Agencijska vijest je kirurški precizna. “U proteklih 15 godina BDP u 10 novih članica porastao 84 posto”.
“Nove članice” iz citirane rečenice su zemlje koje su 1. svibnja 2004. godine ušle u Europsku uniju. Među njima nije bilo Hrvatske. Ona je članicom Unije postala devet godina i dva mjeseca kasnije. Nije je bilo ni u produžecima, onda kad su u EU, još uvijek šest i po dugih godina prije Hrvatske, ušle Bugarska i Rumunjska.
Ovi datumi vjerojatno su glavni razlog gospodarskog zaostajanja i duboke društvene krize koju živimo. Promašeni vlakovi pokazuju se dramatično skupima, sve skupljima što više prolazi vrijeme.
Hrvatska nije endem
Za potrebe ilustracije, a bez ikakve natruhe nakane znanstvenog dokazivanja, valja poduzeti jedan mali umno-matematički eksperiment. Deset zemalja EU koje su postale članicama u “big bangu” 2004. godine su u Uniji 60 posto vremena duže od Hrvatske. Šezdeset posto od rasta BDP-a od 84 posto u tim zemljama je 50,4 posto. Taman polovica.
Ovdje vrijedi još malo zastati. Da, Hrvatska ima užasan teritorijalni ustroj. Da, državna uprava je troma i s manjkavom raspodjelom ljudstva – tamo gdje treba radnika ih nedostaje, a u ostatku sustava viškovi zaposlenih gledaju s podsmijehom na bilo kakvu najavu racionalizacije. Da, korupcija. Da, pravosuđe… Sve to, međutim, nisu baš endemski specijaliteti samo jedne zemlje koja je 1990. godine promijenila društveno uređenje.
Riskiranje omanjeg linča
Klasična javna predaja će kazati da je u Hrvatskoj stanje loše prije svega zbog nesposobnih i sebičnih političara. Makar nije najuputnije dovoditi u pitanje klasičnu mudrost mase i riskirati omanji linč na društvenim mrežama, valja se ipak zapitati je li baš moguće da je sva ta razlika nastala zbog toga što, recimo, Slovačka, Malta ili Cipar nemaju tako loše i pokvarene političare?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da nije možda ipak razlika u rastu radi kojeg nas mnoge zemlje nekadašnjeg istočnog bloka ostavljaju u sve gušćoj prašini posljedica upravo izgubljenih devet godina (i dva mjeseca)?
Naravno da bi otvaranje europske blagajne za Hrvatsku već 2004. godine imalo dramatične posljedice na razvoj zemlje. Štoviše, te prve četiri godine članstva deset novih članica uživalo je u globalnoj gospodarskoj konjunkturi kojoj se aktualni rast nije još ni približio.
Zašto?
Kad se zamisli u najgrubljim crtama Hrvatsku s BDP-om većim za 50,4 posto od sadašnjeg (koliko su, podsjetimo, prosječno rasle nove članice iz 2004. godine za 60 posto svog članstva u Uniji) kakva se slika zemlje nazire? Ako bi rast plaća pratio rast BDP-a, Hrvatska bi danas bila zemlja s prosječnom neto plaćom blizu 1300 eura (cca 9750 kuna). S toliko značajno višim rastom BDP-a sasvim sigurno bi nezaposlenost, taj kronični hrvatski problem do početka masovnog iseljavanja posljednjih godina, bila daleko niža. Koliko bi, zapravo, uopće ljudi iz Hrvatske poželjelo otići u Irske i Njemačke da ovdje imaju siguran posao s plaćom od 1300 eura?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovakva skica Hrvatske kakva je mogla biti dovodi nas, jasno, do rasprave koja bi trebala odgovoriti na pitanje “zašto”. Zašto smo, dakle, izgubili devet godina i dva mjeseca u kojima je ova zemlja imala ozbiljnu priliku postati ono što danas nije.
Duboko na Balkanu
Rat sasvim sigurno nije razlog. Rat je završio u kolovozu 1995. godine. Podunavlje je mirno reintegrirano u siječnju 1998. godine. Dva mjeseca NAKON mirne reintegracije EU je tek otpočela pregovore s prvih šest budućih članica koje su u Uniju ušle 1. svibnja 2004. Latvija, Litva, Slovačka i Malta (uz Bugarsku i Rumunjsku) su pregovore o članstvu u EU otvorile u veljači 2000. godine.
Pa gdje je, zaboga, bila Hrvatska?!
