Prošli je tjedan Facebook status u kojem se zalažem za liberalizaciju zapošljavanja djece u turizmu izazvao pozornost, pa i sablazan dijela publike. Problem je što u našoj visokopolitiziranoj stvarnosti građani sve više oponašaju političare, pa se nastoje prikazati kao ono što nisu. Komunikacija na društvenim mrežama festival je virtue signalinga koji, ovisno o ciljanoj publici, od autora statusa radi silne domoljube i pokorne vjernike, socijalno osjetljive humaniste, revolucionare na barikadama promjena i sve ono što se u stvarnosti i na ulicama naših gradova i mjesta, uglavnom manifestira kao veliko ništa.
Sasvim mi je jasno da bi bilo uputnije da sam napisao kako treba povećati izdvajanja za školstvo, provesti kurikularnu reformu, udvostručiti broj profesora, kupiti najbolja računala ili u školske kantine uvesti organske obroke, ali nisu li isprazna obećanja upravo ono što slušamo posljednjih 30 godina? Rezultat svih tih izlizanih fraza je video što ovih dana kruži internetom. U njemu kroz krov škole u samom centru Zagreba voda tokom proljetnog pljuska curi poput slapova Niagare.
Djeca su taoci demagogija
Upravo su djeca najčešći talac i lijevih i desnih demagoga. Prvi se navodno silno brinu za njihovo obrazovanje i socijalnu dobrobit, a drugi za ćudoređe i krepost. Pritom su i jedni i drugi, u žaru međusobnih bitaka koje pripadaju prošlom, a možda i pretprošlom stoljeću, potpuno smetnuli s uma da se rađaju nove generacije koje su svakodnevno izložene terabajtima novih informacija, njima toliko zanimljivih i atraktivno prezentiranih, da ni Marx ni katolička Hrvatska u toj utakmici ne stoje baš najbolje.
Danas je primjerice normalno, takav slučaj imam i u vlastitoj obitelji, da predpubertetska djeca tečno govore engleski. To nije plod marljivog pohađanja privatnih instrukcija ili škola za strane jezike. Naučili su ga sami, gledajući YouTube gaming tutoriale, komunicirajući na društvenim mrežama, dopisujući se s mrežnim prijateljima iz Hong Konga, Bukurešta ili Seville. Oni su djeca svijeta. Bojim se da, ukoliko svoj način razmišljanja i hrvatski mentalitet ne pomaknemo iz rovova 20. stoljeća, ta djeca neće niti razmatrati ostanak u zemlji u kojoj je od znanja važnija stranačka iskaznica, a od diplome selo u kojem ti je rođen otac.
Ako naša djeca ostanu ista kao mi, ako se ništa ne promijeni, radit će u Hrvatskoj kao konobari i sobarice u turističkim objektima u stranom vlasništvu ili otići u pečalbu kao građevinci u Njemačkoj ili baby sitterice u Dublinu. Ako uspijemo promijeniti mentalitet, ima šanse i za njih i za državu u kojoj živimo. Najbolji način da naše kćeri i sinovi postanu imuni na sustav klijentelizma i plemenskih podjela je da budu neovisni. Najbolji način da budu neovisni je da budu poduzetnici. Najbolji način da budu poduzetnici je da od malih nogu steknu radne navike i prije svega, svijest da je najslađi novac onaj koji su pošteno sami zaradili. U Hrvatskoj vlada pogrešna slika kako su svi poduzetnici lopuže što žive u viletinama i voze skupe njemačke aute.
