Fotoekskluziv: Zašto su Zagreb i država dopustili tajkunu da uništi neprocjenjivu Bolléovu palaču? Prvi smo ušli unutra
Zgrada u strogom centru, koju je za sebe izgradio Herman Bollé, propada 19 godina, dok tajkun kupuje stan po stan
Telegram ekskluzivno objavljuje fotografije unutrašnjosti jedne od najvažnijih zagrebačkih donjogradskih zgrada u kojoj je tajkun Milan Lončarić postepeno kupovao stanove i puštao ih da propadaju. Zakon propisuje da su ga nadležne institucije u tome morale spriječiti, no tamo nitko ni ne odgovara na upite. Voditelj inspekcije i suprug ministrice kulture još nam je prije ljeta rekao da je na bolovanju i od tada se nitko ne javlja, a slično je i u Gradu
U Žerjavićevoj ulici na broju 4, u strogom centru Zagreba, godinama trune impozantna palača koju je za sebe sagradio Herman Bollé, arhitekt koji je oblikovao pola grada. Zgrada pritom ima status samostalnog kulturnog dobra no ta činjenica realno ne znači ništa. Reporteri Telegrama ušli su u tu dvokatnicu i izbliza snimili ruinirane stanove, ostatke razbijenih kaljevih peći te izblijedjelo stubište s mrljama od vlage koja godinama jede zidove i širi pljesnivi smrad.
Krajem 90-ih godina, stanove u ovoj kući počeo je kupovati tajkun Milan Lončarić, vlasnik raznih hrvatskih tvrtki među kojima je i propala Tvornica električnih žarulja, nekad moćna državna kompanija. Čovjek kojeg mediji uglavnom spominju u kontekstu poslovnih afera, do danas je uspio kupiti veliku većinu stanova u Žerjavićevoj 4, osim podrumske garsonijere i trosobnog u prizemlju. Vlasnici jednog od stanova još su prije devet godina izašli u medije, tvrdeći da ih tajkun Lončarić pokušava natjerati da mu prodaju svoju nekretninu po niskoj cijeni. Tvrdili su kako namjerno pušta zgradu da propada kako bi se oni slomili, a s druge im je strane “podigao pričuvu s 300 na 2600 kuna”, govorio je vlasnik stana V. P. za Jutarnji još 2010. godine.
Gdje je, kvragu, inspekcija?
Milan Lončarić, nažalost, nikada se nije povratno javio Telegramu, iako smo uporno i u nekoliko navrata pokušavali doći do njega i čuti i tu stranu priče. No, zakon jasno propisuje da je vlasnik obavezan postupati prema kulturnom dobru s dužnom pažnjom, redovito ga održavati i provoditi mjere zaštite. Ako to ne čini, uskočit će nadležno tijelo i vlasniku uspostaviti račun.
No, ni Ministarstvo kulture ni gradski ured ne pokazuju nikakav interes za devastaciju neprocjenjivog arhitektonskog djela. Gdje je, kvragu, inspekcija? Telegram je odgovor na to pitanje pokušao doznati u zagrebačkom Gradskom zavodu za zaštitu spomenika, no pročelnik Stipe Tutiš se ogradio i uputio nas na Službu za inspekcijske poslove zaštite baštine pri ministarstvu kulture. Hrvoje Koržinek, voditelj tog odjela i suprug aktualne ministrice kulture, još nam je prije ljeta kazao da je na bolovanju i poručio neka se obratimo službi za odnose s javnošću. Do danas nismo primili odgovor.
U Zakonu, nadalje, stoji da “ukoliko vlasnik kulturnog dobra ne postupa prema njemu s dužnom pažnjom, gradonačelnik grada Zagreba dužan je imenovati privremenog skrbnika tog kulturnog dobra”. Stepenica više je i izvlaštenje do kojeg dolazi, stoji u zakonu, ako prijeti opasnost od oštećenja, a njegov vlasnik nema mogućnosti ili interesa osigurati očuvanje. Na kraju smo poslali upit i u Ured gradonačelnika Milana Bandića, s pitanjem je li uopće upoznat sa sudbinom Bolléove kuće, te planira li nešto napraviti, ali nismo dobili nikakav odgovor.
Unikatna kuća usred Zelene potkove
Čini se kako strast prema ovoj palači pokazuju samo povjesničari umjetnosti Irena Kraševac i Dragan Damjanović, inače autor fantastične monografije o Bolléu izdane 2013. godine. Njih su dvoje još prije šest godina napisali ozbiljan znanstveni rad na ovu temu, a nešto kasnije organizirali su i izložbu kojom su htjeli podsjetiti na rad ingenioznog arhitekta. Prije nekoliko godina neki mediji prenijeli su njihove apele da se zgrada u Žerjavićevoj spasi, no ni jedna institucija ni tada nije reagirala.
