Zašto se Trump baš toliko umiljava Putinu? Misli da mu ne treba ni jedan drugi saveznik osim Rusije
Strategija u Bijeloj kući je, očito, da SAD i Rusija postaju saveznici u borbi protiv Kine, pa i EU
Izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa na nadrealnoj konferenciji za medije u Helsinkiju, o uspješnom sastanku s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom koji predstavlja korak prema svjetlijoj budućnosti, izazvale su opće zgražanje kako u SAD tako i u svijetu. Većina američkih i svjetskih političara i analitičara, poput karizmatičnog republikanskog senatora Johna McCaina, tješi se da je riječ o još jednoj “Trumpovoj tragičnoj pogrešci.” Međutim, nije posrijedi nikakav politički gaf već Trump, u dogovoru s Putinom, nastoji trasirati put rušenju starog i uspostavi novog svjetskog poretka.
U tom poretku, kako je isplanirano u Bijeloj kući, SAD i Rusija postaju saveznici u borbi protiv Kine, pa i Europske unije. Trump uostalom nije slučajno prije nekoliko dana ranije kazao da je EU veći neprijatelj i veća opasnost za SAD od Rusije. Nije također bio Trumpov hir niti izjava da su svi dosadašnji američki najbliži saveznici, od Francuske i Njemačke do Kanade i Meksika, zapravo najveći izrabljivači SAD-a. To se, naime, savršeno uklapa u novu strategiju Bijele kuće, u kojoj SAD-u nije potreban nijedan drugi saveznik osim Rusije. Washington uspostavom bliske suradnje s Moskvom želi također spriječiti jačanje osi Rusija-Iran-Kina.
Trump se okreće Rusiji kao Nixon 1971. prema Kini
Ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i te kako odgovara normalizacija odnosa s Amerikom jer to može dovesti do ukidanja sankcija. Osim toga, premda su odnosi između Pekinga i Moskve vjerojatno najbolji u posljednjih pedesetak godina, Rusiji nikako ne odgovara previše moćna Kina niti njena ambicija da ona preuzme od SAD-a poziciju prve svjetske velesile. Pri tome u Moskvi uvijek imaju na umu da je granica između dvije države duga 4.800 kilometara, a da je 1969. kineska vojska napala ruske trupe na granici optužujući carsku Rusiju da je otela dio kineskog teritorija. Osim toga s ruske strane granice živi 6 milijuna ljudi, dok s kineske čak 130 milijuna.
Uspostavom boljih odnosa s Putinom, Trump pokušava također načeti jedinstvo Šangajske organizacije za suradnju u kojoj su kao punopravni članovi Rusija, Kina, Kazahstan, Uzbekistan, Kirgistan, Tadžikistan, a promatrači su Indija, Pakistan, Iran, Mongolija. Ta je organizacija osnovana 1996. s ciljem da bude protuteža NATO paktu. Taj neočekivani i dramatičan strateški zaokret Donalda Trumpa neodoljivo podsjeća na 1971., kad su tadašnji američki predsjednik Richard Nixon i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger, sklopili neočekivano savezništvo s Kinom koja je do tada bila najveći neprijatelj SAD-a.
Normalizacija odnosa Washingtona i Pekinga imala je za cilj stvoriti frontu protiv SSSR-a i neutralizirati njegov utjecaj i moć. U to doba Washington je procijenio da atomsko naoružanje kojim raspolaže Moskva predstavlja najveću opasnost po SAD pa je odlučio uz pomoć Kine stati na kraj ambicijama Moskve da se nametne kao ključni čimbenik svjetske politike. Kineskom vođi Mao Ce Tungu također je trebalo savezništvom sa SAD-om za koje je vjerovao da će mu omogućiti da se lakše odupre hegemonističkim težnjama Moskve koja je željela učvrstiti primat nad svjetskim komunističkim pokretom te preuzeti dominatnu ulogu u svjetskoj politici.
