklama za kampanju izlaska Britanije iz Unije. Kako će taj referendum završiti nije jasno, dijelom zahvaljujući politici same Europe.
TG: Općenito govoreći, mislite li da je kriza u Europi stvar prošlosti, dolaze li, u ekonomskom smislu, bolji dani za Europu?
Kada Grčka napusti eurozonu, kao što hoće, ostatak Europe će se stabilizirati. Rast će se održati pod stalnim režimom fiskalne kontrakcije pa će plaće stagnirati, čak i ako će eurozona bude ekonomski rasla. Rast će biti nizak, a dug će biti stalni privjesak koji generira mjere štednje. Irskoj će ići dobro, s obzirom na to da Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu ide dobro (UK je praktički napustio mjere štednje). Njemačkoj će ići dobro toliko dugo dok ljudi kupuju njihove izvozne proizvode (najviše u Aziji i SAD-u). Portugal neće proći baš tako dobro, u najboljem će slučaju imati miješane ekonomske pokazatelje.
Mali učinak fiskalne politike na Hrvatsku
TG: Pa dobro, mislite li da će agresivnija fiskalna politika Europske centralne banke, odnosno takozvano “kvantitativno popuštanje” imati pozitivan utjecaj na gospodarstvo EU u budućnosti?
Kvantitativno popuštanje (Quantitative easing, QE) ima dvije strane, onu potražnje i onu opskrbe. U strani potražnje centralna banka određuje cijenu obveznica, a tržište opskrbljuje banku u zamjenu za novac. To je ono što ECB radi od ožujka 2015. No, druga verzija kvantitativnog popuštanja, u kojem banka preplavljuje tržište novcem i kupuje obveznice, traje još od studenog 2011., pod krinkom Dugoročnog refinanciranja poslovanja (LTRO). Dakle ECB je zaista primjenjivao jednu verziju kvantitativnog popuštanja od kraja 2011. Je li pomoglo? Zasigurno. Ova je verzija QE srušila prinose obveznica i pomogla u dokapitalizaciji europskih banaka. Drugi dio QE je srušio euro i pomogao spriječiti deflaciju. Je li time sve riješeno? Vjerojatno ne, no u okruženju masovne nezaposlenosti na europskoj periferiji, bolje je od alternative.
TG: Hrvatska nije u eurozoni, mislite li da agresivnija fiskalna politika ECB-a može imati i neke pozitivne efekte u Hrvatskoj, primjerice dostupnije jeftine kredite na tržištu kapitala?
Takva bi fiskalna politika mogla imati učinka i na Hrvatsku, ali ako ga i bude, učinak će biti vrlo mali. Događaj kao što je izlazak Grčke iz eurozone (1,6 posto europskog ekonomskog prostora) dovoljan je da zaustavi rast, a potom i sposobnost ljudi da se zadužuju.