Sve biografije uspješnih su iste
Razlog je jasan, kriminalna privatizacija iz 90-ih koja je umjesto lošeg imidža za njene organizatore, političare, naudila čitavom nizu radinih i pametnih ljudi koji su samo poželjeli raditi za sebe. Ponavljam, raditi za sebe, jer danas na Zapadu ljudi postaju poduzetnici uglavnom kako bi bili neovisni, ne kako bi bili enormno bogati. Preko 90 posto američkih poduzetnika zarađuje manje nego što bi zarađivali radeći taj isti ili sličan posao za nekoga drugoga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vjerujem da ste čitali biografije ili barem intervjue poznatih ljudi iz svjetskog biznisa. I oni, kao i milijuni onih manje uspješnih, uspjeli su između ostalog zato što su radili od najranije dobi. Ne postoji razlika između Estée Lauder, osnivačice prestižne tvrtke za kozmetiku koju je Time proglasio jedinom ženom među 20 poslovnih genija 20. stoljeća, Sama Waltona, osnivača lanca trgovina Walmart poznatog po povoljnoj robi, i tech gurua Marka Cubana.
Baš svaka biografija onih najuspješnijih u svijetu visokog businessa ne počinje poslom nižeg općinskog referenta koji su dobili nakon fakulteta učlanjenjem u stranku – čemu i dalje teži velik broj Hrvata. Počinje u ranoj mladosti, nekada i prije desetog rođendana, radom na poslovima prikladnim toj dobi. Često su imali sreću da netko njima obiteljski blizak već ima tvrtku u kojoj su mogli započeti svoju karijeru. Baš kao što je slučaj u našem turizmu u kojem mnoštvo djece radi i pomaže već i sada. Osim fizičke ispomoći, mogući su i bitni iskoraci.
Što sam naučio gledajući Shark tank
STEM revolucija koju su započeli Nenad Bakić i ekipa iz IRIM-a vjerojatno je najbolja vijest za mlade ljude posljednjih desetljeća. Moje je mišljenje da uz neosporno vrlo korisnu prirodoslovnu, matematičku i inženjersku edukaciju, trebamo poticati ne samo praktični dječji rad kroz ispomoć u turizmu već i dječje poduzetništvo, od što ranije dobi. U idealnom svijetu, u kojem ti za svaki poslovni potez ne fali taj jedan papir iz općine ili potvrda ministarstva, veći gradovi i frekventnija turistička mjesta omogućila bi djeci da na svojevrsnim sajmovima nude vlastite proizvode.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svatko od nas pokušao je turistima prodavati školjke, neki i limunadu, zamislimo da na rivi nekog dalmatinskog mjesta lokalni mališani na nekoliko štandova prodaju što su proizveli, pronašli ili dizajnirali. Gledajući reality show Shark tank američke mreže ABC, kroz godine sam svjedočio desetinama golobradih dječaraca i curetaka koji su sami patentirali, proizveli i osmislili brandove te se uspješno natječu s odraslima i često – pobjeđuju, neki ostvarujući milijunske dolarske profite na ultrakompetitivnom američkom tržištu.
Postoje realne šanse da će naše nove generacije svoje proizvode, usluge i znanje jednoga dana kao poduzetnici moći prodavati na europskom i svjetskom tržištu. EU koja je omogućila slobodni protok roba, usluga i – nažalost po našu demografiju, radnika, novim će generacijama omogućiti da posluju sa Zapadom, sve bogatijim istokom Europe, da zarađuju ozbiljan novac iz kuće ili pogona u predgrađu Splita, na Grobniku ili Velikoj Gorici.
Napadi nabrijane ljevice i desnice
Što se samog turizma tiče, rad djece, umirovljenika i drugih koji su trenutno izvan tržišta rada, nikako nije jedino rješenje za nadomjestak radne snage, niti sam ja to u svojem Facebook statusu tvrdio. Najnovije statistike Ekonomskog instituta iz Zagreba, točnije OVI indeks, pokazuje da se potražnja za radnom snagom u odnosu na isto razdoblje lani povećala za vrtoglavih 58 posto. Najniža registrirana nezaposlenost u povijesti hrvatske neovisnosti nije plod uspjeha Plenkovićeve vlade nego nažalost ponajviše masovnog egzodusa omogućenog slobodnim europskim tržištem rada.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali ako uzmemo rentijersko-fušerski karakter naše ekonomije i činjenicu da registrirana nezaposlenost zbog praktičnih razloga i ne može pasti ispod nekoliko postotaka, već sada je jasno da su zaposleni gotovo svi koji to žele biti i da nam predstoji grčevita borba za privlačenje radne snage iz manje razvijenih dijelova Europe i svijeta. Osim toga, ukoliko se to ne dogodi, cjelokupni mirovinski i socijalni sustav mogao bi se urušiti. Doista ne morate biti vrhunski ekonomist da shvatite da sadašnji omjer ljudi koji doprinose ekonomiji i onih koje kroz poreze uzdržavamo, dugoročno nije održiv.
