Svjetski analitičari: ‘Putin je prešao granicu. Za par mjeseci doći će do ključne promjene u Rusiji’
Putinovi porazi u Ukrajini prisiljavaju ruske elite da dobro promisle o svemu, pa neibježno dolazi do raskola s režimom
Jedna od prekretnica, smatra američki politolog Elliot A. Cohen, bio je Krimski most. "Napad na most", piše, "nije bio bitka, ali je bio važan doprinos jednoj od velikih prekretnica ovoga rata – trenutku kada su ruske elite počele shvaćati da gube". Neovisni ruski novinar Andrej Pertsev ustvrdio je, pak, da se već vodi javna utrka za Putinova nasljednik jer su "elite su prisiljene razmišljati o svojoj budućnosti i pokušati pronaći svoje mjesto"
U travnju 1971., tada 27-ogodišnji John Kerry svjedočio je o američkom sudjelovanju u ratu u Vijetnamu. “(…) Kako tražiti od nekoga da bude posljednji čovjek koji će umrijeti u Vijetnamu? Kako tražiti od nekoga da bude posljednji čovjek koji će umrijeti zbog pogreške?”, pitao je u oštrom istupu pred senatskim odborom.
Krajem veljače Vladimir Putin krenuo je u ratni pohod koji je trebao brzopotezno srušiti vlast u Ukrajini i instalirati pro-ruski režim. Osam mjeseci kasnije, dok se ruske i ukrajinske snage pripremaju za tešku zimu, komentator New York Timesa evocirao je Kerryjeve riječi izrečene prije pola stoljeća: kako tražiti od nekoga da bude posljednji čovjek koji će umrijeti zbog pogreške?
Sve Putinove strateške greške
Rat u Ukrajini sve više nalikuje na Putinovu pogrešku. Ruski predsjednik precijenio je snagu vlastite vojske i potcijenio otpor Ukrajinaca. Kijev je trebao pasti u nekoliko dana “specijalne vojne operacije”, ali su umjesto toga ruske snage uvučene u dugotrajan, iscrpljujući rat u kojem trpe ozbiljne gubitke i neugodna poniženja.
Rusi ne kontroliraju u potpunosti niti ukrajinska područja koja su fabriciranim referendumima pripojena Rusiji. U dijelovima zemlje prisiljeni su na povlačenje. Nakon mjeseci pažljivog odvajanja ruske svakodnevice od ratnih zbivanja, Putin je proglasio “djelomičnu mobilizaciju”, dovodeći rat na prag svake ruske obitelji. Više je Rusa pobjeglo iz zemlje, nego što ih je vojska uspjela mobilizirati.
Niz ponižavajućih zbivanja
Energetska ucjena i nuklearno zastrašivanje nisu oslabile odlučnost ukrajinskih zapadnih saveznika, SAD-a i Europske unije, da šalju pomoć Ukrajini u modernom naoružanju i drugim sredstvima. U nesvakidašnjoj demonstraciji solidarnosti i jedinstva, EU je besprimjernim sankcijama udarila na ruski financijski i gospodarski sustav.
Od početka rata, Rusija je doživjela više ponižavajućih trenutaka. Potopljena im je ratna krstarica Moskva, zapovjedni brod crnomorske flote. Ukrajinska protuofenziva prisilila ih je na povlačenje u više dijelova zemlje. Dan nakon što su uz pompu pripojili četiri regije, Ukrajinci su oslobodili Liman, važan grad na području za koje Kremlj tvrdi da sada “nepovratno” pripada Rusiji.
Da stvari za ruskog vladara budu još i gore, pokazalo se da Ukrajina može udariti i tamo gdje je 2014. bila nemoćna: dan nakon Putinovog 70. rođendana, svijet su obišle snimke Krimskog mosta u plamenu. Iako oko toga kako je sabotaža izvedena, još uvijek postoji više teorija i nerazjašnjenih pitanja, nesporno je to bila javna sramota za ruskog predsjednika.
