Svjedočimo potpunom urušavanju globalnog poretka, najvećem preslagivanju u povijesti

Trumpu se jako sviđao Vladimir Putin

“Sviđa mi se Putin”, kazao je Trump Woodwordu u siječnju 2020. “Naš bi odnos trebao biti vrlo dobar. Vodio sam kampanju za bolje odnose s Rusijom, Kinom i svima drugima. Slagati se s Rusijom je dobra stvar, a ne loša stvar, u redu? Pogotovo zato što imaju 1332 jebene nuklearne bojeve glave.” Također, smatraju, ni saudijski princ Muhammed bin Salman ne bi se usudio zabiti nož u leđa Trumpu kao što je to učinio aktualnom predsjedniku Joeu Bidenu kad je odlučio smanjiti proizvodnju nafte.

Trump je bin Salmana branio od optužbi CIA-e i američkih tajnih službi da je odobrio brutalno ubojstvo saudijskog disidenta i komentatora Washington Posta Jamala Khashoggija i saudijski princ na tomu mu je doživotno zahvalan. A sjevernokorejski diktator Kim Jong-un ne bi imao hrabrosti ispaljivati na desetke balističkih raketa da je u Bijeloj kući ostao Trump.

Trump nije imao ozbiljnu strategiju za Sjevernu Koreju

Tijekom intervjua u prosincu 2019. Woodward je upitao Trumpa je li njegova ratoborna retorika prema sjevernokorejskom vođi Kimu, kad je zaprijetio da ima “puno veći nuklearni gumb od Pjongjanga”, imala za cilj natjerati Kima za pregovarački stol. “Ne. Ne. Dizajnirano je iz bilo kojeg razloga, dizajnirano je. Tko zna? Instinktivno. Razgovarajmo o instinktu, u redu?”, rekao je Trump. “Zato što se zapravo radi o tome da ne znaš što će se dogoditi. Ali, bila je to vrlo gruba retorika. Najgrublja.”

To pokazuje da Trump nije imao nikakvu ozbiljnu strategiju spram Sjeverne Koreje te da, dok je bio predsjednik SAD-a od 2016. do 2020., nije mogao zaustaviti neumitne promjene u međunarodnim odnosima. Od 1945. do danas svi američki predsjednici bili su uvjereni da Amerika ima posebno mjesto i zadaću u svijetu. Što nije čudno jer su po završetku Drugog svjetskog rata SAD stvarale nevjerojatnih 60 posto svjetskog BDP-a, te su bile daleko najmoćnija vojna sila na svijetu. I danas SAD troši 750 milijardi dolara godišnje na vojsku, koliko i deset najvećih vojnih sila svijeta zajedno.

Truman je odlučio oblikovati novi međunarodni poredak

Nakon završetka Drugog svjetskog rata tadašnji američki predsjednik Harry Truman odlučio je oblikovati međunarodni poredak kojemu je bio glavni cilj obuzdati ruske teritorijalne i političke ambicije. Mladi američki diplomat u Moskvi George Kennan, u jednoj je analizi napisao kako Washington mora biti spreman zaustaviti euroazijske sile koje se žele širiti na zapad. Zaključio je kako će Moskva, zahvaljujući tomu što je prva stigla s vojskom u Istočnu Europu tamo stvoriti komunistički bastion.

Također je upozoravao da Staljin ima fiks ideju da mora doći do rata između kapitalizma i komunizma te da zbog toga valja pomaknuti granice SSSR-a što više prema zapadu kako bi se osigurala bolja zaštita Moskve. Stoga je, tvrdio je Kennan, zadaća Washingtona spriječiti Moskvu da ostvari svoj strateški cilj osvajanja Europe. Iako su SAD tada imale daleko najopremljeniju i najjaču armiju, ipak je zaključeno kako ni to nije dovoljno pa je 1949. osnovan NATO pakt, koji je trebao zajamčiti sigurnost zapadne Europe.

SAD bile uvjerene da moraju odrediti sudbinu čovječanstva

SAD su nakon Drugog Svjetskog rata, kako je to napisao Henry Kissinger, u svojoj knjizi Svjetski poredak, bile uvjerene da one moraju odrediti sudbinu čovječanstva. Zbog toga je, premda je Washington proklamirao vođenje mirnodopske politike, SAD povela pet velikih ratova. U Koreji, Vijetnamu, dva puta protiv Iraka i u Afganistanu.

Sudjelovala je također u vojnim operacijama protiv Kube, u Siriji te protiv režima Slobodana Miloševića u Srbiji. Istodobno, preko CIA-e i svojih tajnih službi, Washington je postavljao i rušio vlade u Južnoj Americi, a mnoge vojne diktature koje je nametnuo počinile su teške zločine protiv svojih naroda, kao primjerice vojne hunte u Čileu, Argentini, Boliviji…

Predsjednik Bill Clinton krajem devedesetih priznao je da strateški cilj američke politike više nije samo obrana od Rusije, već širenje utjecaja SAD-a i tržišno orijentiranih demokracija. Do rata nije došlo budući da je uspostavljena vojna ravnoteža između SSSR-a i SAD-a koja je narušena tek 1990. kad je došlo do raspada ruskog imperija.