Kako me za ideju dječjeg rada napala nabrijana ljevica, kao da sam predložio da djeca cijele godine rade puno radno vrijeme, tako će me za ideju uvoza radne snage s Bliskog istoka, Azije i Afrike vjerojatno napasti ksenofobna desnica. Naime, naša dugogodišnja stagnacija i propadanje učinila nas je prilično neatraktivnim tržištem rada za one bliže, europske zemlje čiji će radnici prije odabrati bolje plaćena radna mjesta zapadnije od nas. Zato ćemo vrlo skoro radnu snagu morati potražiti izvan Europe. Kao racionalni argument naveo bih da se baš niti jedna bogata država u prošlosti nije obostrano okoristila imigrantskim radom i tu nema ničega lošeg, osim ako uživate u etničkoj, vjerskoj i rasnoj homogenosti po kojoj postajemo svjetski egzemplar.
U suprotnom ćemo morati biti spremni i dalje gledati vlastito propadanje i zaostajanje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Djeca su najveće žrtve lijevih i desnih demagoga; umjesto Crkve ili Marxa, dajmo im Cubana i Waltona
Zašto sam predložio liberalizaciju rada djece u turizmu
Nakon prošlotjedne polemike o liberalizaciji rada djece, za koju je na Facebooku ustvrdio da bi mogla riješiti probleme s nedostatkom radne snage u turizmu, PR konzultant Thomas Bauer za Telegram pojašnjava što je pod time mislio, zašto smatra da su djeca najveće žrtve lijevih i desnih demagoga, te što rani doticaj s radom i poduzetništvom može značiti za razvoj. Trebamo poticati, piše, ne samo praktični dječji rad kroz ispomoć u turizmu već i dječje poduzetništvo. U idealnom svijetu, u kojem ti za svaki poslovni potez ne fali taj jedan papir iz općine ili potvrda ministarstva, veći gradovi i frekventnija turistička mjesta omogućila bi djeci da na svojevrsnim sajmovima nude vlastite proizvode
Prošli je tjedan Facebook status u kojem se zalažem za liberalizaciju zapošljavanja djece u turizmu izazvao pozornost, pa i sablazan dijela publike. Problem je što u našoj visokopolitiziranoj stvarnosti građani sve više oponašaju političare, pa se nastoje prikazati kao ono što nisu. Komunikacija na društvenim mrežama festival je virtue signalinga koji, ovisno o ciljanoj publici, od autora statusa radi silne domoljube i pokorne vjernike, socijalno osjetljive humaniste, revolucionare na barikadama promjena i sve ono što se u stvarnosti i na ulicama naših gradova i mjesta, uglavnom manifestira kao veliko ništa.
Sasvim mi je jasno da bi bilo uputnije da sam napisao kako treba povećati izdvajanja za školstvo, provesti kurikularnu reformu, udvostručiti broj profesora, kupiti najbolja računala ili u školske kantine uvesti organske obroke, ali nisu li isprazna obećanja upravo ono što slušamo posljednjih 30 godina? Rezultat svih tih izlizanih fraza je video što ovih dana kruži internetom. U njemu kroz krov škole u samom centru Zagreba voda tokom proljetnog pljuska curi poput slapova Niagare.
Djeca su taoci demagogija
Upravo su djeca najčešći talac i lijevih i desnih demagoga. Prvi se navodno silno brinu za njihovo obrazovanje i socijalnu dobrobit, a drugi za ćudoređe i krepost. Pritom su i jedni i drugi, u žaru međusobnih bitaka koje pripadaju prošlom, a možda i pretprošlom stoljeću, potpuno smetnuli s uma da se rađaju nove generacije koje su svakodnevno izložene terabajtima novih informacija, njima toliko zanimljivih i atraktivno prezentiranih, da ni Marx ni katolička Hrvatska u toj utakmici ne stoje baš najbolje.
Danas je primjerice normalno, takav slučaj imam i u vlastitoj obitelji, da predpubertetska djeca tečno govore engleski. To nije plod marljivog pohađanja privatnih instrukcija ili škola za strane jezike. Naučili su ga sami, gledajući YouTube gaming tutoriale, komunicirajući na društvenim mrežama, dopisujući se s mrežnim prijateljima iz Hong Konga, Bukurešta ili Seville. Oni su djeca svijeta. Bojim se da, ukoliko svoj način razmišljanja i hrvatski mentalitet ne pomaknemo iz rovova 20. stoljeća, ta djeca neće niti razmatrati ostanak u zemlji u kojoj je od znanja važnija stranačka iskaznica, a od diplome selo u kojem ti je rođen otac.
Ako naša djeca ostanu ista kao mi, ako se ništa ne promijeni, radit će u Hrvatskoj kao konobari i sobarice u turističkim objektima u stranom vlasništvu ili otići u pečalbu kao građevinci u Njemačkoj ili baby sitterice u Dublinu. Ako uspijemo promijeniti mentalitet, ima šanse i za njih i za državu u kojoj živimo. Najbolji način da naše kćeri i sinovi postanu imuni na sustav klijentelizma i plemenskih podjela je da budu neovisni. Najbolji način da budu neovisni je da budu poduzetnici. Najbolji način da budu poduzetnici je da od malih nogu steknu radne navike i prije svega, svijest da je najslađi novac onaj koji su pošteno sami zaradili. U Hrvatskoj vlada pogrešna slika kako su svi poduzetnici lopuže što žive u viletinama i voze skupe njemačke aute.
Sve biografije uspješnih su iste
Razlog je jasan, kriminalna privatizacija iz 90-ih koja je umjesto lošeg imidža za njene organizatore, političare, naudila čitavom nizu radinih i pametnih ljudi koji su samo poželjeli raditi za sebe. Ponavljam, raditi za sebe, jer danas na Zapadu ljudi postaju poduzetnici uglavnom kako bi bili neovisni, ne kako bi bili enormno bogati. Preko 90 posto američkih poduzetnika zarađuje manje nego što bi zarađivali radeći taj isti ili sličan posao za nekoga drugoga.
Vjerujem da ste čitali biografije ili barem intervjue poznatih ljudi iz svjetskog biznisa. I oni, kao i milijuni onih manje uspješnih, uspjeli su između ostalog zato što su radili od najranije dobi. Ne postoji razlika između Estée Lauder, osnivačice prestižne tvrtke za kozmetiku koju je Time proglasio jedinom ženom među 20 poslovnih genija 20. stoljeća, Sama Waltona, osnivača lanca trgovina Walmart poznatog po povoljnoj robi, i tech gurua Marka Cubana.
Baš svaka biografija onih najuspješnijih u svijetu visokog businessa ne počinje poslom nižeg općinskog referenta koji su dobili nakon fakulteta učlanjenjem u stranku – čemu i dalje teži velik broj Hrvata. Počinje u ranoj mladosti, nekada i prije desetog rođendana, radom na poslovima prikladnim toj dobi. Često su imali sreću da netko njima obiteljski blizak već ima tvrtku u kojoj su mogli započeti svoju karijeru. Baš kao što je slučaj u našem turizmu u kojem mnoštvo djece radi i pomaže već i sada. Osim fizičke ispomoći, mogući su i bitni iskoraci.
