Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Politika & Kriminal

Samo 15 posto Hrvata iskreno žali za NDH. Zašto se onda država konačno ne obračuna s ustašlukom

Mnoge zemlje dale bi sve da su imale masovan i pobjednički antifašistički pokret poput Hrvatskog

Ideal ustaške države i Pavelićevog režima bio je u tome da se riješi Srba, Židova, Roma, a na koncu i Hrvata antifašista i napravljeno je sve da do toga dođe. Kako se to moglo postići jedino genocidom i etničkim čišćenjem, i jedno i drugo se prakticiralo od prvog do zadnjeg dana postojanja te tvorevine, s vrhuncem u Jadovnom, na Pagu, Danici kraj Koprivnice te u Jasenovcu.

Otvaranje spomenika žrtvama Holokausta i ustaškog režima, kako na koncu kompromisno piše na ploči koja se nalazi pored spomenika Dalibora Stošića na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, bez obzira na djelomičnu katarzičnost koju se dogodila prilikom otvaranja, nije nas kao društvo i državu niti malo približila iskrenom suočavanju s prošlošću. Ključno pitanje koje po pitanju odnosa prema nasljeđu i zločinima ustaške države moramo postaviti jest to zbog čega suvremena Hrvatska već tri desetljeća nije u stanju reći da je to bila marionetska Hitlerova i Mussolinijeva država koja je dodatno u ideologiji autentičnog hrvatskog nacizma već bila zločinačka, a u praksi da ne govorimo.

Ideal ustaške države i Pavelićevog režima bio je u tome da se riješi Srba, Židova, Roma, a na koncu i Hrvata antifašista i napravljeno je sve da do toga dođe. Kako se to moglo postići jedino genocidom i etničkim čišćenjem, i jedno i drugo se prakticiralo od prvog do zadnjeg dana postojanja te tvorevine, s vrhuncem u Jadovnom, na Pagu, Danici kraj Koprivnice te u Jasenovcu. Sve uz masovno pokrštavanje Srba.

Zašto postoji problem s izgradnjom kulture sjećanja na neupitno zlo?

O NDH i svemu ovome se odavno sve zna, a i dalje su potrebni dugotrajni pregovori da se bilo što od navedenog ugradi u službenu kulturu sjećanja. Postavlja se pitanje zbog čega je to tako, posebno imajući u vidu činjenicu da suvremena Hrvatska sebe s pravom vidi kao nasljednicu zavnohovske Hrvatske koja je i nastala kao izravna suprotnost NDH, što u preambuli Ustava i piše. Zbog čega, dakle država i društvo imaju problem da izgrade kulturu sjećanja na neupitno zlo protiv koga je i nastala? Tim prije što bi mnoge zemlje u Europi dale sve da su imale onako masovan i pobjednički antifašistički pokret kakvog je imala Hrvatska, u okviru zajedničke borbe svih jugoslavenskih naroda protiv fašizma?

Problem je dodatno teško objašnjiv u svjetlu činjenice da je skoro kompletno dosadašnje političko vodstvo ove zemlje, i to s oba ideološka pola, dolazilo iz partizanskih obitelji. Sam Franjo Tuđman je bio partizan, iz partizanske obitelji su i Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković i Ivo Josipović i Stjepan Mesić i Zoran Milanović. A svemu tome unatoč, dakle pored Ustava i antifašističkog nasljeđa većeg dijela društva i pretežnog dijela političke elite, pobjedom se smatra bilo kakav pomak u smjeru istine o ustaškoj državi.

To se ne može objasniti tek onom slavnom Tuđmanovom rečenicom kako je NDH, uz svoj zločinački karakter, predstavljala i izraz vjekovnih težnji Hrvata za samostalnom državom, niti se to može objasniti time što je ekstremna desnica dobila pravo građanstva.

Odnos društva prema Srbima i Katolička crkva

Postotak ljudi koji iskreno žale za NDH i tako politički razmišljaju nije veći od petnaestak posto. U čemu je onda problem, zbog kojega se uporno pokušava izdvojiti Holokaust, pa je svojevremeno Kolinda Grabar Kitarović imenovala kao savjetnicu za Holokaust tadašnju ravnateljicu Memorijalnog centra u Jasenovcu, Natašu Jovičić, Josip Bozanić izvjesio veliki natpis na zagrebačkoj katedrali, a upravo otvoreni spomenik inicijalno trebao biti tek spomenik Holokaustu? Odgovora su dva.

Prvo, problem je u devedesetima i generalnom odnosu društva prema Srbima, budući da puno veći postotak ljudi od onih petnaestak posto, nakon Domovinskog rata ima problem s normalnim odnosom prema Srbima, a vladajući HDZ odlično prolazi potencirajući ratnu atmosferu u društvu.

Drugi problem je Katolička crkva, koja za razliku od hrvatskog društva i najvećeg postotka Hrvata, ima problem s odnosom prema vlastitom djelovanju u Drugom svjetskom ratu i još uvijek ne želi ili nije spremna ograditi se od vlastite bliskosti s ustaškom državom. Puno je razloga zbog kojih na to nije spremna, ali je sasvim jasno da bi se u tom slučaju morala odreći ideje o Stepincu kao svetom čovjeku. Stoga ćemo, sve dok se ne riješimo glorifikacije rata i dok ne postanemo istinsko sekularno društvo, za sobom bespotrebno vući nasljeđe ustaške zločinačke države.

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu