Odrediti koliko točno iznosi cijena slobode medija u Hrvatskoj nije lak zadatak – brojka je, naime, pomična. Poput dionica na burzama, može ovisiti čak i o dnevnim fluktuacijama na tržištu sudskih tužbi protiv novinara za narušavanje dostojanstva, časti i ugleda. Zadnji put kad je Hrvatsko novinarsko društvo provjeravalo, radilo se o 77,4 milijuna kuna, što su jučer i ponovili na tiskovnoj konferenciji o novim zvijezdama na nebu serijskih tužitelja novinara i medija.
Ministar kojeg ‘neskriveno uzbuđuje NDH’
Radi se o dobro poznatom slučaju teksta u beogradskom tjedniku Nin, objavljenom 2016. godine, nakon što je Hasanbegović postao ministar kulture u koalicijskoj Vladi Mosta i HDZ-a. Autor teksta, Ante Tomić, je pisao o toj Vladi, a posebno o Zlatku Hasanbegoviću, za kojeg je ustvrdio da ga “neskriveno uzbuđuje NDH”.
Hasanbegović ga je tužio zbog povrede časti i ugleda, izdvajajući izraze iz Tomićevog teksta poput “retard”, “nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog”, “ustaški klaun”, “slaboumni zagrebački musliman” i “bijednik”. Ti izrazi su, kako se kaže u tužbi, “doprinijeli tužiteljevom osjećaju povrijeđenosti i poniženja”, te – naravno! – “zdravstvenim tegobama nakon njihove objave”. Ukratko, klasične “duševne boli”, koje političari i ostali javni dužnosnici često koriste kao opravdanje za pokušaj pritiska na medije sudskom naplatom desetaka ili više tisuća kuna.
Sloboda je i provokacija
Većina u Ustavnom sudu je, međutim, zaključila je da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud pogriješili uvažavajući Hasanbegovićeve argumente, odnosno, da nisu pomno razmotrili sve kriterije koje je nužno uzeti u obzir treba li u ovom slučaju prednosti imati ustavno pravo na slobodu izražavanja ili pak ustavno pravo na čast, dostojanstvo i ugled.
U svojoj odluci Ustavni sud ukazuje kako su Tomićevi tekstovi često satiričnog sadržaja, kako se sporne izraze treba promatrati i u kontekstu načina izražavanja i stila autora, kako treba uzeti u obzir djelovanje i retoriku samog Hasanbegovića, te politički trenutak u kojem je tekst objavljen. Naposljetku, Ustavni sud podsjeća i kako “sloboda izražavanja također pokriva moguće pribjegavanje stupnju pretjerivanja ili čak provokacije”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tomić izjednačio, utakmica nije gotova
Dakle, nakon pravomoćne pobjede Hasanbegovića, Ante Tomić je odlukom Ustavnog suda izjednačio na 1:1. No, utakmica o tome gdje je (i koliko košta) granica slobode izražavanja još će trajati, čak i što se tiče ovog slučaja, jer se predmet vraća na ponovno suđenje.
Ono što bi trebalo brinuti kad se razmišlja o ishodu tog, trenutno preko 77 milijuna teškog pitanja o slobodi govora u Hrvatskoj, međutim, dio je iste Odluke Ustavnog suda. Pet (od ukupno 13) sudaca je, naime, odluci priložilo svoja izdvojena mišljenja. Čitajući ih, čini se kao da je netko odjednom opet upalio devedesete, godine u kojima je sloboda medija u Hrvatskoj bila pažljivo, precizno i nemilosrdno odmjeravana tobože nacionalnim, a zapravo političkim i ideološkim granicama tadašnje vlasti.
Provjerljivo činjenično uporište
Ustavni sudac Miroslav Šumanović tako se pretvorio u stručnjaka za ocjenu kvalitete novinarskog rada, pa je Tomićev tekst nazvao vrlo očito trivijalnim, dodavši da je uvreda u njemu svrha, a ne stilsko sredstvo, te zaokružio ocjenom da se radi o “ekstremno netolerantnom” uratku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pozvao se i na čuvenog književnika Johann Wolfgang von Goethea, citirajući: “Nitko drugi ne diže galamu oko slobode tiska, nego samo onaj koji je želi zlorabiti”. Pa se dohvatio “provjerljivog činjeničnog uporišta”. Naime, sudac Šumanović je novinara Tomića optužio kako je, dakle, “bez provjerljivog činjeničnog uporišta”, “u inozemnoj tiskovini beogradskog izdavača”, po hrvatskom ministru osuo “verbalnu paljbu” različitim optužbama poput one za – ustaštvo.