“Tu je kuću Herman Bollé izgradio 1898., dvadeset godina nakon što je sa suprugom Marijom Hoffer iz Beča preselio u Zagreb”, priča Irena Kraševac za Telegram, dodajući kako je taj njemački arhitekt došao ovdje s odličnim predznanjem i iskustvom koje je dobio za vrijeme sedmogodišnjeg boravka u Beču. Prije nego je počeo s izgradnjom svoje kuće, nastavlja, realizirao je sve važnije poslovne projekte od obnove zagrebačke katedrale i Mirogoja do izgradnje obrtne škole, danas zgrade Muzeja za umjetnost i obrt, te susjedne Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn.
Ono po čemu je ova kuća posebna, objašnjava povjesničarka umjetnosti, jest to što ne spada u kategoriju konfekcije. “Dakle, kada hodate po zagrebačkoj Zelenoj potkovi, vidjet ćete da su sve kuće slične. Neke imaju neki detalj koji će vam više ili manje upasti u oči, međutim Bolléova je zaista unikatna. Ima to svoje lijepo razvedeno pročelje s prekrasnim dubokim lođama koje nećete pronaći niti na jednoj sličnoj kući”, opisuje.
Biznis luksuzne najamne stanogradnje
Bollé je, pretpostavlja Kraševac, razmišljao slično kako razmišljaju i današnji investitori, pa nije namjeravao tu prestižnu kuću zadržati samo za sebe. Imao je, kaže, određenu ušteđevinu koju je planirao investirati u luksuznu najamnu stanogradnju. Uselio je s obitelji u najveći stan na prvom katu, a ostalih pet stanova je dao u najam.
Kako on i supruga nisu imali djece, usvojili su Hertu Elsu Mariju Bollé, treće dijete Hermanovog brata Eduarda koji je radio u jednom berlinskom kazalištu. Herta je s njima u Zagrebu živjela od ranog djetinjstva do 1903. godine, kada se udala za odvjetnika Guida Soretića i s njime otišla živjeti u Rumu, gradić u Srijemu. Bollé je doživio lijepu starost. Umro je 1926. u osamdesetoj godini života.
Njegove privatne stvari su nestale
U spomenutom znanstvenom radu stoji kako je, prema svemu sudeći, zgrada u Žerjavićevoj 4 ostala u rukama Bolléovih sve do međuratnog razdoblja, a kada je točno promijenila vlasnika, nije se moglo pouzdano doznati. “Moguće je da je na prodaju nekih stanova Bollé bio prisiljen jer je većinu imetka izgubio tijekom Prvoga svjetskog rata kupovinom ratnih zajmova Austro-Ugarske, iako se ne može isključiti ni mogućnost da je njegova spomenuta usvojena kći, Herta Soretić poslije posvojiteljeve smrti 1926. godine odlučila prodati kuću jer je s obitelji ostala živjeti u Rumi”, pisali su Kraševac i Damjanović.
Hertini potomci danas žive u Karlovcu, te posjeduju nešto Bolléovih predmeta poput raznih fotografija, skica i crteža s putovanja iz Italije, ali većina stvari i opreme iz njegova stana nažalost je nestala. Nestala je i sva njegova korespondencija pa se o privatnom životu koji je vodio ne zna gotovo ništa, osim nekolicine crtica iz biografije.
‘Od Tatara nitko nije toliko uništio Hrvatsku’
Poznato je međutim kako ga je Zagreb dočekao kad je došao s planom da od njega napravi mali Beč. Na kraju je službeno dogurao do statusa kaptolskog arhitekta – i neslužbeno do glavnog u državi – no unatoč Mirogoju, kaptolskim kurijama, nepreglednom broju javnih i privatnih gradskih palača, nikada nije općeprihvaćen. Dapače. Čuvena je na primjer izjava Gjure Szabe kako “od doba Tatara nitko nije toliko toga u maloj Hrvatskoj uništio”. Taj citat manje-više izražava generalni stav kolega koje su ga javno opanjkavali što nije imao formalno obrazovanje nego je bio samouk, nazivali ga “najvećim uništiteljem hrvatske baštine”, tvrdili da im krade ideje, a novinari su ga zbog bliskosti s crkvom posprdno titulirali kao “hramograditelja”.
Iso Kršnjavi u jednom je pismu njegov javni status opisao ovako: “Uopće si ne možete dočarati kakav rat priređuju tom Bolléu kojeg se boje kao žive vatre jer je vješt i pošten”. Aludirajući na napade koje su predvodili dotadašnji zagrebački monopolisti, graditelji Grahor i Klein, Kršnjavi dalje piše: “Taj Grahor je nezrelo i neučeno čeljade, a osim njega nemamo u domovini ni jednog graditelja koji bi samo zavirio u Umjetničku akademiju. Svi su svršivši tehniku, puki inženjeri”.