Obama je 2011. počeo mijenjati odnos spram Kine
Tako je osovina Peking – Washington postala glavna brana imperijalnim ambicijama Moskve. Prije uspostave diplomatskih odnosa te početka ekonomske suradnje između SAD i Kine, u ožujku 1969. na rijeci Usuri, na granici Kine i SSSR-a, zbog teritorijalnih sporova, došlo je do žestokih oružanih obračuna u kojima je živote izgubilo na stotine kineskih i ruskih vojnika. SAD su odlučile pomoći Kini vojno i tehnološki kako bi je osposobili za efikasno suprotstavljanje Moskvi, dok je Peking tu pomoć objeručke prihvatio jer je to bio jedini način da brzo vojno i ekonomski ojača.
Takva obostrana nepomućena interesna ljubav potrajala je sve do 1990. i raspada Sovjetskog Saveza. Tada su SAD postale jedina vodeća svjetska sila pa je Washington uspostavio unilateralni međunarodni svjetski poredak u kojem je postao neupitni gazda. To se razdoblje stoga ne bez razloga naziva Pax Americana. Više nije bilo vojne i atomske opasnosti od SSSR-a jer se sovjetska vojska, kao i društvo i gospodarstvo, potpuno urušilo, a siromašna Kina nije predstavljala nikakav problem na svjetskoj političkoj pozornici.
Do prvih naznaka preokreta počelo je dolaziti početkom 2000. kad je Washington shvatio da Kina, zbog nevjerojatno brzog ekonomskog i gospodarskog rasta (godišnje je BDP rastao po stopi većoj od 11 posto), preko noći izrasta u novog, moćnog i neovisnog gigatna svjetskog gospodarstva te nezaobilaznog geopolitičkog vojnog i ekonomskog čimbenika. Zbog toga je admistracija Baracka Obame već krajem 2011. definirala novu vanjsko političku strategiju u kojoj je fokus američke politike usredotočen na Kinu i Aziju.
Jinping prvi bez uvijanja otkrio ambicije Pekinga
U objašnjenju tog zaokreta stoji da su Azija i Kina postale odlučujući čimbenik u svjetskoj politici jer tu živi pola čovječanstva i stacionirano je najviše atomskog oružja pa taj dio svijeta postaje prioritet za američku politiku. Od tada SAD, uz pomoć Svjetske trgovinske organizacije koju kontrolira Washington, počinje optuživati Kinu da manipulira vrijednošću svoje valute, da izvozi robe s damping cijenama, da bezobzirno krade američku vrhunsku tehnologiju… Ništa od toga do tada nije smetalo američkim interesima jer je u Kini oko 500 velikih američkih kompanija ostvarivalo enormne profite zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi. No, crveno svjetlo upaljeno je definitivno u Washingtonu krajem 2012. kad je na vlast u Kini došao Xi Jinping.
Za razliku od prethodnika koji nisu željeli izazivati svijet koji je već bio uplašen zbog enormnog rasta vojnog, ekonomskog i političkog utjecaja Kine, Xi Jinping je bez uvijanja obznanio strategiju Pekinga. Prvi je kineski političar koji je otvoreno počeo govoriti o kineskom snu stvaranja snažne nacije da bi prošle godine, na 19. kongresu Komunističke partije, najavio da će Kina do 2035. izrasti u modernu naciju, koja će razvijati “inovativnu ekonomiju, modernizirati vojsku, stvoriti veliku srednju klasu te značajno reducirati nejednakosti između bogatih i siromašnih te grada i sela”.
No, pravu paniku u Washingtonu izazvala je njegova najava “da će Kina do 2049. postati bogata, globalna svjetska sila” te da će postati “globalni lider u smislu kompozitne nacionalne snage i međunarodnog utjecaja”. U tomu će, istakao je Xi Jinping, Kina uspjeti jer “gradi socijalizam s kineskim karakteristikama za novu eru” te zahvaljujući teoriji o kineskom snu i realizaciji mega projekta Belt and Road u koji će Peking uložiti stotne milijardi dolara za izgradnju infrastrukturnih veza koje će povezati Kinu s državama Azije i Europe. Tom globalnom projektu već se priključilo 100 država i drži se najvećom svjetskom investicijom ikada.
Do 2049. Kina najveća gospodarska i vojna velesila
Time je Kina, barem što se tiče Washingtona, prešla crvenu liniju jer je neuvijeno pokazala ambicije da izravno ugrozi američku dominaciju u svim sferama svjetske politike. Sve procjene govore da će Kina do 2049. zaista postati prva svjetska gospodarska i vojna velesila, da će po moći i utjecaju, preteći SAD. Za analitičare i futurologe nema nikakve dvojbe da će Kina, ili sama preuzeti vodeću ulogu u svijetu ili će ju, u najgorem slučaju, dijeliti sa SAD-om i Indijom.