Nova vanjskopolitička strategija nastala 1992. godine

Nova američka vanjskopolitička strategija može se razabrati iz dokumenta koji je 1992. napisao tadašnji podtajnik u Ministarstvu obrane Paul Wolfowitz. Analiza pod nazivom Smjernica za planiranje obrane za fiskalne godine 1994. do 1999., nije bila namijenjena za javnu objavu, ali je tekst procurio u New York Timesu. Budući da se u njemu otvoreno promovirala ideja unilateralizma, odnosno vodeće uloge SAD-a u svijetu, što su se zagovarale preventivne vojne akcije kako bi se suzbile potencijalne prijetnje te spriječilo da nedemokratski režimi postanu supersile, izazvao je brojne reakcije.

Senator Edward Kennedy ocijenio je dokument kao “poziv američkom imperijalizmu 21. stoljeća koji nijedna druga nacija ne može ili ne treba prihvatiti.” Stoga je dokument odmah povučen, a novi je napisan pod nadzorom američkog ministra obrane Dicka Cheneyja i načelnika Združenog stožera Colina Powella. No, osnovne teze ostale su iste, samo su bile napisane sofisticiranijim i puno blažim rječnikom, tako da nisu zvučale previše ratoborno. Mnoga od tih načela prepisana su u doktrini predsjednika Georgea W. Busha i ona su bila temelj za početak rata protiv Iraka i Afganistana.

Bitno je bilo zadržati SAD kao vodeću svjetsku silu

Osnovna teza Wolfowitzove doktrine bila je zadržavanje statusa SAD-a kao vodeće svjetske sile. Stoga je glavni cilj američke vanjske politike bio “spriječiti pojavljivanje novog suparnika, bilo na teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza ili drugdje, koji predstavlja prijetnju na razini one prijetnje koju je prije predstavljao Sovjetski Savez. Nova regionalna obrambena strategija zahtijeva spriječiti bilo koju neprijateljsku silu da dominira regijom čiji bi resursi, pod konsolidiranom kontrolom, bili dovoljni za stvaranje globalne moći”, ističe se u dokumentu te se dodaje “da SAD mora zaštititi novi unilateralni poredak koji će uvjeriti potencijalne konkurente da ne trebaju težiti većoj ulozi ili težiti agresivnijem stavu, kako bi zaštitili svoje interese.”

Također se zaključuje “da SAD ne može postati svjetski policajac preuzimanjem odgovornosti za ispravljanje baš svake nepravde, no mora zadržati glavnu odgovornost za selektivno rješavanje onih nepravdi koje prijete ne samo našim interesima, već i interesima naših saveznika ili prijatelja, ili koje bi mogle ozbiljno uzdrmati međunarodne odnose.”

Wolfowitz je još tada upozorio na prijetnju ‘nove Rusije’

U razradi doktrine Wolfowitz je posebno upozorio na moguću prijetnju nove, oživljavajuće Rusije. “I dalje priznajemo da su konvencionalne snage država koje su ranije činile Sovjetski Savez najveći vojni potencijal u cijeloj Euroaziji. Ne odbacujemo rizike za stabilnost u Europi od nacionalističke reakcije u Rusiji ili nastojanja da se ponovno uključe u Rusiju nove neovisne republike Ukrajine, Bjelorusije i moguće druge… Moramo, međutim, imati na umu da demokratska promjena u Rusiji nije moguća te da će, usprkos trenutnim mukama, Rusija ostati najjača vojna sila u Euroaziji i jedina sila na svijetu sa sposobnošću da uništi SAD. ”

Na Bliskom istoku i jugozapadnoj Aziji cilj je Washingtona ostati dominantna vanjska sila u regiji i sačuvati pristup SAD-a i Zapada nafti u regiji. Također zaštititi državljane i imovinu SAD-a te pristup međunarodnim zračnim i pomorskim putovima. “Kao što je pokazala iračka invazija na Kuvajt, temeljno je važno spriječiti hegemona da dominira regijom. To se posebno odnosi na Arapski poluotok. Stoga moramo nastaviti igrati dominantnu ulogu u toj regiji. ”

Nije predvidio golem gospodarski rast Kine

I dok je u Wolfowitzevoj doktrini s pravom upozoreno na opasnost od Rusije i njezine pohlepe za teritorijem drugih država, poput Ukrajine, dotle nije predviđen nevjerojatan gospodarski i ekonomski razvoj Kine, enormno jačanje njenog političkog utjecaja te vojne sile. Također nije bilo predviđeno da će saudijski princ, zahvaljujući bogatstvu koje je Saudijska Arabija stekla zbog enormno visokih cijena nafte i plina, zaželjeti osamostaliti se od SAD-a te stati uz bok najjačih sila svijeta.

