“Upravo stižem iz bauštele”, javio nam je mobitelom 32-godišnji velečasni Ivan Vučak, kad smo stigli u idilični ambijent župne crkve Presvetoga Trojstva koja dominira glavnim trgom Krašića, općine na sjeverozapadu Zagrebačke županije. Nekoliko župljana kosilo je perivoj koji je istodobno i križni put, a uz crkvu koja se prvi puta spominje već u 14. stoljeću nalazi se zgrada Pastoralnog centra koju je projektirao slavni arhitekt Stjepan Planić. Tu je još spomen dom-kuća u kojoj je posljednje dana proživio kardinal Alojzije Stepinac te samostan Nikole Tavelića u kojem žive časne sestre. Snažan, mladoliki župnik Vučak u civilu, odjeven u crne hlače i bijelu košulju, ne ostavlja dojam smjernog i tihog svećenika.

Vuča je upravitelj, duhovnik i ispovjednik u tri župe s oko 2000 žitelja. Mobitel mu ne prestaje zvoniti, a energija kojom zrači preduvjet je da obavi sve svoje dužnosti. A njih nije malo. Vlč. Vučak je, naime, istodobno još i sam svoj majstor, ekonom, električar, kosac, meštar koji zna sve cijene od vreće cementa do cigle, a ujedno je organizator, vodič, animator i domaćin do 100.000 hodočasnika koji godišnje pohode Krašić.

Zašto je dobro što Stepinac nije proglašen svetim

Tu je, naime, posljednje dane proveo kardinal Alojzije Stepinac. S obzirom na golemi broj hodočasnika te na razmišljanja velečasnog Vučaka da Krašić jednom postane svetište i duhovna oaza, doista je čudno da od Jastrebarskog po izlazu iz autoceste, nema posebnih oznaka koji bi upućivali namjernike kako doći do tog kultnog mjesta Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Župnika Vučaka također brine što dio hodočasnika ne krije nezadovoljstvo što pokojni kardinal Stepinac još nije proglašen svecem.

“Postavljaju, naravno, brojna pitanja. Od toga zašto ga papa Franjo neće proglasiti svetim, zašto odgađa objaviti tu već zapravo donesenu odluku, zašto su se u taj proces upleli Srbi, zašto se dopušta srpskoj Pravoslavnoj crkvi da koči kanonizaciju…”. Za razliku od njih svećenik Vučak, iz vlastitog iskustva i razgovora s hodočasnicima, smatra da papa Franjo ipak nije učinio lošu stvar što blaženog Stepinca još nije proglasio svetim.

Održavanje interesa za život i djelo Stepinca

“Zbog toga, naime, ne prestaje interes za život i djelo mučenika Stepinca. Papa Franjo ga je mogao proglasiti svetim, mi bismo savršeno organizirali dolazak Pape i tu povijesnu svečanost, skupilo bi se milijun vjernika, no za većinu ljudi to bi već sutra bila prošlost. Da se proces kanonizacije nije odužio, puno ljudi ne bi saznali, kao što mnogi ne znaju ni danas, da je krsno ime Alojzija Stepinca Viktor, ne znaju kad je blaženik postao nadbiskup ili koju je bolest dobio.

Nemaju pojma da ga je komunistički tužitelj Jakov Blažević osudio na 16 godina strogog zatvora, gubitak građanskih prava na pet godina i da je nakon pet godina provedenih u zatvoru premješten u Krašić u kućni pritvor gdje je proveo nešto manje od 9 godina svoga sužanjstva. Hodočasnici upijaju svaku moju riječ jer žele saznati što više detalja iz života mučenika Alojzija. O tomu se radi”, priča. Dio vjernika i konzervativnih svećenika Katoličke crkve u Hrvatskoj otvoreno zamjera papi Franji odgađanje kanonizacije, što župnik Vučak drži pogrešnim.

“Takve reakcije izazivaju kontraefekt. Uostalom, zbog vjernosti Papi, zbog zalaganja za jedinstvo Crkve kojoj je na čelu Petrov nasljednik, Alojzije Stepinac dao je svoj život. Da je živ i da vidi kako se ponašamo, poručio bi nam da se to tako ne radi te bi nas jako našpotao. Sigurno bi rekao ono što je često ponavljao: Papa je namjesnik Isusa Krista na zemlji i on je nasljednik Svetog Petra. Uostalom kroz sve Stepinčeve tekstove uvijek se provlači njegova nepokolebljiva poslušnost Svetom Ocu. Bože dragi, svatko može iznositi svoj sud, ali da ljudi ispovijedaju grijeh protiv Svetog Oca, pa to se tko zna kad zadnji put dogodilo. Papa je uvijek sveta poslušnost.”

