Početkom lipnja na birališta izlaze građani 27 zemalja članica – pravo glasa ima oko 400 milijuna ljudi, što EU izbore čini jedinima od najvećih demokratskih izbora na svijetu – koji će tijekom četiri dana (od 6. do 9. lipnja) birati 720 zastupnika u Europskom parlamentu, jedinoj instituciji EU-a koju Europljani biraju direktno. Ishod tih izbora utjecat će na podjelu top funkcija u europskim institucijama, kao i na ključne europske politike u narednih pet godina.
Izgurat će liberale
Vrlo je izvjesno da će u Europskom parlamentu doći do promjene političke ravnoteže prema desno: iako će proeuropske mainstream grupacije – europski pučani (EPP), socijalisti i liberali – zadržati većinu, barem prema trenutnim projekcijama, očekuje se jačanje dvaju zastupničkih klubova desnijih od EPP-a, Europskih konzervativaca i reformista (ECR) te Kluba zastupnika Identitet i demokracija (ID). Ovaj zadnji utemeljen je 2019., a sada ima realne šanse biti treća po snazi politička grupacija u EU parlamentu i s te pozicije istisnuti liberale.
Na jačanje desnih opcija – desnijih od mainstream pučana kojima pripada i HDZ – ukazuje više prognoza europskih izbora; razlikuju se samo u tome koliko će značajan biti taj rast. U prosjeku, ankete ukazuju da će broj zastupničkih mjesta u Europskom parlamentu, koje će u lipnju osvojiti tvrda desnica, porasti za 40 do 60 i više. Umjesto otprilike svakog šestog, u sljedećem sazivu parlamenta svako četvrto mjesto pripast će zastupniku iz neke političke opcije desnije od pučana.
(Ne)zavisno desni
To je posljedica jačanja desnice na nacionalnim razinama, od Wildersa u Nizozemskoj, do Braće Italije čija je čelnica ujedno talijanska premijerka, radikalno desnog AfD-a u Njemačkoj, zatim austrijske krajnje desnice koja u 2024. cilja i na dosad najbolji rezultat, pojedinačno moguće i pobjedu, na parlamentarnim izborima. Ravnotežu udesno pomiču i (neki) nezavisni eurozastupnici čije stranke – poput Orbanovog Fidesza, nakon izlaska iz EPP-a – ne pripadaju zasad nijednoj političkoj grupaciji na EU razini.
Element koji može dodatno pojačati uspjeh desnih populista na biralištima u lipnju jest percepcija među biračima da europski izbori nisu jednako važni kao nacionalni – što se vidi i na uglavnom nižem odazivu– pa im nije toliko ni bitno kome će dati svoj glas. Zato se ti izbori često koriste za ventiliranje biračkog nezadovoljstva koje nema nužno veze s EU-om, već s nacionalnom politikom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako je, na primjer, stranka Marine Le Pen u Francuskoj 2019. dobila najviše glasova, ali na nacionalnim izborima nije. Ili, recimo, u Britaniji gdje su 2014. – prije referenduma o Brexitu – birači u EU parlament birali glasnog euroskeptika Nigela Faragea, no njegova stranka na nacionalnim izborima nije prošla.
Što čeka Njemačku?
Sličan scenarij, lako moguće, čeka Njemačku gdje ankete bilježe značajan uspon krajnje desnog AfD-a, koji bi – ako se takvo raspoloženje preslika na birališta – mogao dobiti više glasova nego sve tri stranke njemačke vladajuće koalicije zajedno. To bi ih dodatno ojačalo pred regionalne izbore u tri njemačke pokrajine, gdje već ionako visoko kotiraju u anketama. Bio bi to šokantan rezultat za Njemačku i EU općenito.
Sljedeći sastav Europskog parlamenta bit će, dakle, po svemu sudeći, bitno desniji od dosadašnjeg, ali i fragmentiraniji: pučani, socijalisti i liberali, tri dosad dominatna politička bloka, imat će, vrlo vjerojatno, manji broj zastupnika nego na prošlim izborima (iako bi i dalje trebali imati dovoljno za funkcionirajuću većinu).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Promjena ravnoteže
S druge strane, desnica, iako osnažena, nema potencijal ujedinjavanja, takvi pokušaji su i u prošlosti propadali zbog predubokih razlika među političarima na tom dijelu spektra oko ključnih pitanja – u zadnje vrijeme to je, recimo, odnos prema Putinu i Ukrajini.
No, to ne znači da neće ostaviti značajan pečat na politike EU-a: uglavnom zbog straha od gubitka birača, tradicionalne stranke na desnom centru nerijetko preuzimaju neke od njihovih tvrdih stavova. To se već događa, primjerice kad su u pitanju migracije ili zelena tranzicija gospodarstva, koja ima visoku financijsku, a često i društvenu cijenu.
Uz izbore za Europski parlament, na to će dodatno utjecati i promjena političke ravnoteže unutar Vijeća EU, ako Wilders uspije formirati vladu u Nizozemskoj ili možda Herbert Kickl, čija stranka trenutno vodi u anketama, nakon parlamentarnih izbora u Austriji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što nas očekuje u 2024.? Uspon tvrdih desničara koji bi izbacivali migrante i rušili Europsku uniju
Izbori u Nizozemskoj bili su nagovještaj onoga što EU čeka u nadolazećoj godini
Vrlo je izvjesno da će u Europskom parlamentu doći do promjene političke ravnoteže: iako će pučani, socijalisti i liberali zadržati većinu, očekuje se jačanje dvaju zastupničkih klubova desnijih od EPP-a. Jedan od njih, utemeljen tek 2019., sada ima realne šanse postati treća po snazi politička grupacija u EU parlamentu i s te pozicije istisnuti liberale
Kad je krajnje desni euroskeptični populist Geert Wilders u studenom pobijedio na izborima u Nizozemskoj, jednoj od starih članica Europske unije koju je više od desetljeća vodio liberalni premijer, bio je to nagovještaj onoga što EU očekuje u nadolazećoj godini: i u 2024. nastavit će se uspon i jačanje tvrdih desnih političkih opcija, s njihovim euroskeptičnim i antiimigracijskim stavovima, što će doći do izražaja na regionalnim nacionalnim, ali i europskim izborima u lipnju.
