Kraj početka promjene možda je bio obilježen slavljeničkim balonima pobjede kad je, prije pet godina, izmijenjena ustavna definicija braka kako bi se drugačijima – tog puta po spolnoj orijentaciji – jasno pokazalo da su manje vrijedni.
No, promjena, čiji korijen seže do žestokog protivljenja uvođenju zdravstvenog i građanskog odgoja u škole, ipak nije mogla nastaviti svoj marš na Hrvatsku s toliko otvorenošću. Šatorski ustanak ili marš na Vijeće za elektroničke medije ipak su se pokazali pregrubo očitim pokušajem lomljenja krhke kralježnice građanskih sloboda u Hrvatskoj, jer su, jebi ga, izazivale otpor, pa su metode ipak malo prilagođene trenutku.
I liku i djelu (samoprozvanog) prvog borca protiv populizma u Hrvata, Andreja Plenkovića, koji je na nemalo iznenađenje prije dvije godine uspio izvući HDZ iz rupe u koju ga je sabilo desnilo njegovog prethodnika i pobijediti na izborima. Promjena se, međutim, nastavlja.
Izjava iz HDZ-a zvuči kao presuda
Konzervativna revolucija, bez obzira na Plenkovićeve povremene proeuropske ideološke ekscese (a oni su, zasad, ipak uglavnom makar na tragu zasada moderne liberalne demokracije), nastavlja uspješno zarobljavati društvo.
Ne treba boljeg primjera od priče o abortusu. Zakonski je sve jasno, taj medicinski zahvat je, bez dodatnih komplikacija, dostupan do desetog tjedna trudnoće. No, kako je Hrvatska zemlja u kojoj je zakonski zabranjeno propagirati mržnju, a ni sama ne zna što bi s ustaškim pozdravom, jasno je da bi stvari mogle biti malo kompliciranije. I jesu.
Prekid trudnoće u mnogim hrvatskim sredinama nije dostupan, jer medicinsko osoblje ulaže prigovor savjesti, a pritisak s ulice se pojačava. Pred bolnicama se okupljaju molitelji protiv abortusa, jednom godišnje se održava “Hod za život”, Saboru je predano 168 tisuća potpisa za “zakonsku zaštitu nerođenog života” i kuha se atmosfera kojoj se savršeno očekivani ishod ono što se upravo događa – da pravo na prekid trudnoće, u najmanju ruku, ostane samo mrtvi, papirnati dokument.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad u takvom društvenom kontekstu visoki anonimni izvor iz HDZ-a kaže državnoj informativnoj agenciji kako se netom iz stranke izbačeni Darko Milinović, eto, sad poziva na Istanbulsku konvenciju, a prije se hvalio da je šampion abortusa, onda ta izjava zvuči kao presuda. Ne Milinoviću. Ne stranci. Ne čak ni Hrvatskoj. Vama.
Poruka da paze što rade
Poruka je to, svjesna ili nesvjesna, sasvim je svejedno jer je njen učinak isti, svim liječnicima i medicinskim djelatnicima u Hrvatskoj da paze što rade i što će im savjest došaptavati. Jer, ako se odluče za svoju struku i prava pacijenata, time bi ih se itekako ubuduće moglo lupiti glavi – bilo da požele krenuti u politiku, bilo da jednostavno budu htjeli napredovati u karijeri. Jer, zna se tko je uglavnom na vlasti u lokalnim sredinama.
Tu i takvu poruku je podebljao i sam Milinović, skrušeno priznavši da se kaje, da je griješio, ali da je to bilo na početku njegove karijere. I da, čisto da se ne zaboravi, podsjetio je Plenkovića na pitanje svih pitanja: “Di si bio devedesetprve”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Isprika koja se neće dogoditi
Da živimo doista u zemlji pristojnih građanskih normi i sloboda, a u nekoliko kratkih godina (moglo ih je biti možda i desetak) se činilo da se makar krećemo u tom pravcu, premijer bi se danas zbog takve izjave nekog od svojih ljudi od povjerenja javno ispričao. Štoviše, zbog njenih upravo izloženih društvenih implikacija objasnio bi kako liječnici koji rade prekide trudnoće ne čine ništa pogrešno, dapače, obavljaju svoj posao.