Dubinski krive pretpostavke
Putin je, dakle, u veljači naredio napad na Ukrajinu, temeljeći svoju vojnu, gospodarsku i političku strategiju na postavkama koje su se u narednim mjesecima pokazale dubinski pogrešnima.
Rat nije više samo na TV ekranima, propagandni spinovi su sve teže probavljivi, kritičari vođenja „specijalne operacije“ postaju smioniji (ne još uvijek na Putinov osobni račun), ugledni mediji pišu o unutarnjim borbama u Kremlju koje se sve više prelijevaju na otvoreno, a dobri poznavatelji prilika u Moskvi čak tvrde da je rat pokrenuo utrku za Putinova nasljednika.
Stoga se otvara logično pitanje: je li napadom na Ukrajinu ruski autokrat pokrenuo slijed događaja koji će dovesti do kolapsa njegovog režima?
Prognoze Putinova kraja
Početak Putinovog kraja predviđao se učestalo u zadnja dva desetljeća, otkako je čvrsto zgrabio vlast u Rusiji. U svakoj novoj krizi, a bilo ih je napretek, bilo je onih koji su prognozirali ili priželjkivali Putinov pad. U zadnjih nekoliko godina, na primjer, više puta – jednom zbog ekonomskih problema, drugi put zbog masovnih prosvjeda zbog korupcije, i tako dalje.
Ali Putin se čvrsto održao za kormilom, zahvaljujući, među ostalim, i represivnim elementima svoga režima. Represija je, kroz drakonske zakone i uhićenja, pojačana nakon početka rata u Ukrajini. Zasad se čini nezamislivim da Putinova vladavina bude okončana masovnim narodnim nezadovoljstvom, unatoč odluci o mobilizaciji koja je u dijelu javnosti zasigurno izazvala tjeskobu, možda i bijes.
Smiona izjava ex-premijera
Poznavatelji ruske političke scene ipak vjeruju da je narav ove krize, sa svim njezinim isprepletenim aspektima – političkim, vojnim, ekonomskim – drugačija, i stoga za Putinov opstanak na vlasti opasnija. Dapače, neki idu toliko daleko da prognoziraju da će u relativno kratkom roku doći do značajnog preokreta u Kremlju.
Mihail Kasjanov, koji je u vrijeme prve Putinove predsjedničke administracije početkom 2000-tih bio ruski premijer, dao je vrlo smiono predviđanje: “U roku od tri do četiri mjeseca, vjerujem da će doći do ključne promjene”, izjavio je za Sky News u trenutku dok se na Crvenom trgu slavila aneksija ukrajinskog teritorija. Kasjanov je sada oporbenjak, koji je u lipnju otišao iz Rusije.
Optimističnu procjenu, da bi Putin mogao sam doći do odluke za odlazi, temelji na tri čimbenika koja, smatra, povećavaju pritisak na ruskog predsjednika i stoga slabe njegov politički stisak: jačanje ukrajinske vojske, nepopularna mobilizacija te posljedice zapadnih sankcija koje se počinju sve snažnije osjećati.
Neobična zbivanja oko Kremlja
U širokom ekspozeu o stanju u moskovskim političkim krugovima, neovisni ruski novinar Andrej Pertsev ustvrdio je, pak, da se već vodi javna utrka za Putinova nasljednika, ali ne misli da Putin ima namjeru povući se s vlasti. Da je Putin ostvario brzu pobjedu na koju je računao, “učvrstio bi svoju poziciju vladara”, ali kako se sukob u Ukrajini odugovlači, “elite su prisiljene razmišljati o svojoj budućnosti i pokušati pronaći svoje mjesto”.
Putin nema namjeru sam odstupiti, tvrdi ovaj autor u analizi za vašingtonski think tank Carnegie Endowment, međutim ruske elite i potencijalni nasljednici prate svaki njegov vojni potez i smatraju, procjenjuje Pertsev, da za Putina nema mjesta u njihovoj postratnoj viziji budućnosti.
