Sveučilište u Zagrebu mijenja svoj statut. Rektor želi ogromne ovlasti
Zabranom relativizacije autonomije sveučilišta, ističe docent Bovan, otvara se čitav niz načina za sankcioniranje neistomišljenika
Brkanje izvršne i predstavničke “vlasti” na Sveučilištu, širenje pojma autonomije sveučilišta iz čega proizlaze mogućnosti za sankcioniranje neistomišljenika, šire tumačenje sveučilišnih tijela od onoga kako ih propisuje zakon te ograničavanje javnosti rada sveučilišta po nejasnim kriterijima. Ovo su, ukratko, prijeporne točke nacrta novog Statuta Sveučilišta u Zagrebu, temeljnog akta po kojem sveučilište radi i koji je nužno nanovo donijeti kako bi se uskladio s nedavno donesenim Zakonom o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti.
Sredinom veljače završilo je iznimno kratko, 15-dnevno javno savjetovanje o ovom ključnom aktu pa će se prijedlog novog Statuta u utorak, 21. ožujka, naći pred Senatom koji ga u finalu treba usvojiti. Posao kreiranja novog Statuta, Senat je na prijedlog rektora Stjepana Lakušića još u listopadu prošle godine povjerio deseteročlanom povjerenstvu na čelu s Antom Jukićem, dekanom Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije.
Savjetnikom povjerenstva imenovan je šef sveučilišnog Odbora za statutarna pitanja Ivan Milotić, profesor Pravnog fakulteta koji među ostalim predaje i kolegij kanonskog prava. Svime je koordinirao Lakušićev prorektor za organizaciju i ljudske potencijale, Tibor Pentek.
Sigurni glasovi prorektora
Odredba predloženog Statuta koja otvara najviše pitanja jest ona prema kojoj prorektori, rektorovi najbliži suradnici, imaju pravo glasa u Senatu. To dosad nije bio slučaj. Prorektori svakodnevno pomažu rektoru u radu, s njim pripremaju i kreiraju točke dnevnoga reda za Senat, a sada bi im se omogućilo da o njima i glasaju. Aktualni rektor Lakušić, pritom, ima osam prorektora što bi u praksi trebalo značiti neupitnih osam ruku za odluke koje se na Senatu predlažu.
Kako prijedlog Statuta ne ograničava broj prorektora, teoretski je moguće da ih rektor naniže koliko želi i time ostvari neupitnu većinu u Senatu. Koliko je mnogo osam (prorektorskih) glasova, najbolje oslikava crtica otprije devet godina; na rektorskim izborima 2014., kada se u drugom krugu odlučivalo između Blaženke Divjak i Damira Borasa, prevagnula su tek četiri glasa u korist Borasa.
‘Kao da ministri glasaju u Saboru’
Docent Fakulteta političkih znanosti Kosta Bovan, koji se uključio u javno savjetovanje oko Statuta, pojašnjava da je davanje glasa prorektorima brkanje predstavničke i izvršne vlasti. “Riječ je o situaciji istovjetnoj kao da ministrima omogućite da glasaju u Saboru”, kaže Bovan koji je u javnom savjetovanju predložio da se odredba o prorektorskim glasovima jednostavno izbaci. Statut je posebno zanimljiv u povećem dijelu u kojem se osvrće na Ustavom zajamčenu kategoriju autonomije sveučilišta.
Navodi se, primjerice, da je “zabranjeno ukidati, ograničavati, umanjivati i relativizirati sveučilišnu autonomiju i samoupravu te poduzimati bilo kakvu radnju kojom se ona obezvrjeđuje”. Bovan ističe: “Što znači relativizirati sveučilišnu autonomiju? Cijela ta odredba otvara čitav niz potencijalnih problema, odnosno načina za sankcioniranje neistomišljenika”. Dodajmo kako nakon ovih odredbi slijedi poveći dio u kojem se, na stranicu i po te u 19 točaka navode razni nacionalni i međunarodni akti temeljem kojih sveučilište “izgrađuje i ostvaruje vlastitu autonomiju”.
