Telegramov komentar: Je li Josipović postao još jedan politički ovisnik?
Postao je jedan od mnogih političara koji nisu kadri izaći iz politike poslije poraza
Dr. Ivo Josipović bio je, nedvojbeno, najbolji poratni hrvatski predsjednik. S obzirom na prve, blago rečeno nespretne, mjesece na Pantovčaku Kolinde Grabar Kitarović, više je nego vjerojatno da će ta ocjena vrijediti i po isteku mandata prve hrvatske predsjednice.
Josipović je, međutim, odmah poslije izbornog poraza počeo gubiti nadzor nad svojim političkim postupcima. Njegova odluka da se ponovo ne učlani u SDP ne bi bila sporna, da bivši predsjednik svoju izbornu kampanju nije vodio pretežno SDP-ovim novcem (“Dali smo mu devet od svakih deset kuna , što je potrošio u kampanji” rekao nam je ovih dana jedan od najutjecajnijih SDP-ovih poltiičara).
Kako se odjednom odvojio od SDP-a?
Stoga se logično zapitati: ako je Ivo Josipović pristao da SDP financira njegov pokušaj da osvoji drugi mandat, zašto je odmah po gubitiku izbora počeo govoriti kako se njegova politička platforma značajno razlikuje od SDP-ove? Niti je Jospović unatrag nekoliko mjeseci promijenio političke stavove, niti je to učinio SDP.
A ako su i Socijaldemokratska partija i dr. Josipović na onim istim političkim polazištima, na kojima su bili u vrijeme izborne kampanje (a koja, polazišta, Ivo Josipović poslije izbora opisuje dosta različitim), zašto je donedavni predsjednik tek sada odlučio politički raskinuti sa SDP-om? Zašto to nije učinio prije pola godine?
Zar zato što mu je trebao SDP-ov novac i logistička potpora? Taj se odgovor čini logičnim, ali svakako nije laskav za najboljeg hrvatskog poratnog predsjednika.
Logičnim se, taktički gledajući, doima i netom objavljena Josipovićeva odluka da osnuje novu političku stranku lijevoga centra. Ta je odluka logična i taktički ispravna zato što osnivanjem stranke Ivo Josipović stječe realne šanse da na predstojećim parlamentarnim izborima uđe u Sabor i da tako produži svoj politički vijek.
Svaka rascjepkanost na jednom od dva hrvatska politička pola, uvijek šteti onoj fragmentiranoj strani, što se vidjelo na nizu ranijih izbornh ciklusa tijekom dvijetisućitih godina, koje je desnica gubila zbog previše kandidata i stranaka, koje su se obraćale sličnom biračkom tijelu.
Uistinu, bilo bi neočekivano da političar, koji je prije samo nekoliko mjeseci osvojio povjerenje više od milijun hratskih birača, ne uspije osvojiti mjesto u parlamentu. Strateški govoreći, Josipović je, međutim, na rubu opasne pogreške.
Ozbiljno bavljenje politikom podrazumijeva , prije svega , rad za opće dobro (ovdje je manje važno što većina političara u praksi krši to načelo: bitno je da se samo načelo ne počinje ignorirati). Gledano sa stanovišta liberalne ljevice, jedini rad za opće dobro jest onaj rad, kojim se onemogućuje parlamentarna pobjeda Hrvatske demokratske zajednice (sve su ostalo provinacijalni prijepori).
Proces fragmentacije na liberalnoj ljevici
HDZ-ovu parlamentarnu pobjedu može spriječiti jedino vrlo jaki SDP. Nova stranka Ive Josipovića u određenoj mjeri – vidjet ćemo koliko – slabi položaj Socijaldemokratske partije, i utoliko pomaže Tomislavu Karamarku i Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
Svaka rascjepkanost na jednom od dva hrvatska politička pola, uvijek šteti onoj fragmentiranoj strani, što se vidjelo na nizu ranijih izbornh ciklusa tijekom dvijetisućitih godina, koje je desnica gubila zbog previše kandidata i stranaka, koje su se obraćale sličnom biračkom tijelu.