Početkom lipnja na birališta izlaze građani 27 zemalja članica – pravo glasa ima oko 400 milijuna ljudi, što EU izbore čini jedinima od najvećih demokratskih izbora na svijetu – koji će tijekom četiri dana (od 6. do 9. lipnja) birati 720 zastupnika u Europskom parlamentu, jedinoj instituciji EU-a koju Europljani biraju direktno. Ishod tih izbora utjecat će na podjelu top funkcija u europskim institucijama, kao i na ključne europske politike u narednih pet godina.
Izgurat će liberale
Vrlo je izvjesno da će u Europskom parlamentu doći do promjene političke ravnoteže prema desno: iako će proeuropske mainstream grupacije – europski pučani (EPP), socijalisti i liberali – zadržati većinu, barem prema trenutnim projekcijama, očekuje se jačanje dvaju zastupničkih klubova desnijih od EPP-a, Europskih konzervativaca i reformista (ECR) te Kluba zastupnika Identitet i demokracija (ID). Ovaj zadnji utemeljen je 2019., a sada ima realne šanse biti treća po snazi politička grupacija u EU parlamentu i s te pozicije istisnuti liberale.
Na jačanje desnih opcija – desnijih od mainstream pučana kojima pripada i HDZ – ukazuje više prognoza europskih izbora; razlikuju se samo u tome koliko će značajan biti taj rast. U prosjeku, ankete ukazuju da će broj zastupničkih mjesta u Europskom parlamentu, koje će u lipnju osvojiti tvrda desnica, porasti za 40 do 60 i više. Umjesto otprilike svakog šestog, u sljedećem sazivu parlamenta svako četvrto mjesto pripast će zastupniku iz neke političke opcije desnije od pučana.
(Ne)zavisno desni
To je posljedica jačanja desnice na nacionalnim razinama, od Wildersa u Nizozemskoj, do Braće Italije čija je čelnica ujedno talijanska premijerka, radikalno desnog AfD-a u Njemačkoj, zatim austrijske krajnje desnice koja u 2024. cilja i na dosad najbolji rezultat, pojedinačno moguće i pobjedu, na parlamentarnim izborima. Ravnotežu udesno pomiču i (neki) nezavisni eurozastupnici čije stranke – poput Orbanovog Fidesza, nakon izlaska iz EPP-a – ne pripadaju zasad nijednoj političkoj grupaciji na EU razini.
Element koji može dodatno pojačati uspjeh desnih populista na biralištima u lipnju jest percepcija među biračima da europski izbori nisu jednako važni kao nacionalni – što se vidi i na uglavnom nižem odazivu– pa im nije toliko ni bitno kome će dati svoj glas. Zato se ti izbori često koriste za ventiliranje biračkog nezadovoljstva koje nema nužno veze s EU-om, već s nacionalnom politikom.
Tako je, na primjer, stranka Marine Le Pen u Francuskoj 2019. dobila najviše glasova, ali na nacionalnim izborima nije. Ili, recimo, u Britaniji gdje su 2014. – prije referenduma o Brexitu – birači u EU parlament birali glasnog euroskeptika Nigela Faragea, no njegova stranka na nacionalnim izborima nije prošla.
Što čeka Njemačku?
Sličan scenarij, lako moguće, čeka Njemačku gdje ankete bilježe značajan uspon krajnje desnog AfD-a, koji bi – ako se takvo raspoloženje preslika na birališta – mogao dobiti više glasova nego sve tri stranke njemačke vladajuće koalicije zajedno. To bi ih dodatno ojačalo pred regionalne izbore u tri njemačke pokrajine, gdje već ionako visoko kotiraju u anketama. Bio bi to šokantan rezultat za Njemačku i EU općenito.
Sljedeći sastav Europskog parlamenta bit će, dakle, po svemu sudeći, bitno desniji od dosadašnjeg, ali i fragmentiraniji: pučani, socijalisti i liberali, tri dosad dominatna politička bloka, imat će, vrlo vjerojatno, manji broj zastupnika nego na prošlim izborima (iako bi i dalje trebali imati dovoljno za funkcionirajuću većinu).
Promjena ravnoteže
S druge strane, desnica, iako osnažena, nema potencijal ujedinjavanja, takvi pokušaji su i u prošlosti propadali zbog predubokih razlika među političarima na tom dijelu spektra oko ključnih pitanja – u zadnje vrijeme to je, recimo, odnos prema Putinu i Ukrajini.
No, to ne znači da neće ostaviti značajan pečat na politike EU-a: uglavnom zbog straha od gubitka birača, tradicionalne stranke na desnom centru nerijetko preuzimaju neke od njihovih tvrdih stavova. To se već događa, primjerice kad su u pitanju migracije ili zelena tranzicija gospodarstva, koja ima visoku financijsku, a često i društvenu cijenu.
Uz izbore za Europski parlament, na to će dodatno utjecati i promjena političke ravnoteže unutar Vijeća EU, ako Wilders uspije formirati vladu u Nizozemskoj ili možda Herbert Kickl, čija stranka trenutno vodi u anketama, nakon parlamentarnih izbora u Austriji.