Sabor HDZ-a bio je jedan od gorih političkih suicida koje smo vidjeli. Evo zašto, i kako je do toga došlo

Bazu ne zanima što misle lijevi mediji

Zaključci anketa i istraživanja što ih je stranka provela za potrebe tog repozicioniranja bili su vrlo zanimljivi. I na neki su način, smatra naš sugovornik, odredili sudbinu HDZ-a u mandatu Tomislava Karamarka i Milijana Brkića. “Sva su naša istraživanja ukazivala na to da najlojalniji birači HDZ-a, dakle oni koji redovito izlaze na sve izbore, imaju ozbiljnu odbojnost prema mainstream medijima”.

Vrlo konkretno, objašnjava, sva istraživanja pokazala su da biračko tijelo HDZ-a ne mari za ono što pišu mediji koje svrstavaju u lijevi ili liberalni svjetonazor, poput Indexa, Novog lista, Tportala ili ondašnjeg Jutarnjeg lista. Njihovo pisanje, po istraživanjima koje je tada provodio HDZ, nije imalo baš nikakav utjecaj na mišljenja biračke baze HDZ-a.

Zaključak je bio da je HDZ-u dovoljno mobilizirati vlastitu bazu. Dapače, pokazivale su interne ankete, pokušaji obraćanja ostalim biračima mogu samo iziritirati ljude koji su ostali uz HDZ i nakon stravičnih skandala, Sanaderovih pljački i izvjesne osude stranke za kriminal.

Kratkoročni uspjeh i instant trijumfi

Taj zaključak, prepun logičkih rupa i dugoročnih problema, nužno je morao 2016. godine rezultirati Zlatkom Hasanbegovićem na ministarskom mjestu, i Zlatkom Hasanbegovićem kao apsolutnom stranačkom zvijezdom. Taj zaključak, prepun samozavaravanja i simplifikacija, rezultirao je HDZ-ovim javnim samoubojstvom na prošlotjednom stranačkom saboru.

Tako 2012. započinje nacionalistička ofenziva o “onima koji nisu željeli Hrvatsku”, nenarodnoj vlasti SDP-a, lustracijama, komunističkim grobnicama, “prikrivenim boljševicima koji se skrivaju u plaštu demokracije”, revizijama školskog programa i udžbenika kako bi bili narodniji… Na njihovu žalost, 2012. godine ova strategija doimala se razumnom, čak i inteligentnom.

“Rezultat je, kratkoročno, bio izvanredan”, kaže sugovornik Telegrama. Na lokalnim izborima naredne godine, HDZ je uvjerljivo trijumifrao. Pobjedili smo u 259 jedinica lokalne samouprave, hvalili su se Brkić i Tomislav Čuljak nakon izbora, a SDP u svega 75 jedinica. Ukupno je HDZ dobio 502 tisuće glasova prema SDP-ovih 439 tisuća.

HDZ počeo razgovarati sam sa sobom

Nova HDZ-ova strategija imala je, međutim, ozbiljnih dugoročnih problema. Prvo, retorika o nenarodnoj, izdajničkoj vlasti koja uništava našu djecu funkcionirala je u kontekstu bezglave SDP-ove Vlade usred recesijskih trendova. Čim je gospodarstvo krenulo u blagi oporavak, za dio umjerenih birača priča o izdajničkoj vlasti ipak se činila prenabrijanom.

Drugo, kao i svaka komunikacija koja počiva na isključivanju, a ne uključivanju, frontmeni HDZ-a naprosto su kroz cijelu kampanju bili prisiljeni dodavati gas i zaoštravati poruke, kako bi održali napetost i pozornost publike. HDZ i njegova baza počeli su razgovarati sami sa sobom, ignorirajući ostale društvene aktere. Postoji niz socioloških studija koje su dokazale da, kad razgovorate isključivo s nekim tko dijeli vaše stavove, ti stavovi nužno postaju sve radikalniji.

U nekim su slučajevima vrlo doslovno razgovarali sami sa sobom. Recimo, kad je netko iz publike tijekom Karamarkovog govora u Omišu 2014. godine urlao o izdajničkom ocu Ive Josipovića, nazivajući ga “đubretom”, predsjednik HDZ-a to je pozdravio. “Moram reći da volim kad me ovako nadopunjuju”, kazao je Karamarko, savršeno demonstrirajući strategiju izoliranog razgovora koji, ipak, umjerenim glasačima ne zvuči baš dobro.

Nespretno najavljivanje progona i zabrana

U tom autističnom i eskalirajućem razgovoru HDZ-a sa samim sobom, dolazilo je do određenih gafova, poput legendarnog intervjua u Globusu.