Danas se, međutim, proces fragmentacije događa na liberalnoj ljevici. I dok Orah uistinu mora samostalno izaći na izbore (jer se radi o stranci koja se, barem na razini imidža, ne može uklopiti u institucionalnu politiku, premda će na kraju vjerojatno koalirati sa SDP-om), Josipovićev stranački pothvat potpuno je nepotreban za bilo koga, osim za samog bivšeg predsjednika, koji, čini se, četiri godine izglednog saborskog mandata pretpostavlja zajedničkom interesu.
Budiša je najbolji primjer političkog ovisnika
Vrlo je vjerojatno da bi Josipovićeva stranka mogla oslabiti glasački potencijal SDP-a, i time pomoći HDZ-ovu povratku na vlast. Takav bi ishod ozbiljno ugrozio političku ostavštinu predsjednika Josipovića, koja vrijedi znatno više od jednog ili dva saborska mandata.
Prilično je neobično da Ivo Josipović ne vidi, ili ne želi vidjeti, sasvim očekivane posljedice odluke da formira novu stranku. Politika je, među ostalim, teška ovisnost, koje se mnogi njeni protagonisti ne mogu riješiti sve do kompromitirajućih poraza, pa ni kasnije. Karakterističan primjer političkog ovisnika jest Dražen Budiša, čovjek koji je prije petnaestak godina dominirao hrvatskom političkom pozornicom, da bi na prošlim parlamentarnim izborima, na kojima se bio kandidirao poslije duljeg izbivanja iz javnog života, doživio težak i pomalo tužan poraz.
Koji je konačni cilj djelovanja?
Poznati politički ovisnik je i Mate Granić, bivši ministar vanjskih poslova, čovjek koji u mnogočemu mentorira Kolindu Grabar Kitarović, pa zatim Nikica Valentić, svojedobno iznimno popularni premijer, koji već godinama pokušava uvjeriti hrvatsku javnost u neizbježnost velike koalicije HDZ-a i SDP-a, nekako ignorirajući očiglednu činjenicu da tu koaliciju ne žele ni stranke, ni njihovi birači.
Ivo Josipović odlučio se, čini se, pridružiti ekipi političkih ovisnika pod svaku cijenu (među kojima, u posljednje vrijeme osobito briljira Radimir Čačić), koji su zbog svoje ovisnosti postali neposobni vidjeti širu sliku i opći, konačni cilj djelovanja unutar određenih političkih i svjetonazorskih vrijednosti.
Zbog čega se bivši predsjednik tako ponaša? Zato što je, bojimo se, postao jedan od mnogih hrvatskih političara, koji nisu kadri izaći iz politike poslije poraza, koji nisu spremni prihvatiti drugo mjesto u politici, ako su svojedobno čvrsto držali prvo.
Za interese hrvatske liberalne ljevice svakako bi bilo korisno da se Ivo Josipović odmah nakon izbor angažirao u SDP-u, kao ,recimo, socijaldemokratski kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, ili, pak, kao jedan od potpredsjednika Vlade.
Neposredna usluga političkim protivnicima
Tako bi se njegovih više od milijun glasova pretvorilo u aktivnu, autoritativnu političku snagu. Ovako se, pak, stječe dojam da dr. Josipović razbija baš onu političku grupaciju koja ga je dovela na vlast, i čije središnje ideološke vrijednosti i dalje pokušava zastupati, dok istodobno, neposredno koristi glavnim političkim protivnicima.
Zbog čega se bivši predsjednik tako ponaša? Zato što je, bojimo se, postao jedan od mnogih hrvatskih političara, koji nisu kadri izaći iz politike poslije poraza, koji nisu spremni prihvatiti drugo mjesto u politici, ako su svojedobno čvrsto držali prvo, i koji uslijed svega toga, nisu sposobni ispravno procijeniti širi, dugoročni kontekst vlastitih postupaka.