Pri tomu nitko ne predviđa da bi Rusija mogla biti u doglednoj budućnosti neki ozbiljni čimbenik svjetske politike, što objašnjava zašto sada Washington sklapa savezništvo s Moskvom. Po najcrnijem scenariju koji je nastao u Washingtonu kineski renminbi zamijeniti će dolar kao svjetska valuta broj 1, a Kina će trošiti na vojsku više od SAD-a. Zbog toga će Peking postati najveći svjetski trgovac oružjem te će, kao danas Washington, dominirati međunarodnim poretkom te diktirati uvjete globalne trgovine.
Da to nisu nerealne prognoze, pokazuju i najnoviji podaci da su, među ostalim, u posljednjih deset godina kineska ulaganja u Europi narasla na više od 300 milijardi dolara. U tridesetak europskih država kineski su investitori preuzeli ili su u procesu preuzimanja više od 360 velikih europskih kompanija, od talijanskog Pirellija, njemačke kompanije za proizvodnju robota Kuka do švedskog automobilskog giganta Volva. Istodobno kineske kompanije drže u Europi u svom vlasništvu u cijelosti ili djelomično barem četiri aerodroma, šest morskih luka, primjerice, Pirej, pa čak i 13 nogometnih klubova…
Kina ulaže u Europu 300 milijardi dolara
Vrijednost kineske trgovine s Južnom Amerikom od 2015. do 2019. iznositi će 500 milijardi dolara, dok će u tom razdoblju kineske tvrtke uložiti južnoameričko gospodarstvo čak 250 milijardi dolara. Od 2005. do 2018. kineske kompanije investirale su u 293 projekta u Africi više od 66 milijardi dolara što je donijelo 130 tisuća novih radnih mjesta.
Pri tome je važno istaknuti da Kinezi daju novac pod puno povoljnijim uvjetima od Svjetske banke koja je pod totalnom kontrolom Washingtona. Vrhunac demonstracije snage kineske ekonomije je One Belt One Road koji podrazumijeva seriju velikih infrastrukturnih i razvojnih projekata namijenjenih povezivanju euroazijskih regija.
Kina će u taj podvig bez presedana uložiti u 65 zemalja oko 4 trilijuna dolara. U tim državama živi 70 posto svjetskog stanovništva, te zemlje raspolažu s 55 posto svjetskog BDP-a i 75 posto svojih zaliha energije. Nema sumnje da će upravo projekt One Belt One Road definitivno zaprijetiti samim temeljima hegemonije Washingtona nakon Drugog svjetskog rata.
Carine za obuzdavanje kineskog gospodarstva
Zbog svega toga Bijela kuća pod vodstvom Donalda Trumpa odlučila je napokon pokrenuti sve mehanizme koji su njoj na raspolaganju kako bi, ako ne baš zaustavila, a onda barem usporila naglo jačanje kineske ekonomije. S obzirom da je prekasno za bilo kakvu vojnu intervenciji jer Kina već ima super snažnu armiju, Trumpu za početak nije preostalo drugo nego da uvede carine na kineske proizvode te ih tako učini nekonkurentnim na američkom tržištu.
U Washingtonu se procjenjuje da će te mjere prouzročiti gubitke kineskoj ekonomiji od ukupno oko 500 milijardi dolara. Što je teško izdrživo čak i za tako veliko gospodarstvo kao što je kinesko. Ipak Trump je u realizaciji nove strategije počinio nekoliko neobjašnjivih pogrešaka.
Ponajprije, odjednom je zaratio sa svima, pa i najvjernijim saveznicima, pa je tako otvorio sve bokove. Osim što nije ukalkulirao koliko će nova politika nanijeti dugotrajne štete američkim gospodarskim, politički, vojnim i sigurnosnim interesima. Primjerice, prisilio je EU da počne tražiti nova partnerstva kao odgovor na Trumpovu agresivnu politiku.
