Europska unija je pred prijelomnim trenucima. Ovo su ljudi koji je mogu spasiti ili pokopati

Ursula von der Leyen

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, koju su čelnici država članica izabrali za tu funkciju u srpnju 2019. – u potpunosti ignorirajući sustav tzv. Spitzenkandidata, osmišljen da ojača demokratski legitimitet EU-a – mogla bi, nakon lipanjskih izbora za Europski parlament, ponovno biti imenovana na istu dužnost. Još se, doduše, nije izjasnila planira li tražiti reizbor.

Europska pučka stranka (EPP) spremna je, čini se, potvrditi von der Leyen kao svoju kandidatkinju. Nakon toga – ako stranačka grupacija, kojoj pripada i HDZ, doista osvoji najviše zastupničkih mjesta, kako pokazuju projekcije – novi mandat Njemice bio bi manje-više formalnost.

Funkciji predsjednice Komisije von der Leyen je u prvom mandatu dala snažan osobni pečat. Kritičari kažu da je u Bruxellesu centralizirala više ovlasti, nego što bi ih europska administracija trebala imati, mada je to dijelom posljedica i vanjskih okolnosti, pandemije i rata u Ukrajini.

Mark Rutte

Dajući ostavku u srpnju, bivši nizozemski premijer Mark Rutte najavio je da se povlači iz politike – nakon što je od 2010. bio na čelu nizozemske vlade, na izborima u studenom nije sudjelovao – ali to, po svemu sudeći, ne znači i definitivan kraj Rutteove karijere, barem ne na međunarodnoj sceni. Njegovo se ime spominje u kontekstu budućeg glavnog tajnika NATO-a kada ujesen tu dužnost napusti Jens Stoltenberg (ovog puta je to, navodno, definitivno).

U igri za Stoltenbergova nasljednika spominjalo se više imena – pisalo se, među ostalima, i o Ursuli von der Leyen, pa čak i o Andreju Plenkoviću – no neslužbeni izvori iz sjedišta NATO-a kažu da je Rutteova kandidatura više nego ozbiljna jer navodno ima podršku “velikih”. U NATO-u se odlučuje konsenzusom, pa su u teoriji sve članice jednake, ali neke su, u praksi, ipak jednakije. U svakom slučaju, nakon 13 godina premijerskog mandata, Rutte je na raspolaganju i za druge visokorangirane poslove.

Putin i Zelenski

Pozicija glavnog tajnika NATO-a, kao i sama uloga zapadnog obrambenog saveza promijenila se u zadnje dvije godine zbog agresivne politike ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovog osvajačkog rata protiv Ukrajine: taj će sukob, u susjedstvu Europske unije, i u sljedećoj godini bitno utjecati na odluke i politike EU-a. Putin je već nehotice EU prisilio na do prije koju godinu sasvim nezamislive odluke, kao što je ona o početku pristupnih pregovora s Ukrajinom.

S druge je strane tog rova, stvarnog i metaforičnog, Volodimir Zelenski, ukrajinski predsjednik koji je u posljednje dvije godine pokazao zavidnu sposobnost da održi pozornost geopolitičkog Zapada na borbi svoje zemlje protiv Putina. U 2024. to će biti od presudne važnosti, jer bi zamor od rata na Zapadu i zastoj u slanju pomoći Ukrajini imao katastrofalne posljedice za sigurnost Europe općenito.

Donald Trump

Tu na scenu ulazi bivši američki predsjednik, čovjek koji je otvoreno podržavao Brexit, potkopavao transatlantsko savezništvo, omalovažavao partnerstvo s EU-om, vodio trgovinske ratove protiv Unije, a NATO proglašavao zastarjelim: u Bruxellesu se, s dozom strepnje, pitaju što bi za EU značio povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću (povratak nije siguran, ali nije niti neizgledan). Sudeći po Trumpovom prvom mandatu, ništa dobroga.

Jedno od ključnih pitanja pritom je kako bi se to odrazilo na američku pomoć Kijevu. Iako se rat vodi na europskom tlu, SAD je i dalje pojedinačno najveći donator Ukrajine. Oko toga može li EU nadomjestiti američku pomoć, ako za bude bilo potrebe, postoje ozbiljne dvojbe – ne bez razloga. Tijekom nedavnog summita europski lideri nisu se uspjeli dogovoriti oko financijskog paketa od 50 milijardi eura pomoći Ukrajini, a to je, lako moguće, bio tek preview godine koja dolazi.

Viktor Orban

To će, pak, uvelike ovisiti o jednom europskom političaru – mađarskom premijeru Viktoru Orbanu, koji je na prosinačkom summitu doslovno izašao iz prostorije da bi ostalih 26 čelnika moglo donijeti odluku o pristupnim pregovorima s Ukrajinom. Odluka o financijskoj pomoći bila je, uz to, za Orbana naprosto previše, pa je odgođena do sljedećeg sastanka na vrhu u veljači.