Ruskom predsjedniku mandat traje najmanje do 2024., ali je rat, prema tvrdnjama ovog novinara, “pokrenuo javnu utrku za nasljednike”, u kojoj jedni procjenjuju da će nasljednika odrediti sam Putin – kao svojedobno s Dimitrijem Medvedevim – a drugi računaju da će novog vođu birati elite. Da Putin, dakle, više neće imati presudnu ulogu.
Neugodna pitanja za elite
Pripadnici ruske političke i poslovne elite mogli bi se ubrzo naći u neugodnoj dilemi. “Specijalna vojna operacija” očito ne ide prema planovima Kremlja i odjednom više nije nemoguće zamisliti scenarij u kojem Rusija ne pobjeđuje.
Jedna od prekretnica, argumentira u članku za The Atlantic američki politolog Elliot A. Cohen, bio je Krimski most. “Napad na most”, piše, “nije bio bitka, ali je bio važan doprinos jednoj od velikih prekretnica ovoga rata – trenutku kada su ruske elite počele shvaćati da gube”.
Ako je to točno, pitanje je što sad: situacija na bojištu i ponižavajući neuspjesi ruske vojske mogli bi uskoro suočiti establišment, dosad neupitno lojalan Putinu, s neugodnim pitanjem do kuda su spremni slijediti ruskog vladara. I koju su cijenu spremni platiti za ostvarenje Putinovih imperijalističkih ambicija?
Odani do kataklizme?
Što nas onda vodi u krajnost: što ako je Putin – bude li to smatrao jedinim izlazom – spreman upotrijebiti nuklearno oružje? Zasad se to shvaća više kao propagandna ucjena, nego stvarna ugroza.
Ali u nekom trenutku i krug oko ruskog predsjednika mogao bi se naći u poziciji da odluči je li Ukrajina vrijedna toga da Putina slijede u nuklearnu kataklizmu, globalnih ili lokalnih razmjera.
Stanje na bojišnici, povlačenje ruskih snaga, incidenti poput onog s Krimskim mostom, sve jača izoliranost Rusije na međunarodnoj sceni, sankcije koje stišću rusko gospodarstvo, rast nezadovoljstva zbog mobilizacije, masovni odljev ljudi koji će ekonomija osjećati desetljećima – sve to mora utjecati i na razmišljanja ruske političke i poslovne elite.
Blizu je kraj Putinove ere
Postoji granica do koje je moguće držati rat podalje od ljudi i njihove svakodnevice. Naredbom o mobilizaciji, ta je granica prijeđena. Granica do koje državna propaganda funkcionira relativno glatko, ali i to, čini se, ide sve teže. Trenutak do kojeg je moguće povlačenje pravdati strategijom. Ili za neuspjehe kriviti nesposobne generale. Što, međutim, kad nestane izgovora?
Na vrhu piramide je, naravno, Vladimir Putin. On je krenuo u ratni pohod, računajući na brzu pobjedu. Preračunao se i sad je pitanje koliku će cijenu platiti – je li doista moguć njegov pad ili se radi o novom valu ishitrenih spekulacija. Što sukob u Ukrajini bude dulje trajao, a Putin u njega ulagao sve više političkog, vojnog i financijskog kapitala, odgovor će biti sve manje neizvjestan – pod uvjetom da se stanje na bojištu dramatično ne promijeni.
U veljači, dok su ruski tenkovi napredovali prema Kijevu, Telegramov komentator ocijenio je da je rat “prvi potez Putinove posljednje partije”. Sve je više Putinovih kritičara uvjereno da u ovom trenutku nije jedino, a možda više niti ključno pitanje hoće li ruski vladar pasti, nego kada, kako i tko će, umjesto njega, zasjesti u Kremlj. Propast Putinove vladavine mogao bi biti bliže, nego što je to donedavno izgledalo.