Ovih dana – treba na tome čestitati Županijskom sudu u Varaždinu – srušena je oslobađajuća presuda koprivničkog općinskog suca Krešimira Pavlovića 60-godišnjem učitelju koji je svoju učenicu lani pozvao da mu nešto pomogne u školsko skladište da bi je tamo krenuo pipkati i hvatati za grudi. Curicu od 10 godina.
Sreća da je prestravljeno dijete to ispričalo roditeljima pa je podignuta optužnica. No sudac Pavlović i njegovo vijeće ustanovili su da taj odvratni čin ”nema obilježja kaznenog djela”. I tako je učitelj, umjesto da ga pošalju u zatvor za bludne radnje, a mogli su mu odrapiti do pet godina, izašao iz prvog poglavlja ove priče kao nevino optuženi čovjek koji može i dalje raditi s djecom.
Srećom da je tu svinjariju zaustavio viši sud u Varaždinu i sramotnom će se učitelju ponovno suditi. Nadamo se ne pred tim istim sucem kome su se toliko poremetili pojmovi u glavi da se njegovo obrazloženje oslobađajuće presude može uokviriti kao primjer za zbirku ludosti iz hrvatskih sudnica.
Sudac kaže da je kriv zakon
Na činjenicu da je učitelj namamio desetogodišnju djevojčicu u mračni kut škole kako bi se nad njom seksualno iživljavao, sudac je našao za shodno odgovoriti traktatom o nužnim elementima za ”postojanje kaznenog djela”, a to su ”radnja kaznenog djela, protupravnost, krivnja i kažnjivost”. Ako izostane bilo koji od tih elemenata, umuje dalje sudac Pavlović, tada se ne radi o kaznenom djelu. A u konkretnom slučaju, zaključio je, ”inkriminirane radnje” nisu sadržane niti u jednom od aktualnih kaznenih djela.
Znači, kriv je zakon. Male djevojčice svaki je seksualni predator slobodan dirati po intimnim dijelovima tijela jer toga nema u zakonu? To nije opisano kao kazneno djelo? Nužni elementi nisu zadovoljeni da bi se za to osudilo?
Vjerojatno nijednog suca nije dopušteno nazvati tikvanom, ali momentalno mi nijedna druga riječ ne pada na pamet. Pristojnost nekad poklekne pred povodom koji zdrava pamet nije kadra razumjeti. Čovjeka ispunja zadovoljstvom vijest da je Pavlovićeva presuda barem pala. A hoćemo li za tikvana dobiti tužbu, to ne znam.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Suci vole tužiti medije u Hrvatskoj
Među našim sucima ima dosta takvih koji vole tužiti medije. Traže visoke novčane odštete za tekstove u kojima se dovode u pitanje njihove odluke premda su ti tekstovi bazirani na istinitim činjenicama. To je u Hrvatskoj stalna i dugogodišnja praksa. Kod nas je klizav teren kritizirati rad sudaca jer im, ako tuže, njihovi kolege koji sude u parnicama najčešće solidarno daju za pravo. Odštete koje se dodjeljuju tužiteljima-sucima obično su dva do tri puta veće od onih koje dobivaju ostali građani ako se ocijeni da su u pravu.
U analima tog udruženog biznisa u kome se trguje duševnim bolima kao najsramotnija stoji presuda po kojoj je Jutarnji list prije dvije godine osuđen da plati 50.000 kuna i sve troškove sucu Županijskoj suda u Splitu te tadašnjem i sadašnjem članu Državnog sudbenog vijeća Nevenu Cambiju. Osuđeni su zbog autoriziranog intervjua s Nikolom Grmojom u kome je saborski zastupnik izjavio kako je ”DSV izvor korupcije”, a Cambija nije ni spomenuo. Pa kad je takvo što moguće, moguće je apsolutno sve.
Lov na kritičko mišljenje je otvoren
Samo ja, jedan jedini pojedinac u novinarstvu ove male zemlje, trenutno imam otvorena dva sudska procesa u kojima su me tužili suci za navodne duševne boli, treći sa sucem okončan je u moju korist. Tako se hrvatski novinari zastrašuju, a medijski izdavači financijski upropaštavaju. Europski sud za ljudska prava upozorio je da suci mogu i smiju biti kritizirani šire nego obični građani i da su javnu kritiku na svoj rad dužni podnijeti kao normalan dio svoga posla.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, ovdje vladaju drugačija mjerila. Predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa o tužbama protiv medija i sudačkim duševnim bolima svojedobno je rekao ovo: “Kad se suci optuže i stave na stup srama neistinito dovodeći u pitanje njihov ljudski i profesionalni integritet koji je esencija njihova poziva, takve povrede, a radi se o neistinitim i zlonamjernim tvrdnjama, zavređuju više naknade kada i ako okolnosti slučaja to opravdavaju”.
Stav je jasan da ne može biti jasniji. Lov na kritičko mišljenje je otvoren i toplo pozdravljen od najviše sudske instance. Ali ako se stane i ako se mediji prepadnu, ne usuđujem se ni pomisliti gdje će nam svima skupa biti kraj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je koprivnički sudac oslobodio učitelja koji je pipkao curicu u školskom skladištu?