Kina, Japan i EU zajedno protiv Amerike
Nakon što je Trump proglasio EU većim neprijateljem od Rusije te zatražio da države članice NATO pakta počnu odvajati za vojsku čak 4 posto proračuna, u Bruxellesu više nema nikakvih iluzija kako će se odvijati odnosi s SAD-om. Posebno zbog toga jer nije bilo teško prozrijeti namjeru Bijele kuće da prisili članice NATO pakta da odvajaju više novaca za vojsku kako bi kupovali što više američkog oružja. Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk izjavio je kako je EU “svjesna činjenice da se arhitektura svijeta mijenja pred našim očima i da je naša zajednička odgovornost da ga promijenimo na bolje”.
To je kazao u ponedjeljak na otvaranju ekonomskog summita između Kine i EU u Pekingu. Razgovori Tuska i predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera s kineskim premijerom Li Keqiangom započeli su u vrijeme kad definitivno pucaju sve veze između EU i Kine te SAD-a. Odmah poslije Pekinga, izaslanstvo EU posjetilo je Tokio gdje su s japanskim premijerom Shinzo Abeom dogovorili proširenje gospodarske suradnje. Potpisan je sporazum o slobodnoj trgovini, a Japan i EU poručili su u zajedničkoj izjavi da odbacuju protekcionističku politika Donalda Trumpa.
U sljedećih osam godina uklonit će se postupno carine za oko 94 posto roba koje EU izvozi u Japan, a ukinut će se carine za oko 99 posto uvoza iz Japana. Sve to treba osigurati svim stranama da lakše prebrode nevolje koje su ih zadesile novom američkom vanjskopolitičkom strategijom. Njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas bio je više nego jasan. “Više se ne možemo osloniti na Bijelu kuću. Kako bismo održali partnerstvo sa SAD-om moramo ga ponovno prilagoditi. Prva jasna posljedica može biti samo da se moramo još više usredotočiti na Europu koja ne smije dopustiti da bude podijeljena.”
EU više ne računa na suradnju s Bijelom kućom
Posljedice Trumpove politike najbolje se mogu isčitati iz ankete koja je ovih dana objavljena u Njemačkoj. Čak 64 posto ispitanika drži da je Trump opasniji političar po Njemačku od ruskog predsjednika Vladimira Putina. Više od 56 posto ispitanika smatra da je Putin sposobniji i moćniji političar od Trumpa, dok samo njih 29 posto ima pozitivan odnos spram SAD-a, a čak 59 posto negativan. Slično je i u Francuskoj gdje 36 posto anketiranih ima sada pozitivan stav prema SAD-u, a 51 posto negativan.
Dok SAD ratuju u Afganistanu te uvodi sankcije protiv Irana, Kina ulaže goleme napore kako bi pomogla Teheranu. Peking je najavio da će povećati uvoz nafte i plina iz te države, a EU je najavila osnivanje fonda iz kojega će se financirati europske tvrtke koje nastave surađivati s Iranom i zbog toga se nađu pod sankcijama Washingtona. Mnoge su države već najavile da neće prestati koristiti potencijale Irana kao trgovačkog raskrižja i kao najjeftinijeg puta izvoza kavkaskih i srednjoazijskih prirodnih resursa. Istodobno Kina jača ekonomske veze s Pakistanom, Šri Lankom, Mianmarom i drugim državama kako bi ojačala svoj geostrateški položaj i u tom dijelu svijeta.
Najnoviji razvoj događaja pokazuje koliko je bio u pravu američki povjesničar i diplomat George Kennan kad je u Studiji 23 o planiranju vanjske politike SAD-a zapisao: “Posjedujemo 50 posto svjetskog bogatstva, no samo 6,34 posto svjetskog stanovništva… Takav položaj nameće zavist i srdžbu. Naša glavna buduća zadaća jest – osmisliti ustroj odnosa kojim bismo zadržali takvu nejednakost. Da bismo u tomu uspjeli, moramo se odreći sentimentalnosti i sanjarenja, i usredotočiti se na vlastitie nacionalne ciljeve….Trebati ćemo prestati govoriti o nejasnim i…nestvarnim ciljevima poput ljudskih prava, poboljšanja životnih uvjeta i demokratizaciji. Bliži se dan kad ćemo morati upotrijebiti i otvorene koncepte moći. Ako nas tada ne budu ograničavale idealističke krilatice, tim bolje.”