‘Papu Franju mnogi pogrešno shvaćaju’

Nije međutim to jedino što dio konzervativnog klera i vjernika, ne samo u Hrvatskoj, nego u svijetu, prije svega u SAD-u, zamjera papa Franji. Protive se njegovoj želji za modernizacijom crkve, ne slažu se s njegovim stajalištima o socijalnoj pravdi, pravima migranata, potrebi dijaloga s islamom, ateistima, borbi protiv klimatskih promjena, a nerijetko ga optužuju da je ljevičar, liberal, da izdaje tradicionalni nauk… Za razliku od njih, vlč. Vučak daje pontifikatu pape Franje najviše ocjene.

“Papa Franjo ima toliko otvoreno srce prema svakom čovjeku, prema migrantima, siromašnima, da ga ljudi često pogrešno shvaćaju. Mnogim neprijateljima ne odgovara način njegova djelovanja, ne slažu se s njegovim nastojanjem za ukidanje feudalnog sustava unutar Crkve, opiru se modernizaciji Vatikana, pa mu onda podmeću razne stvari. Papa je medijski jako eksponiran, njegove se izjave ponekad tumače na različite načine, a nakon petog ili šestog prenošenja, često se izgubio pravi smisao onoga što je govorio.

No ne može se sve svaljivati samo na jednu osobu jer Crkva nije jedan čovjek. Ona je sveta, a u isto vrijeme i grešna, Crkva je ujedno ljudska i božanska. Vatikan nije samo Papa, tamo radi stotine biskupa koji stalno raspravljaju i održavaju sinode, a osim toga urušila bi se da ju ne vodi Isus Krist i Duh sveti.”

Otvaranje vrata biskupima iz cijelog svijeta

Župnik Vučak ističe kako se od pape Franje puno toga novoga može naučiti jer on dolazi iz drugog podneblja i drugačijeg mentaliteta. Dovoljno je samo podsjetiti se da se kao kardinal i nadbiskup vozio u službu vlakom i metroom, da je uvijek bio posvećen siromašnima i obespravljenima. “Papa je vrhovni svećenik cijele Katoličke Crkve, on je moj poglavar i kad govori ex catedra, kada naučava i proglašava, on je nepogrešiv. Danas mnogi vole govoriti samo o pravima, no ako želiš biti dio Katoličke Crkve, onda imaš obveze koje moraš poštivati. A jedna od njih je i vjernost Papi.”

Vlč. Vučak posebno ističe odluku pape Franje koji je na posljednjem konzistoriju povećao broj kardinala. “Time je otvorio vrata biskupima iz cijelog svijeta da postanu pape, da to ne budu samo Talijani koji su vladali Vatikanom 400 godina. Crkva se demokratizira pa je već napravljen presedan kada je poljski kardinal Karol Josef Wojtyla postao papa Ivana Pavao II, a sada se to nastavilo izborom kardinala Jorge Maria Bergoglia za papu. Bog točno zna koga treba poslati i koliki mu mandat dati. Za papu Ivana Pavla II, tog divnog papu uz kojega sam odrastao, govorili su da će kratko vladati, a voljom Božjom ostao je na čelu Katoličke crkve punih 27 godina.”

‘Svećenik se ne smije priklanjati političkim strankama’

Jedna od zamjerki koji se upućuju Papi odnosi se na njegovo inzistiranje na pastoralnom radu, a protiv političkog angažmana svećenika. “Svaki svećenik mora biti uz svoj narod, ali se nikada, ni pod koju cijenu, ne smije priklanjati političkim strankama. Uvijek sam primao ljude iz raznih političkih stranaka, za mene svećenika svi su ljudi isti. Svojim župljanima i hodočasnicima nikad ne pričam o ustašama i partizanima, o komunistima i fašistima, Paveliću ili Titu.

