Znate kako su neke čokolade postale manje za istu cijenu? Treba ih posebno označiti, traži Biljana Borzan

“Tako je to kad se banalizira problem koji nije nimalo banalan jer, s jedne strane, tišti potrošače, osobito u vrijeme krize, a s druge značajno utječe na okoliš. Čak 73 posto građana EU-a zavarano je prevelikim pakiranjima koja ostavljaju dojam da je neto količina proizvoda veća nego što stvarno jest. Građane takva praksa iritira uvijek, ali osobito u doba inflacije. U krizi se mijenjaju navike pri kupovini, a dobiti najviše za svoj novac postaje važnije nego prije. Zato smo takvo zavaravanje zabranili”, kaže Borzan u razgovoru za Telegram.

Čokolada manja, cijena ista

“Da živim sto godina ne bih razumjela zašto je netko činjenicu da 30 posto hrvatskih građana jede manje zbog neimaštine sveo na ‘manje zraka u vrećicama čipsa’. Usto, svaka ambalaža koja bi mogla biti manja, a da pritom proizvod ne gubi na kvaliteti, pridonosi stvaranju golemih količina otpada”, dodaje.

Dotičemo se aktualne teme, problema deponija otpada na zagrebačkom Jakuševcu, pa našu europarlamentarku pitamo koliko se uopće ambalaže reciklira, a koliko završava na smetlištima. Kaže da je količina otpada na smetlištima postala izazov čak i uz selekciju i recikliranje. Svaki građanin u Hrvatskoj godišnje baci čak 75 kilograma ambalaže. Stopa recikliranja u nas je i dalje mala i iznosi tek nešto više od 30 posto, pa se može reći – izuzev sjeverozapadne Hrvatske, koji postiže daleko bolje rezultate s komunalnim otpadom – da gotovo posvuda imamo problem recikliranja, što puni naša smetlišta.

Svaki kupac iz iskustva zna da, primjerice, neki proizvođači čokolade, koje smo do jučer kupovali u količini od 100 grama, danas nude isto pakiranje koje teži 75 ili 80 grama. Pritom veličina ambalaže, dakako i cijena, ostaju isti, pa je kupca lako zavarati. Biljanu Borzan pitamo mogu li se regulirati standardi količine u pakiranjima proizvoda.

Poplava zelenih oznaka

“Ne možemo regulirati gramažu, ali možemo ograničiti manipulativne prakse. Dobar primjer je Francuska, gdje narančastom bojom označavaju proizvode koji su se smanjili, a cijena im je ostala ista. Primjerice, označen je Lipton IceTea, koji se smanjio s pakiranja od 1,5 litre na 1,25. Znači, proizvod je zapravo skuplji za 20 posto. Nije za očekivati da kupci u trgovine nose povećala i kalkulatore i bilježe kretanja gramaže. Često ni ne budu svjesni da je došlo do promjene količine dok proizvod ne donesu kući, a tada je kasno”, kaže Borzan.

Primjetno je, kažemo našoj sugovornici, kako se neke velike kompanije u oglasima žele predstaviti društveno odgovornima, pa se trude prikazati svoj doprinos u očuvanju zdravog okoliša. Pitamo koliko su ta nastojanja utemeljena, a koliko tek marketinški potez kojim se žele umiliti ekološki svjesnim građanima.

Biljana Borzan kaže da sve veći broj građana želi pri kupnji dati svoj doprinos zaštiti okoliša, što su shvatili i proizvođači i trgovci, pa danas na tržištu nalazimo više od 1200 zelenih oznaka, od kojih manje od trećine ima neki oblik certifikata ili provjere.

Deklaracije s većim slovima

“No, nisu ni građani naivni”, kaže. “Po mom istraživanju, čak 70 posto njih ne vjeruje takvim oznakama. I imaju pravo! Tek sa zakonom koji sam uspjela dogovoriti doći će do uvođenja reda u džunglu lažnih tvrdnji. Kad stupi na snagu, na proizvodima će ostati samo provjerene tvrdnje i oznake u koje će građani moći imati puno povjerenje.”

Borzan je mnogo učinila na zaštiti prava potrošača pa je pitamo što čini i na što obraća najviše pozornosti kad ulazi u neku samoposlugu nabaviti kućne potrepštine. Kaže da na policama prvo traži domaće proizvode. “Volim kupovati naše proizvode i tako biti onaj kotačić u društvu koji pomaže našim proizvođačima. Ako sam u prilici, nastojim kupiti hranu koja nije tretirana pesticidima, iako je to danas veliki izazov, pa maštam da imam više slobodnog vremena i uzgajam vlastito organsko voće i povrće za potrebe moje obitelji.”