Što sam naučio gledajući Shark tank
STEM revolucija koju su započeli Nenad Bakić i ekipa iz IRIM-a vjerojatno je najbolja vijest za mlade ljude posljednjih desetljeća. Moje je mišljenje da uz neosporno vrlo korisnu prirodoslovnu, matematičku i inženjersku edukaciju, trebamo poticati ne samo praktični dječji rad kroz ispomoć u turizmu već i dječje poduzetništvo, od što ranije dobi. U idealnom svijetu, u kojem ti za svaki poslovni potez ne fali taj jedan papir iz općine ili potvrda ministarstva, veći gradovi i frekventnija turistička mjesta omogućila bi djeci da na svojevrsnim sajmovima nude vlastite proizvode.
Svatko od nas pokušao je turistima prodavati školjke, neki i limunadu, zamislimo da na rivi nekog dalmatinskog mjesta lokalni mališani na nekoliko štandova prodaju što su proizveli, pronašli ili dizajnirali. Gledajući reality show Shark tank američke mreže ABC, kroz godine sam svjedočio desetinama golobradih dječaraca i curetaka koji su sami patentirali, proizveli i osmislili brandove te se uspješno natječu s odraslima i često – pobjeđuju, neki ostvarujući milijunske dolarske profite na ultrakompetitivnom američkom tržištu.
Postoje realne šanse da će naše nove generacije svoje proizvode, usluge i znanje jednoga dana kao poduzetnici moći prodavati na europskom i svjetskom tržištu. EU koja je omogućila slobodni protok roba, usluga i – nažalost po našu demografiju, radnika, novim će generacijama omogućiti da posluju sa Zapadom, sve bogatijim istokom Europe, da zarađuju ozbiljan novac iz kuće ili pogona u predgrađu Splita, na Grobniku ili Velikoj Gorici.
Napadi nabrijane ljevice i desnice
Što se samog turizma tiče, rad djece, umirovljenika i drugih koji su trenutno izvan tržišta rada, nikako nije jedino rješenje za nadomjestak radne snage, niti sam ja to u svojem Facebook statusu tvrdio. Najnovije statistike Ekonomskog instituta iz Zagreba, točnije OVI indeks, pokazuje da se potražnja za radnom snagom u odnosu na isto razdoblje lani povećala za vrtoglavih 58 posto. Najniža registrirana nezaposlenost u povijesti hrvatske neovisnosti nije plod uspjeha Plenkovićeve vlade nego nažalost ponajviše masovnog egzodusa omogućenog slobodnim europskim tržištem rada.
Ali ako uzmemo rentijersko-fušerski karakter naše ekonomije i činjenicu da registrirana nezaposlenost zbog praktičnih razloga i ne može pasti ispod nekoliko postotaka, već sada je jasno da su zaposleni gotovo svi koji to žele biti i da nam predstoji grčevita borba za privlačenje radne snage iz manje razvijenih dijelova Europe i svijeta. Osim toga, ukoliko se to ne dogodi, cjelokupni mirovinski i socijalni sustav mogao bi se urušiti. Doista ne morate biti vrhunski ekonomist da shvatite da sadašnji omjer ljudi koji doprinose ekonomiji i onih koje kroz poreze uzdržavamo, dugoročno nije održiv.
Kako me za ideju dječjeg rada napala nabrijana ljevica, kao da sam predložio da djeca cijele godine rade puno radno vrijeme, tako će me za ideju uvoza radne snage s Bliskog istoka, Azije i Afrike vjerojatno napasti ksenofobna desnica. Naime, naša dugogodišnja stagnacija i propadanje učinila nas je prilično neatraktivnim tržištem rada za one bliže, europske zemlje čiji će radnici prije odabrati bolje plaćena radna mjesta zapadnije od nas. Zato ćemo vrlo skoro radnu snagu morati potražiti izvan Europe. Kao racionalni argument naveo bih da se baš niti jedna bogata država u prošlosti nije obostrano okoristila imigrantskim radom i tu nema ničega lošeg, osim ako uživate u etničkoj, vjerskoj i rasnoj homogenosti po kojoj postajemo svjetski egzemplar.
U suprotnom ćemo morati biti spremni i dalje gledati vlastito propadanje i zaostajanje.