Štoviše, ako ne osobna vrijednosna uvjerenja, na to bi ga natjerao medijski pritisak golemih razmjera. No, nekih šest godina nakon početka promjene, Hrvatska je zemlja u kojoj potpredsjednica Vlade u iskazu USKOK-u usput i gotovo rutinski kaže kako je zaustavila objavu teksta o Agrokoru u medijima.
Hrvatska je zemlja u kojoj istražitelji na to nisu ni trepnuli, iako se čini da je nekako onkraj zakona zaustavljati objave u medijima iz ureda u Vladi Republike Hrvatske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska je zemlja u kojoj USKOK odbacuje kaznene prijave za aferu Hotmail na dosta prigodan datum, ravno dan prije izjašnjavanja Privremenog vjerovničkog vijeća o nagodbi vjerovnika Agrokora.
Revolucionari mraka
Hrvatska je, naposljetku, zemlja čije snage reda agencija Ujedinjenih naroda (UNHCR) proziva za premlaćivanje i pljačku 700 migranata. Sedam stotina. Probajte nabrojati toliko. Umori se čovjek, jel’ da?
I tako, uz sve priče i kritike s desnice o “briselskom projektu” i “čak “ljevičaru” na čelu Vlade, Hrvatska se malo po malo pretvara u egzemplarnu neliberalnu ljušturu demokracije, u kojoj su, po definiciji, za “drugačije” i “druge” uvijek pripravni prezir i pendrek.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković se ukratko, kao uostalom i sve veći broj njegovih uzora iz zemalja Europske unije, ne libi jahanja s revolucionarima mraka. Hoće li, prije ili kasnije, jedni ili drugi završiti pod kopitima, u ovom trenutku je potpuno nebitno. Jer oni jašu, sve glasnije, vašim ulicama i vašim životima. I ne čini se da je na vidiku makar početak kraja.
To što HDZ prokazuje Milinovića kao šampiona abortusa samo pokazuje da postajemo neliberalna ljuštura demokracije
Pogrda o "šampionu abortusa" jasna je poruka sve rjeđim liječnicima koji obavljaju svoj posao i kad je u pitanju prekid trudnoće
Kad u ovakvom društvenom kontekstu visoki anonimni izvor iz HDZ-a kaže državnoj informativnoj agenciji kako se netom iz stranke izbačeni Darko Milinović, eto, sad poziva na Istanbulsku konvenciju, a prije se hvalio da je šampion abortusa, onda ta izjava zvuči kao presuda. Ne Milinoviću. Ne stranci. Ne čak ni Hrvatskoj. Vama.
Kraj početka promjene možda je bio obilježen slavljeničkim balonima pobjede kad je, prije pet godina, izmijenjena ustavna definicija braka kako bi se drugačijima – tog puta po spolnoj orijentaciji – jasno pokazalo da su manje vrijedni.
No, promjena, čiji korijen seže do žestokog protivljenja uvođenju zdravstvenog i građanskog odgoja u škole, ipak nije mogla nastaviti svoj marš na Hrvatsku s toliko otvorenošću. Šatorski ustanak ili marš na Vijeće za elektroničke medije ipak su se pokazali pregrubo očitim pokušajem lomljenja krhke kralježnice građanskih sloboda u Hrvatskoj, jer su, jebi ga, izazivale otpor, pa su metode ipak malo prilagođene trenutku.
I liku i djelu (samoprozvanog) prvog borca protiv populizma u Hrvata, Andreja Plenkovića, koji je na nemalo iznenađenje prije dvije godine uspio izvući HDZ iz rupe u koju ga je sabilo desnilo njegovog prethodnika i pobijediti na izborima. Promjena se, međutim, nastavlja.
Izjava iz HDZ-a zvuči kao presuda
Konzervativna revolucija, bez obzira na Plenkovićeve povremene proeuropske ideološke ekscese (a oni su, zasad, ipak uglavnom makar na tragu zasada moderne liberalne demokracije), nastavlja uspješno zarobljavati društvo.
Ne treba boljeg primjera od priče o abortusu. Zakonski je sve jasno, taj medicinski zahvat je, bez dodatnih komplikacija, dostupan do desetog tjedna trudnoće. No, kako je Hrvatska zemlja u kojoj je zakonski zabranjeno propagirati mržnju, a ni sama ne zna što bi s ustaškim pozdravom, jasno je da bi stvari mogle biti malo kompliciranije. I jesu.