U njemu je Tomislav Karamarko, dosta nespretno, najavljivao političke progone, zabrane stranaka i radikalnu duhovnu revoluciju. Takvi ispadi ipak su izazivali ozbiljno zgražanje umjerenijeg dijela elektorata; nejasno je zašto je HDZ na njima inzistirao do kraja kampanje, obzirom da je baza već bila ekstremno nabrijana. “Svi smo čekali zaokret prema ekonomiji i centru, ali do njega nije došlo”, kaže jedan stranački veteran.

Što nas dovodi do trećeg, ključnog problema. Strategija isključive komunikacije sa samim sobom i ignoriranja ogromnog dijela biračkog tijela dobro je funkcionirala na izborima manjeg medijskog inteziteta – lokalnim izborima ili izborima za EU parlament – u kojima je ključno obraćati se onim glasačima koji na njih vjerno izlaze.

Staromodni nacionalizam bez ekonomije

Međutim, na parlamentarim izborima 2015., na koje je izašlo gotovo 40 posto više ljudi nego na lokalne izbore 2013., HDZ nije uspio privući znatan broj glasova s desnog centra. Taj prostor, moderne desnice koja ne zaziva duhovne nego ekonomske reforme, zauzeo je, mimo svih očekivanja, Most. Vjerojatno baš zato što HDZ nije artikulirao ništa osim staromodnog nacionalizma i obnovljenog antikomunizma.

Pritisnut aferom MOL i sukobima s Mostom, HDZ se, na stranačkom Saboru 28. svibnja, u velikom stilu, najgrublje dosad, posvetio retorici iz kampanje i svrstao na krajnju desnicu. Govorima Milana Bandića, Pere Ćorića, osebujnog Franka Bilavera i drugih, stanka se nepovratno svrstala u desnu nišu, na samom rubu koji odvaja mainstream od marginalnih političkih pokreta.

Jedini disonantni ton ponudio je Andrej Plenković, vjerojatni kandidat za sljedećeg šefa stranke, nakon čega je žestoko napadnut. Plenković je kazao da HDZ ne može biti talac jednog čovjeka, misleći na Karamarka. Politički gledano, dogodilo se upravo to: cijeli je HDZ, zbog afere MOL, na stranačkom skupi bio prisiljen preuzeti, još više nego dosad, desničarenje i izolacionizam.

‘Prvi put nismo na centru’

“Po prvi put u svojoj povijesti”, komentira jedan sugovornik upoznat sa zbivanjima u vrhu stranke, “HDZ je monolitna i otvoreno desničarska organizacija. Tuđman je balanisirao između tehnomenadžera i tvrde Šuškove struje, Sanader je odstranio radikalnije elemente i promovirao proeuropsku, liberalniju struju, ali u svim tim razdobljima HDZ je, barem deklarativno, bio širok, općenarodan, naslonjen na centar”.

“HDZ je sve do kraja 90-ih funkcionirao kao široki narodni pokret, a ne stranka. Sanader ga je, pak, okrenuo prema umjerenoj desnici njemačkog, demokršćanskog tipa. Sada je prvi put otvoreno, čisto i bez kompromisa, na tvrdoj desnici, bez ikakvih ambicija ili mogućnosti da privuče ijedan glas van nje”, kaže.

Što bi za HDZ moglo predstavljati trenutnu političku smrt i izolaciju na sljedećim izborima. “Zašto bi s ovakvim HDZ-om, mimo nekih partikuralnih interesa, koalirali, HSS i HSLS? Kako bi ovaj HDZ privukao, recimo, HNS ili barem dio HNS-a? Što da HDZ radi bez birača Mosta?”

Mentalitet opsade i izolacija od neprilika

Isključivost i izolacija, autističnost i odbojnost, temeljne su političke vrijednosti iskazane na stranačkom saboru HDZ-a. U divljoj borbi za političko preživljavanje, stranka se odlučila na radikalizaciju već postojeće pozicije: HDZ je sam protiv svih, mi na braniku domovine, podmeću nam komunisti i njihovi agenti. To je korak dalje od retorike u kojoj su SDP pokušavali izolirati kao nenarodne komuniste koji nisu dio Hrvatske.

Sada, pod pritiskom afera i nesposobnosti Vlade, izoliraju sami sebe, u maniri nogometnih trenera i vojskovođa koji, u trenucima velikih neprilika, svoje trupe mobiliziraju takozvanim “mentalitetom opsade” – svi su protiv nas, opkoljeni smo i moramo se samoubilački boriti ako želimo preživjeti.

U situaciji kad ankete sugeriraju da će i sljedeća vlast biti koalicijska, to je strateški manevar očajnika i gotovo siguran put u propast. “Takav HDZ, kao svog koalicijskog partnera, može privući jedino Hrast. Svi ostali pobjeći će na centar i tamo tražiti priliku, u prostoru koji im je otvorio upravo današnji HDZ”, kaže sugovornik Telegrama blizak vodstvu stranke.