Misterij stoljeća: Tko je “predsjednik Vlade RH”?
Drugi ustavni sudac s izdvojenim mišljenjem, Branko Brkić je, pak, mnogo jasnije iscrtao svoje viđenje slobode govora kao takve. Brkić je hladno ustvrdio kako “u konfrontaciji između prava na slobodu izražavanja s pravom na dostojanstvo, čast i ugled, prevagu uvijek treba dati dostojanstvu, časti i ugledu”.
Treće izdvojeno mišljenje, koje su potpisali suci Rajko Mlinarić, Josip Leko i Davorin Mlakar, međutim, odlazi najdalje u bespuća iskrivljavanja kako smisla napisanog teksta, tako i slobode govora i medija. Na primjer – iako se u Tomićevom tekstu spominje cijeli niz prepoznatljivih tadašnjih afera koje su se lijepile novim ministrima, trojici Ustavnih sudaca je sumnjivo bilo što njihov identitet nije otkriven. Stvarno, tko bi znao tko je, citiram iz Tomićevog teksta, “predsjednik Vlade Republike Hrvatske”, koji pritom, “ne vlada hrvatskim”? Tekst je, stoga, pisan isključivo kako bi se izvrijeđalo Zlatka Hasanbegovića, jer je on jedini naveden imenom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mitsko čudovište
Trojica sudaca ističu i kako se Hasanbegovića u tekstu naziva “političkim minotaurom” i “slaboumnim zagrebačkim muslimanom”, pa kreću u eksplikaciju: “Time, s jedne strane tužitelja poistovjećuje s mitskim čudovištem s ljudskom tijelom i bikovskom glavom, a s druge strane nezakonito napada njegov integritet ismijavajući njegovo pravo vjeroispovijedi…”.
Ima i još – ovakvim izražavanjem, veli trojac ustavnih sudaca, se “epitet slaboumni dodjeljuje Zagrepčanima i muslimanima, dakle ne samo Hasanbegoviću, već i brojnim drugim građanima Grada Zagreba, te brojnim hrvatskim muslimanima koji su dio hrvatskog nacionalnog korpusa”. Ukratko, da autor ovog teksta sad napiše kako su, ne znam, trojica hrvatskih ustavnih sudaca elementarno nepismeni na šokantnoj razini jer nisu u stanju razumjeti pročitano ili, recimo, svjesno politički maliciozni na štetu slobode medija i demokracije u ovoj zemlji – to bi se moglo tumačiti – i naplatiti! – kao uvreda na račun svih ustavnih sudaca i svih građana Hrvatske.
Cijena slobode
Ima, naravno, i još – tekst u kojem se, u osnovi, tadašnjem ministru kulture zamjeraju simpatije prema ustaškoj epizodi hrvatske povijesti, “ne predstavlja iznošenje kritike na politiku i političke stavove za koje se zalaže, te je prepoznatljiv tužitelj Zlatko Hasanbegović”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne, ovo u navodnicima stvarno nije zajebancija, nego citat. A stvar prestaje biti smiješna uz podsjećanje da je današnja cijena slobode medija u Hrvatskoj i dalje iznad 77 milijuna kuna.