Vjerojatno nijednog suca nije dopušteno nazvati tikvanom, ali momentalno mi nijedna druga riječ ne pada na pamet
Srećom da je tu svinjariju zaustavio viši sud u Varaždinu i sramotnom će se učitelju ponovno suditi. Nadamo se ne pred tim istim sucem kome su se toliko poremetili pojmovi u glavi da se njegovo obrazloženje oslobađajuće presude može uokviriti kao primjer za zbirku ludosti iz hrvatskih sudnica.
Ovih dana – treba na tome čestitati Županijskom sudu u Varaždinu – srušena je oslobađajuća presuda koprivničkog općinskog suca Krešimira Pavlovića 60-godišnjem učitelju koji je svoju učenicu lani pozvao da mu nešto pomogne u školsko skladište da bi je tamo krenuo pipkati i hvatati za grudi. Curicu od 10 godina.
Sreća da je prestravljeno dijete to ispričalo roditeljima pa je podignuta optužnica. No sudac Pavlović i njegovo vijeće ustanovili su da taj odvratni čin ”nema obilježja kaznenog djela”. I tako je učitelj, umjesto da ga pošalju u zatvor za bludne radnje, a mogli su mu odrapiti do pet godina, izašao iz prvog poglavlja ove priče kao nevino optuženi čovjek koji može i dalje raditi s djecom.
Srećom da je tu svinjariju zaustavio viši sud u Varaždinu i sramotnom će se učitelju ponovno suditi. Nadamo se ne pred tim istim sucem kome su se toliko poremetili pojmovi u glavi da se njegovo obrazloženje oslobađajuće presude može uokviriti kao primjer za zbirku ludosti iz hrvatskih sudnica.
Sudac kaže da je kriv zakon
Na činjenicu da je učitelj namamio desetogodišnju djevojčicu u mračni kut škole kako bi se nad njom seksualno iživljavao, sudac je našao za shodno odgovoriti traktatom o nužnim elementima za ”postojanje kaznenog djela”, a to su ”radnja kaznenog djela, protupravnost, krivnja i kažnjivost”. Ako izostane bilo koji od tih elemenata, umuje dalje sudac Pavlović, tada se ne radi o kaznenom djelu. A u konkretnom slučaju, zaključio je, ”inkriminirane radnje” nisu sadržane niti u jednom od aktualnih kaznenih djela.
Znači, kriv je zakon. Male djevojčice svaki je seksualni predator slobodan dirati po intimnim dijelovima tijela jer toga nema u zakonu? To nije opisano kao kazneno djelo? Nužni elementi nisu zadovoljeni da bi se za to osudilo?
Vjerojatno nijednog suca nije dopušteno nazvati tikvanom, ali momentalno mi nijedna druga riječ ne pada na pamet. Pristojnost nekad poklekne pred povodom koji zdrava pamet nije kadra razumjeti. Čovjeka ispunja zadovoljstvom vijest da je Pavlovićeva presuda barem pala. A hoćemo li za tikvana dobiti tužbu, to ne znam.
Suci vole tužiti medije u Hrvatskoj
Među našim sucima ima dosta takvih koji vole tužiti medije. Traže visoke novčane odštete za tekstove u kojima se dovode u pitanje njihove odluke premda su ti tekstovi bazirani na istinitim činjenicama. To je u Hrvatskoj stalna i dugogodišnja praksa. Kod nas je klizav teren kritizirati rad sudaca jer im, ako tuže, njihovi kolege koji sude u parnicama najčešće solidarno daju za pravo. Odštete koje se dodjeljuju tužiteljima-sucima obično su dva do tri puta veće od onih koje dobivaju ostali građani ako se ocijeni da su u pravu.
U analima tog udruženog biznisa u kome se trguje duševnim bolima kao najsramotnija stoji presuda po kojoj je Jutarnji list prije dvije godine osuđen da plati 50.000 kuna i sve troškove sucu Županijskoj suda u Splitu te tadašnjem i sadašnjem članu Državnog sudbenog vijeća Nevenu Cambiju. Osuđeni su zbog autoriziranog intervjua s Nikolom Grmojom u kome je saborski zastupnik izjavio kako je ”DSV izvor korupcije”, a Cambija nije ni spomenuo. Pa kad je takvo što moguće, moguće je apsolutno sve.
Lov na kritičko mišljenje je otvoren
Samo ja, jedan jedini pojedinac u novinarstvu ove male zemlje, trenutno imam otvorena dva sudska procesa u kojima su me tužili suci za navodne duševne boli, treći sa sucem okončan je u moju korist. Tako se hrvatski novinari zastrašuju, a medijski izdavači financijski upropaštavaju. Europski sud za ljudska prava upozorio je da suci mogu i smiju biti kritizirani šire nego obični građani i da su javnu kritiku na svoj rad dužni podnijeti kao normalan dio svoga posla.
No, ovdje vladaju drugačija mjerila. Predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa o tužbama protiv medija i sudačkim duševnim bolima svojedobno je rekao ovo: “Kad se suci optuže i stave na stup srama neistinito dovodeći u pitanje njihov ljudski i profesionalni integritet koji je esencija njihova poziva, takve povrede, a radi se o neistinitim i zlonamjernim tvrdnjama, zavređuju više naknade kada i ako okolnosti slučaja to opravdavaju”.
Stav je jasan da ne može biti jasniji. Lov na kritičko mišljenje je otvoren i toplo pozdravljen od najviše sudske instance. Ali ako se stane i ako se mediji prepadnu, ne usuđujem se ni pomisliti gdje će nam svima skupa biti kraj.