Vlasnik tvrtke iz Zagreba o smrti 37-godišnjeg ugostitelja: 'To je bilo moguće spriječiti, kao i smrti tisuće drugih'

Carić u svojoj Facebook objavi vrlo otvoreno krivi Vladu. Prenosimo je u cijelosti.

---

“Danas je pet godina kako nas je napustio moj brat Kajo. Ujedno, nekom čudnom igrom sudbine današnji dan je i Lidijin rođendan, a njen osmijeh zauvijek je nestao prije godinu i pol dana. Prije nego što sam krenuo na Mirogoj doznao sam da je preminuo Križan, vrlo drag i veseo momak kojeg sam poznavao iz viđenja jer je znao navratiti u restoran Kod Žaca, pa smo katkad u društvu popričali i nešto popili.

Ova teška godina bila je, eto, posljednja i za majstora građevinca stare škole Antu Jolića. Njegova je vještina ugrađena u zidove našeg stana i zgrade, i ne samo u njih. Malen, suh, uvijek s cigaretom u ustima, ali neumoran, iznimno vješt, marljiv i ogromnog iskustva, jako je odudarao od gomile “majstora” kakvim smo danas okruženi. Ta stara škola znanja, vještine i poštenja uglavnom je pometena, ponajviše zubom vremena.

Ljudi koji ne mogu ostaviti stvari nedovršene

Moj brat ga je neobično volio, jer je cijenio ljude koji znaju svoj posao i obavljaju ga s integritetom, te se žele ponositi rezultatima svog rada, a ne nalaziti izlike za svoje neuspjehe. Pogotovo mi je bilo sjajno kako je čovjek bio spreman usvojiti nova znanja. Kad smo sređivali prizemlje zgrade, našao sam aditiv za beton koji ga čini vodonepropusnim. Prednost je da se može i naknadno nanijeti na betonske konstrukcije, čak i one stare.

Majstor Jolić je proučio primjenu, napravio posao kod nas i onda tu tehnologiju nastavio koristiti i u drugim sličnim situacijama. Isto je kod mene vidio Feinov oscilirajući alat, koji mu se jako dopao – mada taj profi uređaj jednostavno nije bio dorastao svim izazovima koje je pred njega taj stari majstor stavio. Šteta što ga više nema, majstor Jolić radio je gotovo do zadnjeg dana, jednostavno bio je takav čovjek. Baš poput mojeg brata, jednostavno nije mogao ostaviti stvari nepopravljene i nedovršene.

Tragedije koje se nisu mogle spriječiti…

Smrt mog brata bila je tragedija. U kojoj mjeri se mogla spriječiti ne znam. Mogu se za nju kriviti, ali jednostavno postoje stvari na koje je teško utjecati, često i nemoguće. Nikad se nisam pomirio s njegovim odlaskom, ne mogu ga prežaliti i vjerojatno nikad ni neću. Ove crne mace koje stoje na mom profilu napravljene su za njega, tu stoje i stajat će i dalje.

Lidijina smrt je tragedija, tužna na više razina, posljedica je teške bolesti koju je komplicirano liječiti i ishod je uvijek upitan. Ispalo je da su njen oblik jednostavno promašile sve, čak i najmodernije i eksperimentalne terapije. To je ono što zovemo sudbinom. Borila se kao lavica i moj prijatelj se borio za nju, ali ništa nije bilo dovoljno. Nedostaje nam i često je se sjećamo.

… i tisuće onih koje jesu

Međutim, Križanovu smrt bilo je moguće spriječiti, kao tisuće smrti s kojima je Hrvatska suočena, te tisuće i tisuće s kojima će se – nažalost – uskoro suočiti. Bila je preventabilna isto kao smrt Ante Topića, koji je igrom slučaja bio prijatelj naše prijateljice. Za njihove smrti izravno je odgovorna vlada na čelu s Andrejem Plenkovićem, te velebni stožer političkih poslušnika.

Mislim da bi, ako imaju minimum časti, kada ovo završi, trebali podnijeti ostavke na svoje funkcije. No nekako sam uvjeren da će krivci biti svi osim stožeraša, Plenkovića i vlade, kao što sam siguran u nespremnost preuzimanja krivice od dežurnih “stručnjaka” za koronu, majstora treće derivacije pada, čitača podataka koje nitko ne može iščitati, dežurnih optimista i navještatelja sjajnih vijesti stagnacije i skorog dolaska krdobrana™.

Svi oni, kada na proljeće izbrojimo 8-10 tisuća umrlih samo od korone (a to je perspektiva), zavući će se u mišju rupu i pozivati se na nesretne okolnosti, neposlušan i neodgovoran narod, svu Scilu i Haribdu koje su se nepravedno obrušile na njihov genij i suvereno upravljanje situacijom, vladanje podacima, u kojoj su im već izborenu pobjedu, nešto kao i Trumpu, oduzele mračne sile.