Kao što u dokumentu nije naslućeno da će Sjeverna Koreja postati gotovo preko noći zemlja koja raspolaže nuklearnim oružjem i najmodernijim interkontinentalnim balističkim raketama. Osim, toga, još cijeli niz zemalja, ponajprije Indija, Južna Afrika, Turska, Brazil, Saudijska Arabija, Indonezija više ne slijede politiku velikih sila, već su se počele ponašati u skladu sa svojim nacionalnim interesima.

Europska unija mijenja svoje ponašanje

Sve je to skupa iz temelja promijenilo odnose u svijetu u kojem je još donedavno superiorno dominirala Amerika. A uskoro bi se tako mogla početi ponašati i EU. Visoki predstavnik EU za vanjsku politiku Josep Borrell upozorio je da se Europa oslanja na SAD, što je u redu kada je riječ o administraciji predsjednika Joea Bidena, s kojom postoji odlična suradnja.

“Ali, tko zna što će se dogoditi za dvije godine ili čak u studenome? Što bi se dogodilo da je umjesto Bidena u Bijeloj kući bio Donald Trump ili netko poput njega? Kakav bi bio odgovor Sjedinjenih Država na rat u Ukrajini? Kakav bi bio naš odgovor u drugačijoj situaciji?”, pita se Borrell, za kojeg je odgovor jasan – EU mora preuzeti više odgovornosti za svoju sigurnost.

“Svijet u kojem su Sjedinjene Države brinule o našoj sigurnosti, a Kina i Rusija osiguravale prosperitet više ne postoji”, napominje Borrell te upozorava da ne možemo jednu ovisnost zamijeniti drugom. “Sretni smo što uvozimo mnogo ukapljenog prirodnog plina iz SAD-a, uzgred rečeno, po visokoj cijeni, i zamjenjujemo ruski plin američkim i norveškim ili azerbajdžanskim plinom. Ali, što bi se dogodilo sutra kada bi SAD s novim predsjednikom odlučile ne biti toliko prijateljske s Europljanima?”

Saudijska Arabija i Rusija zajedno protiv SAD-a

Prazninu do koje je došlo zbog urušavanja starog poretka, a novi još nije uspostavljen, sada neke države pokušavaju maksimalno iskoristiti. Saudijska Arabija, primjerice, udružila se s Rusijom protiv SAD-a, smanjila je proizvodnju nafte što će povećati američke cijene benzina i tako zadala težak udarac predsjedniku Bidenu. Tako je napuklo čvrsto savezništvo koje praktički traje od kraja Drugog svjetskog rata kad je Rijad u svakoj prilici slijedio politiku Washingtona.

Šokiranim Amerikancima nije preostalo drugo nego da zaprijete odmazdom, no njihov je manevarski prostor vrlo skučen. Saudijska Arabija treći je po veličini izvoznik nafte u SAD, drugi na svijetu po proizvodnji, pa bi svaki potez protiv Rijada mogao samo još više pogoršati energetsku krizu.

U Sjevernoj Koreji situacija je još gora

Što se pak tiče Sjeverne Koreje, tu je situacija za SAD još gora. Sva nastojanja da se obuzda sjevernokorejski nuklearni program su propala pa mnogi pozivaju Washington da prizna poraz te da promijeni svoje ciljeve. Dakle, ne više tražiti od Sjeverne Koreje da se odrekne nuklearnog oružja, jer se to neće dogoditi dok je Kim Jong-un živ, nego valja priznati Sjevernoj Koreji status nuklearne sile te s njom dogovoriti kontrolu nuklearnog oružja.

“Inzistiranje na denuklearizaciji nije samo neuspjeh, ono se pretvorilo u farsu”, upozorio je Ankit Panda, stručnjak za nuklearno oružje pri Carnegie Endowment for International Peace u Washingtonu. “Oni testiraju, mi odgovaramo, nastavljamo sa svojim životima”, dodao je Panda te zaključio: “Sjeverna Koreja je već pobijedila. To je gorka pilula, ali u jednom trenutku morat ćemo je progutati.”

Sve je izglednije da će doći do kaosa

Jedini je izlaz, tvrdi Panda, dogovor o kontroli naoružanja jer se samo tako može obuzdati razvoj nuklearnog programa Sjeverne Koreje. U Washingtonu su, međutim, svjesni da bi to značilo i formalno priznanje te staljinističke države kao nuklearne sile, što je katastrofa za SAD jer bi Kim Jong-un ostvario svoj cilj da mu bude prihvaćen kao država s nuklearnim oružjem poput Izraela ili Pakistana.

Kad se tomu pridoda kako je Kina potpuno izvan kontrole Washingtona, a da Rusija uništava Ukrajinu i nitko joj ništa ne može, onda je potpuno jasno da je na djelu preslagivanje u odnosima snaga i moći između velikih sila kakvo još nije viđeno u povijesti. Malo je vjerojatno da će to odvesti do demokratskijih odnosa u svijetu, a puno je izglednije da će doći do kaosa i anarhije u međunarodnim odnosima u kojem će svatko raditi što ga volja.