Na pitanje koliko informacije s proizvoda uistinu govore što on stvarno sadrži i vrijedi li i tu sindrom “sitnih slova”, kaže da su deklaracije problem. “Bilo da su slova presitna slova ili su ljudima nerazumljive, pa sad često zakonima definiramo kako deklaracija mora biti jasno istaknuta s većim slovima. Na razini EU-a planira se uvesti jasnu i prepoznatljivu oznaku na prednjoj strani pakiranja hrane koja je zdraviji odabir. Možda i naša ‘Živjeti zdravo’ postane standard za čitavu Uniju.”

Tjedno pojedemo kreditnu karticu

Borzan nas šokira podatkom da svakoga tjedna pojedemo plastike koliko sadrži jedna kreditna kartica. “Unosimo toliko plastike u sebe i bacamo je u okoliš da će nas unuci jednog dana pitati gdje nam je bila pamet. Zakonima nastojimo ograničiti mikroplastiku svuda oko nas, ali najvažnije je da se ljudi osvijeste kako se dobar dio ovog problema može riješiti ako krenu od samih sebe.”

“Kada idete u trgovinu, ne zaboravite višekratnu vrećicu ili košaricu; kad spremate hranu u hladnjak, pijete ili jedete, razmislite mora li to baš biti iz plastične ambalaže. Sjetite se da ćete tako unijeti u sebe djelić te ‘tjedne plastične kreditne kartice’ i da u otpad odlažete ono što je sve veći izazov za zbrinjavanje”, kaže europarlamentarka Borzan.

Česta povlačenja proizvoda

Svako malo svjedoci smo povlačenja različitih proizvoda iz prodaje zbog zdravstvene neispravnosti. Ali obavijesti o tome mnogi građani ne pročitaju, pa ako su već kupili proizvode obično ih i upotrijebe. Pitamo sugovornicu razmišlja li se u Europskom parlamentu o učinkovitijem načinu kojim bi se u današnje digitalno doba građane obavještavalo o povlačenju štetnih proizvoda iz prodaje.

Povlačenja su česta, slaže se Borzan i pojašnjava da je zbog snažnih zakona i takozvanog RASFF sustava – brzog uzbunjivanja za hranu – Europska unija dio svijeta u kojem ljudi jedu najsigurniju hranu. U RASFF se unosi i najmanja sumnja u određenu neispravnost, pa čak i opasnost nekog proizvoda kao što je nedavno bio slučaj s energetskim pićem Prime.

Dvjesto lobista na 750 parlamentaraca

Dodaje da Državni inspektorat ima i druge alate, u što spadaju i promptne objava u medijima, upućivanje građana na informiranje preko interneta u Potrošačkom kutku Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu, a možda i stvaranje neke aplikacije preko koje bi građani u realnom vremenu mogli pratiti ima li problema s nekim proizvodima.

Unatoč uspjesima koje je postigla na zaštiti prava potrošača, hrvatsku europarlamentarku pitamo ima li osjećaj da su neke multinacionalne kompanije jače od nacionalnih vlada, da imaju snažne lobiste koji utječu na dio političara kako bi se spriječilo donošenje zakona koji štete njihovim profitima.

“Kad se pregovarala Direktiva o duhanskim proizvoda, samo Philip Morris je poslao 200 lobista na 750 europarlamentaraca. To je tek jedna zainteresirana kompanija. Pojedinačne vlade su se pokazale prilično neuspješne u donošenju zakona koji velikim igračima oduzimaju i najmanji djelić zarade. Upravo zato takve zakone uglavnom donosimo na europskoj razini, gdje nam je zajednička pregovaračka pozicija daleko jača”, kaže ona.

‘Ljubimica industrije’

“No, i u Europskom parlamentu gledam česte pokušaje razvodnjavanja zakona, od kojih nažalost neki budu i uspješni. Tu očito utjecaj lobista prevlada. Međutim, smatram da oni mogu imati utjecaj samo na one koji im to dopuste. Mene su s vremenom ironično prozvali ‘ljubimica industrije’ jer se pročulo da kod mene nemaju što tražiti.”

Kad sumira mandat u Parlamentu, pitamo, što bi navela kao postignuća u zaštiti potrošača, a u čemu nije uspjela a pokušavala je? Kaže da su to borba za ravnopravnost naših građana s onima u ostatku Unije, borba da građani dobiju najbolje za svoj novac, borba za sigurniju hranu, za kvalitetnije proizvode koji dulje traju.

Veli da dosad nije bila u situaciji krenuti u neki projekt, a ne izgurati do kraja. Zaključuje da ima niz stvari koje tek dolaze na dnevni red i koje neće biti moguće riješiti prije kraja mandata, poput ovisnosti mladih o internetu, ali i ograničavanja svemoći multinacionalnih kompanija, banaka i farmacije, pogotovo u istočnoj Europi.