Orbanova politika nije od jučer – dugo ju je EU tolerirala, osobito HDZ-ova politička grupacija, Europska pučka stranka – i iako je zadnjih godina sve više izoliran, i sa sve manje saveznika, mađarski premijer računa da se politička sreća može naglo okrenuti: Europska unija izlazi u lipnju na izbore na kojima bi stranke, čiji su stavovi i razmišljanja bliski Orbanu, mogle zabilježiti značajan rast biračke potpore.

A ako to i ne bude dovoljno za presudnu promjenu smjera EU-a (a prilično je izvjesno da ipak neće biti dovoljno) koju priželjkuje mađarski premijer, uvijek je tu pri ruci nacionalni veto s kojim se može natjerati Bruxelles na ustupke (na primjer, na deblokiranje milijardi iz EU proračuna). A onda i predsjedanje EU-om u drugoj polovici 2024.

Donald Tusk

Poljaci su u listopadu s vlasti maknuli ultrakonzervativni PiS, a dva mjeseca kasnije novu poljsku vladu formirao je Donald Tusk, bivši premijer, bivši šef EPP-a i bivši predsjednik Europskog vijeća. Promjena atmosfere već je vidljiva, nova proeuropska vlada najavljuje da će popraviti odnose Varšave i Bruxellesa, s posebnim naglaskom na pitanje vladavine prava, neovisnosti institucija, sudstva, medija…

Dolaskom Tuska za stol Europskog vijeća, u vrhu Europske unije ojačane su centrističke, proeuropske političke snage što nije nevažno, pogotovo u ovom trenutku. Nedavno je na izborima u Nizozemskoj, jednoj od država koje su utemeljile današnju EU, pobijedio euroskeptični Geert Wilders koji je po prvi puta u poziciji da pokuša formirati vladu. Njegov izborni uspjeh smatra se još jednom naznakom jačanja euroskeptičnih, populističkih, desničarskih snaga diljem EU-a.

Sve se to događa šest mjeseci prije izbora za Europski parlament, nakon kojih će se odlučivati i o top funkcijama u EU institucijama. U takvim okolnostima svaka proeuropska vlada – a Tuskova će to, po svemu sudeći, doista biti – može biti presudna za određivanje smjera u kojem će se Europska unija narednih godina kretati.

Giorgia Meloni

Čelnica najdesnije talijanske vlade od Drugog svjetskog rata Giorgia Meloni u proteklih je godinu dana, barem na planu europske i vanjske politike, iznenadila mainstream komentatore i političare: štošta zbog čega se strahovalo – kakav će, primjerice, biti njezin odnos prema Putinu i ruskom ratu u Ukrajini ili prema “europskim birokratima” koje desni populisti krive za otimanje nacionalnog suvereniteta – nije se materijaliziralo.

Nakon godinu dana mandata, talijansku premijerku percipira se, u vanjskoj politici, puno bližom desnom političkom centru, nego krajnjoj desnici. Meloni je i predsjednica Europskih konzervativaca i reformista (ECR), političke grupacije na razini EU-a kojoj pripadaju i Hrvatski suverenisti (Suverenisti su nedavno izvijestili o sastanku s predstavnicima ECR-a u Rimu, koji je, tvrde, “otvorio vrata razgovorima o mogućem pridruživanju Mosta ECR-u”).

Odlaskom PiS-a s vlasti u Poljskoj, grupacija je na razini EU-a politički oslabila – izgubili su poziciju u Europskom vijeću – ali na europskim izborima u lipnju mogli bi povećati broj mandata u Europskom parlamentu. Meloni neće ujediniti europsku desnicu na EU sceni, takvi pokušaji u prošlosti su redovito propadali. Međutim, nije sasvim nezamisliva postizborna suradnja s pučanima (iz EPP-a, doduše, to negiraju), što bi, pak, bitno utjecalo na buduće politike Europske unije, od zelene agende do migracija.

Herbert Kickl

Herbert Kickl dobro se razumije s mađarskim premijerom Orbanom. Slažu se oko migracija i zalažu da se EU opasa barijerama na vanjskim granicama. Sankcije koje je EU nametnula Putinu zbog rata u Ukrajini smatraju besmislenima – Kickl je lani tražio da se u Austriji o njima provede referendum. Misli da Austrija mora vetom blokirati pristupanje Ukrajine Europskoj uniji. Sad je samo pitanje hoće li stavovi ovog 55-godišnjeg političara oblikovati i službenu politiku Austrije.

Izbori bi se u Austriji trebali održati ujesen 2024., a kako trenutno stoje stvari u anketama, moguć je ishod poput onog nedavno u Nizozemskoj: da krajnje desna stranka bude izborni pobjednik. Slobodarska stranka (FPÖ), koju vodi Kickl, od prošlog studenog uglavnom vodi u anketama, s uvjerljivim vodstvom pred strankama lijevog i desnog centra. Moguće je da, čak i uz izbornu pobjedu, neće formirati vladu – ali slučaj Austrije dobro ilustrira u kojem se smjeru kreće europska politika i, još više, kako su se stvari u samo 20 godina dramatično promijenile.