Ustavni sud povijesnom odlukom uništio temelje tužbi za klevetu. Političari će sad teže cenzurirati medije
Nakon ovoga bi SLAPP tužbe protiv novinara mogle završavati masovnim porazima tužitelja
I u svojoj krajnje pojednostavljenoj verziji priča je pršteće bizarna. Građanin RH pošalje pritužbu tijelu zaduženom za nadzor rada onih na čiji se rad žali. Prozvani ga tuže za klevetu. I dobiju. Na prvom stupnju. Pa na drugom. Ukupna kazna, jer se, eto, žalio tijelu kojem se takve žalbe trebaju slati, iznosi cca 50 tisuća blagopočivajućih kuna.
Bizarnost se ne smanjuje kad se na ovaj kostur priče dodaju detalji. Štoviše, dizanje obrva i upitnici su još češći. Branko Hebrang je čovjek koji se krajem 2014. godine dopisom obratio Nacionalnom vijeću za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. Ustvrdio je da oko početka rada Visoke škole za komunikacijski management iz Zagreba postoji sumnja na korupcijske i kaznene postupke. Isti dopis poslao je i tadašnjem čelniku Agencije za znanost i obrazovanje.
Kleveta u povjerenju
Prozvana Visoka škola, ali i Agencija za znanost i obrazovanje su Hebranga zbog toga tužile za klevetu i zatražile odštetu. Ovdje treba reći dvije bitne stvari – prvo, u svom dopisu radi kojeg je tužen, Hebrang nije naveo konkretnije dokaze za korupciju, niti je ikoga poimenice prozvao.
Drugo, Hebrang je imao razloga da mu osnivanje Visoke škole za komunikacijski management smeta, jer je u to vrijeme bio dekan slične institucije. I treće, možda najvažnije, tekst predstavke nikad nije bio objavljen, samo je poslana na dvije adrese. Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu i Županijskom sudu u Splitu to je, međutim, bilo dovoljno da presudi da se radilo o kleveti.
Tisuću tužbi i ponosi laureati
Ustavni sud je, međutim, obje presude početkom ovog mjeseca ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Uz obrazloženje koje bi moglo značajno poremetiti u zadnje vrijeme uigrane kanone pritiska i maltretiranja medija od strane društveno i politički moćnih pojedinaca. Radi se, ukratko, u jednoj od najvažnijih odluka vezanih za slobodu govora, a time i slobodu medija u Hrvatskoj u posljednje vrijeme.
Hrvatska je, naime, što se tiče serijskih tužbi protiv medija (stručni izraz je strateške tužbe protiv djelovanja javnosti, poznatiji kao SLAPP) europski bolesnik. Posljednje istraživanje Hrvatskog novinarskog društva pokazalo je da je trenutno aktivno najmanje 945 tužbi za povredu časti i ugleda, teških vjerojatno desetak milijuna eura. Iz Hrvatske, pak, dolaze čak dvoje dobitnika “nagrade” za europske SLAPP tužitelje godine.
Lani je u kategorij pravosudnog progonitelja medija “nagradu” dobio sudac Zvonko Vrban zbog serija SLAPP tužbi protiv Telegrama, novinara Drage Hedla i glavne urednice Jelene Pavić Valentić. Godinu prije toga HRT je, uvjerljivo i rutinski, osvojio “nagradu” za najvećeg europskog ovisnika o SLAPP tužbama. Majstori su tad, stajalo je u obrazloženju “nagrade”, pokrenuli čak 36 tužbi protiv – vlastitih novinara.
Pravo na peticiju
Presuda Ustavnog suda u slučaju Branka Hebranga mogla bi biti početak kraja prakse kojom se, zbog navodne klevete i povrede ugleda i časti, medije i novinare prijetnjom golemih kazni tjera na cenzuru i autocenzuru. Proizilazi to iz vrlo jasnih obrazloženja kojima je Ustavni sud jetko “rastavio” presude splitskog i zagrebačkog suda u ovom slučaju.
Neke propusti su specifični za predmetni slučaj: sudovi, naime, nisu odgovorili na pitanje imaju li uopće tijela javne vlasti i javne ustanove pravo na zaštitu zakonske odredbe koja govori o obrani časti i ugleda privatnih osoba. Propustili su, veli Ustavni sud, cijeniti kontekst da sporni dopis uopće nije objavljen. Nisu uzeli u obzir Ustavom zagarantirano pravo građana na peticiju, odnosno na to da zbog predstavki i pritužbi građani ne smiju snositi negativne posljedice.
Obeshrabrujući efekt na slobodu izražavanja
Dobar dio odluke Ustavnog suda, međutim, itekako je primjenjiv na more SLAPP tužbi protiv medija i novinara kojima su zatrpani domaći sudovi. Za početak, Ustavni sud je podsjetio da su granice dopuštene kritike daleko šire kad su u pitanju političari i dužnosnici, a od toga još i šire kad su u pitanju tijela javne vlasti. Ukazuje se, nadalje, kako javne osobe moraju pokazati posebno visok stupanj tolerancije na kritike, jer se svojom pozicijom neizbježno i svjesno izlažu javnom preispitivanju. Ukoliko, pak, oni koji se smatraju oklevetanima ili izvrijeđanima smatraju da je tekst napisan u tom cilju, a ne u svrhu zaštite javnog interesa – teret dokazivanja je na njima.
Dakle, kad se prebacimo na SLAPP teren – ne moraju novinari ili mediji dokazivati da nisu htjeli oklevetati nekog političara, ili, evo govorim napamet, suca. Naprotiv, oni koji su smatraju oštećenima moraju dokazati da su ih novinari s namjerom klevetali. “Ustavni sud naglašava da dominantan položaj koji oni na vlasti zauzimaju čini nužnim da pokažu suzdržanost u pribjegavanju kaznenom postupku, posebno kada su dostupna druga sredstva za odgovor na navodne kritike njihovih protivnika”, kaže se nadalje u odluci Ustavnog suda. Pa se podsjeća i kako ovakva kaznena osuda ima obeshrabrujući efekt na ostvarivanje slobode izražavanja.
Na vidiku problemi za SLAPP tužitelje
“Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu uvjerljivo utvrdili postojanje prijeke društvene potrebe koja bi zahtijevala da se pravu privatnog tužitelja na zaštitu njegovog ugleda da prednost pred pravom podnositelja na slobodu izražavanja i općeg interesa za zaštitu slobode izražavanja kada je riječ o raspravi od javnog interesa”, stoji u zaključku odluke Ustavnog suda o ovom neobičnom slučaju iz područja visokog obrazovanja.
Zaštita ugleda, ukratko, ako se pita Ustavni sud, ne stoji baš najbolje u usporedbi s pravom na slobodu izražavanja u raspravama od javnog interesa. Zvuči kao najava stanovitih problema za okorjele SLAPP tužitelje. Jer, financijska ucjena, očito, ima i drugi kraj – troškove izgubljene parnice, naime, netko mora i platiti.