Telegram doznaje: Ustavni sud srušio presudu prema kojoj Ante Tomić mora platiti zato što je Hasanbegovića nazvao retardom
Ustavni sud poništio je pravomoćnu odluku kojom je bivšem ministru dodijeljena odšteta, te predmet vratio na ponovno suđenje
Hasanbegović ga je tužio zbog povrede časti i ugleda, izdvajajući izraze iz Tomićevog teksta poput “retard”, “nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog”, “ustaški klaun”, “slaboumni zagrebački musliman” i “bijednik”. Ti izrazi su, kako se kaže u tužbi, “doprinijeli tužiteljevom osjećaju povrijeđenosti i poniženja”, te - naravno! - “zdravstvenim tegobama nakon njihove objave”
Odrediti koliko točno iznosi cijena slobode medija u Hrvatskoj nije lak zadatak – brojka je, naime, pomična. Poput dionica na burzama, može ovisiti čak i o dnevnim fluktuacijama na tržištu sudskih tužbi protiv novinara za narušavanje dostojanstva, časti i ugleda. Zadnji put kad je Hrvatsko novinarsko društvo provjeravalo, radilo se o 77,4 milijuna kuna, što su jučer i ponovili na tiskovnoj konferenciji o novim zvijezdama na nebu serijskih tužitelja novinara i medija.
S obzirom na odluku Ustavnog suda u slučaju Zlatko Hasanbegović protiv Ante Tomića, do koje smo danas došli, ta svota je, barem privremeno, manja za 22.771 kunu i 88 lipa. Naime, Ustavni sud je poništio pravomoćnu odluku kojom je bivšem ministru zbog povrede ugleda i časti dodijeljena odšteta, te predmet vratio na ponovno suđenje.
Ministar kojeg ‘neskriveno uzbuđuje NDH’
Radi se o dobro poznatom slučaju teksta u beogradskom tjedniku Nin, objavljenom 2016. godine, nakon što je Hasanbegović postao ministar kulture u koalicijskoj Vladi Mosta i HDZ-a. Autor teksta, Ante Tomić, je pisao o toj Vladi, a posebno o Zlatku Hasanbegoviću, za kojeg je ustvrdio da ga “neskriveno uzbuđuje NDH”.
Hasanbegović ga je tužio zbog povrede časti i ugleda, izdvajajući izraze iz Tomićevog teksta poput “retard”, “nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog”, “ustaški klaun”, “slaboumni zagrebački musliman” i “bijednik”. Ti izrazi su, kako se kaže u tužbi, “doprinijeli tužiteljevom osjećaju povrijeđenosti i poniženja”, te – naravno! – “zdravstvenim tegobama nakon njihove objave”. Ukratko, klasične “duševne boli”, koje političari i ostali javni dužnosnici često koriste kao opravdanje za pokušaj pritiska na medije sudskom naplatom desetaka ili više tisuća kuna.
Sloboda je i provokacija
Većina u Ustavnom sudu je, međutim, zaključila je da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud pogriješili uvažavajući Hasanbegovićeve argumente, odnosno, da nisu pomno razmotrili sve kriterije koje je nužno uzeti u obzir treba li u ovom slučaju prednosti imati ustavno pravo na slobodu izražavanja ili pak ustavno pravo na čast, dostojanstvo i ugled.
U svojoj odluci Ustavni sud ukazuje kako su Tomićevi tekstovi često satiričnog sadržaja, kako se sporne izraze treba promatrati i u kontekstu načina izražavanja i stila autora, kako treba uzeti u obzir djelovanje i retoriku samog Hasanbegovića, te politički trenutak u kojem je tekst objavljen. Naposljetku, Ustavni sud podsjeća i kako “sloboda izražavanja također pokriva moguće pribjegavanje stupnju pretjerivanja ili čak provokacije”.
Tomić izjednačio, utakmica nije gotova
Dakle, nakon pravomoćne pobjede Hasanbegovića, Ante Tomić je odlukom Ustavnog suda izjednačio na 1:1. No, utakmica o tome gdje je (i koliko košta) granica slobode izražavanja još će trajati, čak i što se tiče ovog slučaja, jer se predmet vraća na ponovno suđenje.
Ono što bi trebalo brinuti kad se razmišlja o ishodu tog, trenutno preko 77 milijuna teškog pitanja o slobodi govora u Hrvatskoj, međutim, dio je iste Odluke Ustavnog suda. Pet (od ukupno 13) sudaca je, naime, odluci priložilo svoja izdvojena mišljenja. Čitajući ih, čini se kao da je netko odjednom opet upalio devedesete, godine u kojima je sloboda medija u Hrvatskoj bila pažljivo, precizno i nemilosrdno odmjeravana tobože nacionalnim, a zapravo političkim i ideološkim granicama tadašnje vlasti.