O javnosti rada: zlouporaba, šikaniranje…
Iako je autonomija zagarantirana Ustavom RH, pisci Statuta dodatno su ovdje propisivali što se sve, vezano za nju, ne smije. Istovremeno, iz prijedloga Statuta izbacili su odredbu iz još uvijek važećeg Statuta prema kojoj sveučilište “poštuje ustavno načelo o nedopustivosti diskriminacije”. Umjesto toga, u novi je Statut upao pojam “promicanja ljudskog dostojanstva”. Zainteresiranoj javnosti i sektorskim novinarima iznimno su, pak, zanimljive odredbe o javnosti rada Sveučilišta. Ona je raspisana u Statutu, no uz neke nedorečene iznimke.
Pa se definira da Sveučilište ili fakultet može uskratiti informaciju o podacima koji su poslovna tajna. Nije, međutim, propisano što može biti poslovna tajna, za razliku od još uvijek važećeg Statuta koji to propisuje. Osim toga, u predloženom se Statutu, posebno intrigantno, navodi kako u kontekstu javnosti rada “Sveučilište ne prihvaća zlouporabu, šikaniranje i druga postupanja kojima se pretjerano i bezrazložno iscrpljuju njegovi resursi te kojima se ometa i sprječava redovan rad Sveučilišta”.
I dalje prijepori oko Sveučilišnog vijeća
Ističu se i odredbe o Sveučilišnom vijeću, novom tijelu koje je ustrojio recentan Fuchsov Zakon o visokom obrazovanju. To tijelo ima zadaću voditi brigu o zakonitosti rada i racionalnoj upotrebi novca i kadrova. Riječ je, ujedno, o tijelu oko kojeg je bilo mnogo prijepora upravo na Sveučilištu u Zagrebu tijekom donošenja Zakona. Sada, van okvira zakonskih odredbi o Sveučilišnom vijeću, u prijedlogu novoga Statuta stoji kako to tijelo “nema niti mu se smiju dati ovlasti kojima se ukida, ograničava, umanjuje, obezvrjeđuje i relativizira sveučilišna autonomija”.
Ovakvu odredbu, na primjer, ne propisuje Sveučilište u Rijeci koje je također u procesu donošenja svog novog Statuta. U konačnici, docent Bovan upozorava na situaciju koja se provlači kroz cijeli prijedlog Statuta i koja se potencijalno kosi sa Zakonom s kojim bi Statut trebao biti usklađen. Riječ je o odredbama koje propisuju programske ugovore, odnosno financiranje visokih učilišta u skladu s ostvarenim rezultatima.
Dubioze oko programskih ugovora
Zakon o visokom obrazovanju propisuje mogućnost da takve ugovore s državom sklapaju javna visoka učilišta. Pritom ostavlja mogućnost da to budu sveučilišta u cjelini ili, moguće, fakulteti za sebe. Međutim, u prijedlogu Statuta, objašnjava Bovan, u nekoliko se navrata provlači uloga krovna uloga sveučilišta (rektora ili senata) u situacijama u kojima fakulteti potencijalno sami mogu sklapati programske ugovore.
Na primjer, predloženi Statut propisuje da rektor s dekanima fakulteta sudjeluje u izradi prijedloga programskih ugovora fakulteta i sudjeluje u pregovorima fakulteta s nadležnim ministarstvom, iako Zakon propisuje da je dekan fakulteta taj koji izrađuje programski ugovor koji se odnosi na fakultet.
Slično je u odredbi kojom se propisuje da sveučilišni Senat prihvaća programske ugovore fakulteta; Zakonom je ta ovlast dana fakultetskom vijeću kojemu dekan predlaže programski ugovor koji je izradio. Bovan uz sve navedeno zaključuje kako je rok od 15 dana, koji je ostavljen zagrebačkoj sveučilišnoj zajednici da raspravi o temeljnom aktu Sveučilišta, bio nedopustivo prekratak.