Prazno je sve, osim podrumske garsonijere
Gradnja njegove stambene najamne zgrade trajala je nešto manje od godinu dana, a u trenutku kada je završena, u njoj se nalazilo ukupno sedam stanova. U podrumu je bila garsonijera za pazikuću, s kuhinjom i izbom. Taj je podrumski stan, kako je doznao Telegram, danas jedini u kome netko bar povremeno živi. Vlasnik mu je Tomo Jašarević, gospodin kojeg smo susreli na izlasku iz veže. Isprva nije bio raspoložen za razgovor, no ipak nam se predstavio i pustio nas da uđemo u zgradu. Podrumsku garsonijeru od 35 kvadrata naslijedio je, kaže, od pokojnog brata i ne bi imao ništa protiv da je proda Milanu Lončariću, čovjeku kojem uz taj podrumski nedostaje i jedan stan u prizemlju.
Dok vežom hodamo prema velikoj zelenoj parceli iza zgrade, koju je Bollé zamislio kao raskošni voćnjak i zonu za opuštanje, gospodin Jašarević govori: “Ovo je još u osamdesetima bio voćnjak, a danas se, vidite, sve raspada jer se zadnjih dvadeset i pet godina nije brinulo o zgradi. Lončarić je već godinama većinski vlasnik zgrade i ona sustavno propada”, govori nam Jašarević koji tvrdi da je tajkun prve stanove u toj zgradi kupio još sredinom devedesetih, no taj podatak nismo uspjeli pronaći u zemljišnim knjigama. Prva godina koja se povezuje s Lončarićem je 2001. “Evo i ovaj prostor na kojem se sada nalazi trgovina Interspara također je u Lončarićevom vlasništvu i navodno za taj prostor dobiva rentu od barem šest tisuća eura mjesečno”, govori nam jedini stanar dok nas vodi u stražnje dvorište i pokazuje susjednu zgradu u kojoj se nalazi trgovina.
Iz rupe u podu proviruje stan na katu ispod
Kad smo se sa stanarom vratili u zgradu, ušli smo u otključani desni stan u prizemlju u kojem je do prije osam godina živjela jedna starija gospođa. Stan su kasnije naslijedile njezine nećakinje, a sudeći prema onome što smo zatekli, nisu nimalo zainteresirane za svoju imovinu.
Stan na drugom katu, u Lončarićevom vlasništvu, možda je u još gorem stanju. Otvorenih ulaznih vrata, potpuno ispražnjen, oguljenih zidova do opeke, djeluje kao da je bio pripremljen za renovaciju koja je iz nekog razloga stala, a zabrinjava i rupa u podu kroz koju se vidi u stan ispod. Izlazak na stražnji balkon nije nam izgledala kao najbolja ideja jer je otpala ukrasna kovana ograda koju su krajem 19. stoljeća izradili zagrebački obrtnici.
Bolléu Zagreb nije dao ni spomen-ploču
Kuća je mogla imati drugačiju, sretniju sudbinu. Krajem devedesetih godina Francusko veleposlanstvo u Zagrebu za nju je pokazalo veliki interes. “Preko Ministarstva vanjskih poslova kontaktirali su Ministarstvo kulture s prijedlogom da se prenamijeni u njihovo novo sjedište”. Ta je molba, prepričava nam Kraševac, bila proslijeđena Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture, no plan je izgleda propao jer se u dvorištu zgrade namjeravalo nešto graditi, a Zavod je tvrdio da želi očuvati spomenik kulture.
Ubrzo nakon molbe Francuskog veleposlanstva, reagirali su iz Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, te su posjetili vrt iza kuće kako bi pregledali i popisali vrijedne primjerke raslinja. I zato je, četiri godine kasnije, rješenjem o statusu kuće kao kulturnog dobra zaštićeno i njezino pripadajuće dvorište što je tu cjelinu učinilo još vrjednijom. O kući se, pišu u radu Damjanović i Kraševac, početkom 2000-ih još vodilo računa. Akademski kipar Nikola Bolčević popravio je zaglavni kamen s likom Atene na ulazu i saniran je dio pročelja, a dvije godine kasnije popravljen je i krov. No tada radovi staju i propadanje traje do danas, kada zgrada postaje sve opasnija i za prolaznike.
Telegram je u pripremi ovog teksta razgovarao i s Markom Špikićem, izvanrednim profesorom na Filozofskom fakultetu, na Katedri za Zaštitu kulturne baštine. Smatra da je jedan Bollé u najmanju ruku zaslužio radne skupine koje bi se bavile njegovom kućom. No, ona danas nema ni spomen-ploču.
Ostatak fotografija možete pogledati u galeriji:
