Danas, tri godine kasnije, ova slika budi gotovo nostalgiju. Naravno, cijela priča je bila, zapravo prevara, i birača – koji za Tihomira Tima Oreškovića nisu čuli dok mu u ruke nije dana hrvatska Vlada, kao i cijele javnosti koju je Petrov povlačio za nos pregovorima sa SDP-om i HDZ-om. Uz i danas nerazjašnjenu “inicijativu i poticaj” predsjednice Republike, Petrov se odlučio na brak s Karamarkom i sve skupa je završilo u brzoj i temeljitoj havariji već u lipnju 2016. godine.
No, čak i pomisao na tih šest ludih mjeseci, skoro da budi nostalgiju – makar u usporedbi s užasima s kojima se Hrvatska suočava posljednjih tjedana.
Do đavola i dublje
Unatoč vrlo solidno kontroliranoj medijskoj slici i unatoč globalnom ekonomskom rastu koji se presipa i na tvrdokorno rastrošnu hrvatsku državu, sustavno moralno i administrativno truljenje hrvatske politike i institucija – pa posredno, jasno, i društva – nemoguće je previdjeti.
Pogotovo kad se u samo nekoliko dana nagura toliko nestvarno loših i zapravo, zaprepašćujućih vijesti, za koje se vladajući vjerojatno nadaju da će ostati nezamijećene pod božićnom lampicama i zvončićima. Stvari su, pod Plenkovićevim kormilom, otišle do đavola ima već neko vrijeme i to bez nekih izgleda za – nadu. No, kažu da tamo, kod gospodina Sotone, ima više krugova, pa kao da svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo…
Kolači, automobili i to
Samo u zadnjih nekoliko dana pred Badnjak, dogodilo se političkih afera i poraza dovoljno za rušenje ne jedne, nego nekoliko Vlada. Pritom u fokusu uopće nisu mučne političke trgovine u zagrebačkoj Gradskoj skupštini i Hrvatskom saboru – naime, nove masne političke afere i porazi nalijeću tolikom brzinom da je Bandićev mahniti predbožićni shopping gradskih i saborskih zastupnika već stvar prošlosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najgori od aktualnih božićnih crnjaka je priča o ulozi SOA-e (Sigurnosno obavještajna agencija) u smjeni savjetnika predsjednice Republike za unutarnju politiku. Eksplozivno priopćenje detaširanog Mate Radeljića o tome da ga je o smjeni u lokalnoj slastičarnici (finom bircu, kako bi rekli u “Torte i to”), uz prikladnu prijetnju prometnom nesrećom, obavijestio predstojnik ureda ravnatelja SOA-e, ni nakon niza reakcija, zapravo nije demantirana. Ljudi koji bi se trebali dići na zadnje noge zbog same mogućnosti da se na ovakav način zloupotrebljava sustav, dakle, predsjednica Republike i premijer, kažu kako je slučaj Radeljić “za mene završen” (Kolinda Grabar-Kitarović) ili kako je od Radeljića “očekivao više čvrstine, a manje plakanja” (Plenković).
Kapitulacija u Sisku
Nova afera s iskorištavanjem obavještajnog nadzemlja i podzemlja, međutim, samo je dio kataklizme. U podnesku američkog Ministarstva vanjskih poslova Kongresu koji treba odlučiti o sve zlosretnijoj kupovini izraelskih aviona F-16 Barak, procijenjena cijena tih zrakoplova je 135 milijuna dolara. Hrvatska je potpisala ugovor s cijenom od 500 milijuna dolara. Iz MORH-a još nisu objasnili razliku od 365 milijuna dolara, ili, ako Vam je tako lakše, milijun dolara po svakom danu u narednoj godini. Sretna Nova, usput.
Barem onima kojima može biti sretna. Naime, radnicima u Ininoj rafineriji u Sisku teško da će izmamiti suze radosnice – MOL je krenuo u provedbu onog što već godinama želi, umjesto ugovorene modernizacije tamošnje rafinerije, Mađari će sisački rafinerijski pogon, jednostavno, ugasiti. Odnosno, kako se to politički korektno kaže, prenamijeniti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlada je zauzela vrlo borbeni gard: “Mislim da Ina definitivno prije svega treba postati ‘business case’, a manje predmet politiziranja”, kazao je ministar gospodarstva Tomislav Ćorić.
Strateški Obrovac na Krku
Naposljetku, a nije mudro ustvrditi i kako je to kraj katastrofa za godinu na izmaku, strateški projekt EU i Hrvatske, plutajući LNG na Krku je – potonuo. Zapravo, bilo bi možda i bolje da je doista potonuo, jer kako se stvari razvijaju nekadašnji simbol socijalističke spektakularne promašene investicije, tvornica glinice u Obrovcu, mogla bi još početi djelovati kao smisleni poslovni projekt. Plin koji će se Hrvatskoj dostavljati LNG-em, naime, nikome ne treba. Riječ “nikome” pritom je tek formalno pretjerivanje, jer su se na natječaj za obavezni zakup plina javile samo mađarsko-hrvatska Ina (u minornim količinama) i državni HEP – zadnjeg dana natječaja.
Zakupljene količine iznose 520 milijuna kubika plina, od čega na HEP otpada 400 milijuna. Dosad je javnosti iz vladajućih krugova poručivano da je minimum za ulazak u investiciju zakup 1,5 milijardi kubika plina, dakle, dvije trećine više od onog što je zakupljeno. U božićnom intervjuu za Jutarnji list, međutim, premijer Plenković poručuje da unatoč svemu, LNG ide dalje, jer je to – strateški projekt. Plin će, međutim, svi osim dvije navedene državne firme, kupovati drugdje. Jeftiniji je.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rebrandingom u devedesete
Kako bismo sve zaključili u blagdanskom tonu, valja se osvrnuti na predsjedničin božićni intervju za Večernji list u kojem, između ostalog, priča kako je ove godine osnovala radnu skupinu (“sjajnih ljudi”) za brendiranje i rebrandiranje Hrvatske. “Pratim njihov rad te očekujem niz sjajnih ideja”, veli predsjednica, skoro nestrpljivo poput djeteta pred okićenom jelkom.
Nema druge nego “sjajnim ljudima” zaduženim za brendiranje i rebrandiranje Hrvatske poručiti da još jednom bace oko na sve ovo što se posljednjih dana u zemlji događa. Hrvatska – mala zemlja za veliki autorebranding. Jedino što ovaj rebranding kojem svjedočimo tako gadno vuče na sve ono što se zbivalo krajem devedesetih godina prošlog stoljeća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Avioni, LNG, Sisak, SOA i to - ima li kraja božićnim katastrofama za Hrvatsku?
Zašto čak i sjećanje na ukazanje Tima Oreškovića ovih dana budi - nostalgiju
Samo u zadnjih nekoliko dana pred Badnjak, dogodilo se političkih afera i poraza dovoljno za rušenje ne jedne, nego nekoliko Vlada. Pritom u fokusu uopće nisu mučne političke trgovine u zagrebačkoj Gradskoj skupštini i Hrvatskom saboru - naime, nove masne političke afere i porazi nalijeću tolikom brzinom da je Bandićev mahniti predbožićni shopping gradskih i saborskih zastupnika već stvar prošlosti.
Prije tri godine i četiri dana na Pantovčak su umarširali Tomislav Karamarko i Božo Petrov, u društvu lika kojeg nitko dotad nije vidio u bilo kakvoj političkoj priči. Taj gospodin, koji je radio u upravljačkim strukturama Plive upravo je donosio potpise za sastavljanje Vlade.
I nije baš dobro znao hrvatski jezik.
Danas, tri godine kasnije, ova slika budi gotovo nostalgiju. Naravno, cijela priča je bila, zapravo prevara, i birača – koji za Tihomira Tima Oreškovića nisu čuli dok mu u ruke nije dana hrvatska Vlada, kao i cijele javnosti koju je Petrov povlačio za nos pregovorima sa SDP-om i HDZ-om. Uz i danas nerazjašnjenu “inicijativu i poticaj” predsjednice Republike, Petrov se odlučio na brak s Karamarkom i sve skupa je završilo u brzoj i temeljitoj havariji već u lipnju 2016. godine.
No, čak i pomisao na tih šest ludih mjeseci, skoro da budi nostalgiju – makar u usporedbi s užasima s kojima se Hrvatska suočava posljednjih tjedana.
Do đavola i dublje
Unatoč vrlo solidno kontroliranoj medijskoj slici i unatoč globalnom ekonomskom rastu koji se presipa i na tvrdokorno rastrošnu hrvatsku državu, sustavno moralno i administrativno truljenje hrvatske politike i institucija – pa posredno, jasno, i društva – nemoguće je previdjeti.
Pogotovo kad se u samo nekoliko dana nagura toliko nestvarno loših i zapravo, zaprepašćujućih vijesti, za koje se vladajući vjerojatno nadaju da će ostati nezamijećene pod božićnom lampicama i zvončićima. Stvari su, pod Plenkovićevim kormilom, otišle do đavola ima već neko vrijeme i to bez nekih izgleda za – nadu. No, kažu da tamo, kod gospodina Sotone, ima više krugova, pa kao da svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo…
Kolači, automobili i to
Samo u zadnjih nekoliko dana pred Badnjak, dogodilo se političkih afera i poraza dovoljno za rušenje ne jedne, nego nekoliko Vlada. Pritom u fokusu uopće nisu mučne političke trgovine u zagrebačkoj Gradskoj skupštini i Hrvatskom saboru – naime, nove masne političke afere i porazi nalijeću tolikom brzinom da je Bandićev mahniti predbožićni shopping gradskih i saborskih zastupnika već stvar prošlosti.
Najgori od aktualnih božićnih crnjaka je priča o ulozi SOA-e (Sigurnosno obavještajna agencija) u smjeni savjetnika predsjednice Republike za unutarnju politiku. Eksplozivno priopćenje detaširanog Mate Radeljića o tome da ga je o smjeni u lokalnoj slastičarnici (finom bircu, kako bi rekli u “Torte i to”), uz prikladnu prijetnju prometnom nesrećom, obavijestio predstojnik ureda ravnatelja SOA-e, ni nakon niza reakcija, zapravo nije demantirana. Ljudi koji bi se trebali dići na zadnje noge zbog same mogućnosti da se na ovakav način zloupotrebljava sustav, dakle, predsjednica Republike i premijer, kažu kako je slučaj Radeljić “za mene završen” (Kolinda Grabar-Kitarović) ili kako je od Radeljića “očekivao više čvrstine, a manje plakanja” (Plenković).
Kapitulacija u Sisku
Nova afera s iskorištavanjem obavještajnog nadzemlja i podzemlja, međutim, samo je dio kataklizme. U podnesku američkog Ministarstva vanjskih poslova Kongresu koji treba odlučiti o sve zlosretnijoj kupovini izraelskih aviona F-16 Barak, procijenjena cijena tih zrakoplova je 135 milijuna dolara. Hrvatska je potpisala ugovor s cijenom od 500 milijuna dolara. Iz MORH-a još nisu objasnili razliku od 365 milijuna dolara, ili, ako Vam je tako lakše, milijun dolara po svakom danu u narednoj godini. Sretna Nova, usput.
Barem onima kojima može biti sretna. Naime, radnicima u Ininoj rafineriji u Sisku teško da će izmamiti suze radosnice – MOL je krenuo u provedbu onog što već godinama želi, umjesto ugovorene modernizacije tamošnje rafinerije, Mađari će sisački rafinerijski pogon, jednostavno, ugasiti. Odnosno, kako se to politički korektno kaže, prenamijeniti.
Vlada je zauzela vrlo borbeni gard: “Mislim da Ina definitivno prije svega treba postati ‘business case’, a manje predmet politiziranja”, kazao je ministar gospodarstva Tomislav Ćorić.
Strateški Obrovac na Krku
Naposljetku, a nije mudro ustvrditi i kako je to kraj katastrofa za godinu na izmaku, strateški projekt EU i Hrvatske, plutajući LNG na Krku je – potonuo. Zapravo, bilo bi možda i bolje da je doista potonuo, jer kako se stvari razvijaju nekadašnji simbol socijalističke spektakularne promašene investicije, tvornica glinice u Obrovcu, mogla bi još početi djelovati kao smisleni poslovni projekt. Plin koji će se Hrvatskoj dostavljati LNG-em, naime, nikome ne treba. Riječ “nikome” pritom je tek formalno pretjerivanje, jer su se na natječaj za obavezni zakup plina javile samo mađarsko-hrvatska Ina (u minornim količinama) i državni HEP – zadnjeg dana natječaja.
Zakupljene količine iznose 520 milijuna kubika plina, od čega na HEP otpada 400 milijuna. Dosad je javnosti iz vladajućih krugova poručivano da je minimum za ulazak u investiciju zakup 1,5 milijardi kubika plina, dakle, dvije trećine više od onog što je zakupljeno. U božićnom intervjuu za Jutarnji list, međutim, premijer Plenković poručuje da unatoč svemu, LNG ide dalje, jer je to – strateški projekt. Plin će, međutim, svi osim dvije navedene državne firme, kupovati drugdje. Jeftiniji je.
Rebrandingom u devedesete
Kako bismo sve zaključili u blagdanskom tonu, valja se osvrnuti na predsjedničin božićni intervju za Večernji list u kojem, između ostalog, priča kako je ove godine osnovala radnu skupinu (“sjajnih ljudi”) za brendiranje i rebrandiranje Hrvatske. “Pratim njihov rad te očekujem niz sjajnih ideja”, veli predsjednica, skoro nestrpljivo poput djeteta pred okićenom jelkom.
Nema druge nego “sjajnim ljudima” zaduženim za brendiranje i rebrandiranje Hrvatske poručiti da još jednom bace oko na sve ovo što se posljednjih dana u zemlji događa. Hrvatska – mala zemlja za veliki autorebranding. Jedino što ovaj rebranding kojem svjedočimo tako gadno vuče na sve ono što se zbivalo krajem devedesetih godina prošlog stoljeća.