Prekid trudnoće u mnogim hrvatskim sredinama nije dostupan, jer medicinsko osoblje ulaže prigovor savjesti, a pritisak s ulice se pojačava. Pred bolnicama se okupljaju molitelji protiv abortusa, jednom godišnje se održava “Hod za život”, Saboru je predano 168 tisuća potpisa za “zakonsku zaštitu nerođenog života” i kuha se atmosfera kojoj se savršeno očekivani ishod ono što se upravo događa – da pravo na prekid trudnoće, u najmanju ruku, ostane samo mrtvi, papirnati dokument.
Kad u takvom društvenom kontekstu visoki anonimni izvor iz HDZ-a kaže državnoj informativnoj agenciji kako se netom iz stranke izbačeni Darko Milinović, eto, sad poziva na Istanbulsku konvenciju, a prije se hvalio da je šampion abortusa, onda ta izjava zvuči kao presuda. Ne Milinoviću. Ne stranci. Ne čak ni Hrvatskoj. Vama.
Poruka da paze što rade
Poruka je to, svjesna ili nesvjesna, sasvim je svejedno jer je njen učinak isti, svim liječnicima i medicinskim djelatnicima u Hrvatskoj da paze što rade i što će im savjest došaptavati. Jer, ako se odluče za svoju struku i prava pacijenata, time bi ih se itekako ubuduće moglo lupiti glavi – bilo da požele krenuti u politiku, bilo da jednostavno budu htjeli napredovati u karijeri. Jer, zna se tko je uglavnom na vlasti u lokalnim sredinama.
Tu i takvu poruku je podebljao i sam Milinović, skrušeno priznavši da se kaje, da je griješio, ali da je to bilo na početku njegove karijere. I da, čisto da se ne zaboravi, podsjetio je Plenkovića na pitanje svih pitanja: “Di si bio devedesetprve”.
Isprika koja se neće dogoditi
Da živimo doista u zemlji pristojnih građanskih normi i sloboda, a u nekoliko kratkih godina (moglo ih je biti možda i desetak) se činilo da se makar krećemo u tom pravcu, premijer bi se danas zbog takve izjave nekog od svojih ljudi od povjerenja javno ispričao. Štoviše, zbog njenih upravo izloženih društvenih implikacija objasnio bi kako liječnici koji rade prekide trudnoće ne čine ništa pogrešno, dapače, obavljaju svoj posao.
Štoviše, ako ne osobna vrijednosna uvjerenja, na to bi ga natjerao medijski pritisak golemih razmjera. No, nekih šest godina nakon početka promjene, Hrvatska je zemlja u kojoj potpredsjednica Vlade u iskazu USKOK-u usput i gotovo rutinski kaže kako je zaustavila objavu teksta o Agrokoru u medijima.
Hrvatska je zemlja u kojoj istražitelji na to nisu ni trepnuli, iako se čini da je nekako onkraj zakona zaustavljati objave u medijima iz ureda u Vladi Republike Hrvatske.
Hrvatska je zemlja u kojoj USKOK odbacuje kaznene prijave za aferu Hotmail na dosta prigodan datum, ravno dan prije izjašnjavanja Privremenog vjerovničkog vijeća o nagodbi vjerovnika Agrokora.
Revolucionari mraka
Hrvatska je, naposljetku, zemlja čije snage reda agencija Ujedinjenih naroda (UNHCR) proziva za premlaćivanje i pljačku 700 migranata. Sedam stotina. Probajte nabrojati toliko. Umori se čovjek, jel’ da?
I tako, uz sve priče i kritike s desnice o “briselskom projektu” i “čak “ljevičaru” na čelu Vlade, Hrvatska se malo po malo pretvara u egzemplarnu neliberalnu ljušturu demokracije, u kojoj su, po definiciji, za “drugačije” i “druge” uvijek pripravni prezir i pendrek.
Plenković se ukratko, kao uostalom i sve veći broj njegovih uzora iz zemalja Europske unije, ne libi jahanja s revolucionarima mraka. Hoće li, prije ili kasnije, jedni ili drugi završiti pod kopitima, u ovom trenutku je potpuno nebitno. Jer oni jašu, sve glasnije, vašim ulicama i vašim životima. I ne čini se da je na vidiku makar početak kraja.