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bila je duboko na Balkanu. U autokraciji vladajuće stranke i državnog poglavara, u fazi poricanja zločina Hrvatske vojske, u ognjici sprečavanja povratka iseljenih Srba, u žustrom pritisku na slobodu medija koji su – ako nisu išli niz dlaku vladajućoj politici – etiketirani izdajničkima, u poslu prisluškivanja oporbenih političara i novinara, u šizofrenom (i, btw, neumrlom) strahu od globalnih zavjera protiv neovisnosti i suverenosti… Takvu Hrvatsku Europska unija ni u ludilu nije željela za članicu i naslijeđe upravo tadašnje Hrvatske korijenski je razlog za njeno današnje ekonomsko i društveno zaostajanje.
Ime, spomenik i klečeći položaj
Uostalom, i aktualna priča oko neodrživosti mirovinskog sustava i potrebi rada do 67. godine samo je derivat priče iz devedesetih, kad su razvojačeni branitelji slani u mirovinu jer su im u međuvremenu radna mjesta nestala i kad se restrukturiranje poduzeća uglavnom pod paskom političkih ovjerenih tajkuna vodilo tako da se višak radnika masovno šalje u prijevremenu mirovinu.
Sav taj teški teret devedesetih koji Hrvatska za sobom vuče poput olovne kugle ima svoj ime. I spomenik – u ulici Hrvatske bratske zajednice u Zagrebu i ulici, zapravo, svakog grada koji drži do sebe i svog sigurnog mjesta na mapi političke korektnosti. Ono što je doista obeshrabrujuće je što se praktički niti jedna doista značajna politička snaga u zemlji danas, 2019. godine, ne usudi ustati iz klečećeg položaja pred likom i djelom prvog hrvatskog predsjednika, doktora Franje Tuđmana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je Tuđman vjerojatno glavni krivac za to što toliko zaostajemo za zemljama srednje i istočne Europe
Nije teško pretpostaviti da bi Hrvatska danas bila značajno drugačija zemlja da je u EU ušla 2004. godine. Zašto nije?
Klasična javna predaja će kazati da je u Hrvatskoj stanje loše prije svega zbog nesposobnih i sebičnih političara. Makar nije najuputnije dovoditi u pitanje klasičnu mudrost mase i riskirati omanji linč na društvenim mrežama, valja se ipak zapitati je li baš moguće da je sva ta razlika nastala zbog toga što, recimo, Slovačka, Malta ili Cipar nemaju tako loše i pokvarene političare? Da nije možda ipak razlika u rastu radi kojeg nas mnoge zemlje nekadašnjeg istočnog bloka ostavljaju u sve gušćoj prašini posljedica upravo izgubljenih devet godina (i dva mjeseca)?
Agencijska vijest je kirurški precizna. “U proteklih 15 godina BDP u 10 novih članica porastao 84 posto”.
“Nove članice” iz citirane rečenice su zemlje koje su 1. svibnja 2004. godine ušle u Europsku uniju. Među njima nije bilo Hrvatske. Ona je članicom Unije postala devet godina i dva mjeseca kasnije. Nije je bilo ni u produžecima, onda kad su u EU, još uvijek šest i po dugih godina prije Hrvatske, ušle Bugarska i Rumunjska.
Ovi datumi vjerojatno su glavni razlog gospodarskog zaostajanja i duboke društvene krize koju živimo. Promašeni vlakovi pokazuju se dramatično skupima, sve skupljima što više prolazi vrijeme.
Hrvatska nije endem
Za potrebe ilustracije, a bez ikakve natruhe nakane znanstvenog dokazivanja, valja poduzeti jedan mali umno-matematički eksperiment. Deset zemalja EU koje su postale članicama u “big bangu” 2004. godine su u Uniji 60 posto vremena duže od Hrvatske. Šezdeset posto od rasta BDP-a od 84 posto u tim zemljama je 50,4 posto. Taman polovica.
Ovdje vrijedi još malo zastati. Da, Hrvatska ima užasan teritorijalni ustroj. Da, državna uprava je troma i s manjkavom raspodjelom ljudstva – tamo gdje treba radnika ih nedostaje, a u ostatku sustava viškovi zaposlenih gledaju s podsmijehom na bilo kakvu najavu racionalizacije. Da, korupcija. Da, pravosuđe… Sve to, međutim, nisu baš endemski specijaliteti samo jedne zemlje koja je 1990. godine promijenila društveno uređenje.