Provjerljivo činjenično uporište
Ustavni sudac Miroslav Šumanović tako se pretvorio u stručnjaka za ocjenu kvalitete novinarskog rada, pa je Tomićev tekst nazvao vrlo očito trivijalnim, dodavši da je uvreda u njemu svrha, a ne stilsko sredstvo, te zaokružio ocjenom da se radi o “ekstremno netolerantnom” uratku.
Pozvao se i na čuvenog književnika Johann Wolfgang von Goethea, citirajući: “Nitko drugi ne diže galamu oko slobode tiska, nego samo onaj koji je želi zlorabiti”. Pa se dohvatio “provjerljivog činjeničnog uporišta”. Naime, sudac Šumanović je novinara Tomića optužio kako je, dakle, “bez provjerljivog činjeničnog uporišta”, “u inozemnoj tiskovini beogradskog izdavača”, po hrvatskom ministru osuo “verbalnu paljbu” različitim optužbama poput one za – ustaštvo.
Misterij stoljeća: Tko je “predsjednik Vlade RH”?
Drugi ustavni sudac s izdvojenim mišljenjem, Branko Brkić je, pak, mnogo jasnije iscrtao svoje viđenje slobode govora kao takve. Brkić je hladno ustvrdio kako “u konfrontaciji između prava na slobodu izražavanja s pravom na dostojanstvo, čast i ugled, prevagu uvijek treba dati dostojanstvu, časti i ugledu”.
Treće izdvojeno mišljenje, koje su potpisali suci Rajko Mlinarić, Josip Leko i Davorin Mlakar, međutim, odlazi najdalje u bespuća iskrivljavanja kako smisla napisanog teksta, tako i slobode govora i medija. Na primjer – iako se u Tomićevom tekstu spominje cijeli niz prepoznatljivih tadašnjih afera koje su se lijepile novim ministrima, trojici Ustavnih sudaca je sumnjivo bilo što njihov identitet nije otkriven. Stvarno, tko bi znao tko je, citiram iz Tomićevog teksta, “predsjednik Vlade Republike Hrvatske”, koji pritom, “ne vlada hrvatskim”? Tekst je, stoga, pisan isključivo kako bi se izvrijeđalo Zlatka Hasanbegovića, jer je on jedini naveden imenom.
Mitsko čudovište
Trojica sudaca ističu i kako se Hasanbegovića u tekstu naziva “političkim minotaurom” i “slaboumnim zagrebačkim muslimanom”, pa kreću u eksplikaciju: “Time, s jedne strane tužitelja poistovjećuje s mitskim čudovištem s ljudskom tijelom i bikovskom glavom, a s druge strane nezakonito napada njegov integritet ismijavajući njegovo pravo vjeroispovijedi…”.
Ima i još – ovakvim izražavanjem, veli trojac ustavnih sudaca, se “epitet slaboumni dodjeljuje Zagrepčanima i muslimanima, dakle ne samo Hasanbegoviću, već i brojnim drugim građanima Grada Zagreba, te brojnim hrvatskim muslimanima koji su dio hrvatskog nacionalnog korpusa”. Ukratko, da autor ovog teksta sad napiše kako su, ne znam, trojica hrvatskih ustavnih sudaca elementarno nepismeni na šokantnoj razini jer nisu u stanju razumjeti pročitano ili, recimo, svjesno politički maliciozni na štetu slobode medija i demokracije u ovoj zemlji – to bi se moglo tumačiti – i naplatiti! – kao uvreda na račun svih ustavnih sudaca i svih građana Hrvatske.
Cijena slobode
Ima, naravno, i još – tekst u kojem se, u osnovi, tadašnjem ministru kulture zamjeraju simpatije prema ustaškoj epizodi hrvatske povijesti, “ne predstavlja iznošenje kritike na politiku i političke stavove za koje se zalaže, te je prepoznatljiv tužitelj Zlatko Hasanbegović”.
Ne, ovo u navodnicima stvarno nije zajebancija, nego citat. A stvar prestaje biti smiješna uz podsjećanje da je današnja cijena slobode medija u Hrvatskoj i dalje iznad 77 milijuna kuna.