Riskiranje omanjeg linča
Klasična javna predaja će kazati da je u Hrvatskoj stanje loše prije svega zbog nesposobnih i sebičnih političara. Makar nije najuputnije dovoditi u pitanje klasičnu mudrost mase i riskirati omanji linč na društvenim mrežama, valja se ipak zapitati je li baš moguće da je sva ta razlika nastala zbog toga što, recimo, Slovačka, Malta ili Cipar nemaju tako loše i pokvarene političare?
Da nije možda ipak razlika u rastu radi kojeg nas mnoge zemlje nekadašnjeg istočnog bloka ostavljaju u sve gušćoj prašini posljedica upravo izgubljenih devet godina (i dva mjeseca)?
Naravno da bi otvaranje europske blagajne za Hrvatsku već 2004. godine imalo dramatične posljedice na razvoj zemlje. Štoviše, te prve četiri godine članstva deset novih članica uživalo je u globalnoj gospodarskoj konjunkturi kojoj se aktualni rast nije još ni približio.
Zašto?
Kad se zamisli u najgrubljim crtama Hrvatsku s BDP-om većim za 50,4 posto od sadašnjeg (koliko su, podsjetimo, prosječno rasle nove članice iz 2004. godine za 60 posto svog članstva u Uniji) kakva se slika zemlje nazire? Ako bi rast plaća pratio rast BDP-a, Hrvatska bi danas bila zemlja s prosječnom neto plaćom blizu 1300 eura (cca 9750 kuna). S toliko značajno višim rastom BDP-a sasvim sigurno bi nezaposlenost, taj kronični hrvatski problem do početka masovnog iseljavanja posljednjih godina, bila daleko niža. Koliko bi, zapravo, uopće ljudi iz Hrvatske poželjelo otići u Irske i Njemačke da ovdje imaju siguran posao s plaćom od 1300 eura?
Ovakva skica Hrvatske kakva je mogla biti dovodi nas, jasno, do rasprave koja bi trebala odgovoriti na pitanje “zašto”. Zašto smo, dakle, izgubili devet godina i dva mjeseca u kojima je ova zemlja imala ozbiljnu priliku postati ono što danas nije.
Duboko na Balkanu
Rat sasvim sigurno nije razlog. Rat je završio u kolovozu 1995. godine. Podunavlje je mirno reintegrirano u siječnju 1998. godine. Dva mjeseca NAKON mirne reintegracije EU je tek otpočela pregovore s prvih šest budućih članica koje su u Uniju ušle 1. svibnja 2004. Latvija, Litva, Slovačka i Malta (uz Bugarsku i Rumunjsku) su pregovore o članstvu u EU otvorile u veljači 2000. godine.
Pa gdje je, zaboga, bila Hrvatska?!
Bila je duboko na Balkanu. U autokraciji vladajuće stranke i državnog poglavara, u fazi poricanja zločina Hrvatske vojske, u ognjici sprečavanja povratka iseljenih Srba, u žustrom pritisku na slobodu medija koji su – ako nisu išli niz dlaku vladajućoj politici – etiketirani izdajničkima, u poslu prisluškivanja oporbenih političara i novinara, u šizofrenom (i, btw, neumrlom) strahu od globalnih zavjera protiv neovisnosti i suverenosti… Takvu Hrvatsku Europska unija ni u ludilu nije željela za članicu i naslijeđe upravo tadašnje Hrvatske korijenski je razlog za njeno današnje ekonomsko i društveno zaostajanje.
Ime, spomenik i klečeći položaj
Uostalom, i aktualna priča oko neodrživosti mirovinskog sustava i potrebi rada do 67. godine samo je derivat priče iz devedesetih, kad su razvojačeni branitelji slani u mirovinu jer su im u međuvremenu radna mjesta nestala i kad se restrukturiranje poduzeća uglavnom pod paskom političkih ovjerenih tajkuna vodilo tako da se višak radnika masovno šalje u prijevremenu mirovinu.
Sav taj teški teret devedesetih koji Hrvatska za sobom vuče poput olovne kugle ima svoj ime. I spomenik – u ulici Hrvatske bratske zajednice u Zagrebu i ulici, zapravo, svakog grada koji drži do sebe i svog sigurnog mjesta na mapi političke korektnosti. Ono što je doista obeshrabrujuće je što se praktički niti jedna doista značajna politička snaga u zemlji danas, 2019. godine, ne usudi ustati iz klečećeg položaja pred likom i djelom prvog hrvatskog predsjednika, doktora Franje Tuđmana.