Kao i Stepinac tako se i ja u ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam ni od koga natkriliti. Govorim im samo o Stepincu, koji je živio evanđelje Isusa Krista i koji je ostao do kraja vjeran Katoličkoj Crkvi. Blaženi Alojzije rekao je: ‘Ljubav prema narodu svome ne sastoji se u pustim frazama i praznim brbljarijama, nego prije svega i nada sve u kreposnom životu. Nema te organizacije na svijetu, koja bi sve prave vrijednosti, pa i ljubav prema domovini, izdigla do tolikog stupnja, kao što to čini vjera katolička!'”

Zašto je upisao sjemenište i Nadbiskupsku gimnaziju

Župnik Vučak kaže da potiče iz tradicionalne kršćanske obitelji te se prisjeća kako su u djetinjstvu njegov brat i on često bili sami, kako su se morali brinuti oko svega, jer su im roditelji radili. Ujutro su zagrijavali kuću, pripremali doručak i ručak koji im je majka ostavila, odlazili i vraćali se iz škole sami pa im nije bilo lako. Nakon završene osnovne škole u Vukovini, Vučak je upisao malo dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu te Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju.

“Premda sam se već upisao u gimnaziju u Velikoj Gorici, dok sam ministrirao u sakristiji s jednim sjemeništarcem on mi je toliko nahvalio život u sjemeništu, da sam odmah odustao od gimnazije. Nije me Bog nazvao na mobitel i kazao dođi u sjemenište, nego mi je poslao sjemeništarca zbog kojeg sam upisao dječačko sjemenište i Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Bio je to, dakle, Božji poziv. Ministrirao sam od kad sam prohodao te zahvaljujem mojoj Blaženoj Djevici Mariji i Majci Božjoj Vukovinskoj koja mi je poslala tog sjemeništarca da mi navijesti taj moj put.”

Život sjemeništaraca i studenta Bogoslovnog fakulteta

Ljudi su, priča svećenik Vučak, lijepo prihvatili njegovu odluku, premda je bilo i sumnjičavih koji su pitali hoće li izdržati, hoće li se zaljubiti… No lako i brzo uklopio se u život u sjemeništu za razliku od nekolicine učenika koji nisu mogli bez mame i tate, pa je prvi tjedan od njih 62, otpalo troje. Način života 150 sjemeništaraca vrlo je precizno razrađen: ustajanje u 6.20, zatim slijedi osobna higijena, molitva i misa, u 7.30 je doručak pa potom nastava do 13 ili 14 sati. Do 16 sati je slobodno, a nakon toga do 18 sati slijedi strogi studij, odnosno učenje.

Onda se ide na večernju molitvu ili misu, večera je u 19 sati, a poslije toga molitva svete krunice te čitanje duhovnog štiva. Kući se ide jednom mjesečno te za svih blagdana. Mobiteli su do 2004. bili zabranjeni, pa su svi imali telefonske kartice tako da je navečer bio red pred telefonskom govornicom. U slobodno vrijeme sjemeništarci su mogli gledati televiziju koja se nalazila u dvorani za sastanke. Nakon završetka dječačkog sjemeništa i klasične gimnazije, Vučak je položio prijemni ispit za upis na Bogoslovni fakultet.

Uvjeti su bili da mora biti dobar učenik, imati dobre karakteristike, preporuke župnika i rektora. Tijekom studija bogoslovi moraju biti uzorni studenti, a dok nisu položili ispite ne mogu ići kući. U bogosloviji svaki student ima svoju sobu, takozvanu ćeliju, u njoj je krevet, sanitarni čvor, radni stol, polica za knjige, ormar… U bogoslovnom sjemeništu raspored je vrlo sličan onom u dječjem sjemeništu, a kući se mora vratiti do 22 sata. Ako se ponekad ode u kino ili kazalište tada se to mora prijaviti poglavaru. Tijekom 5 godina studija mora se položiti čak 110 ispita.

Iznenadio je odlukom da uzme godinu dana za promišljanje

“Hvala dragom Bogu, nikad nisam imao problema s ispitima, a kako sam oduvijek volio oltar, bio sam u pontifikalnoj asistenciji, dakle ministrirao sam na misama koje je vodio i kardinal Josip Bozanić. Bio sam također ceremonijar te sam odabirao tko će gdje ministrirati.” Nakon što je diplomirao Vučak je, na opće iznenađenje, uzeo godinu dana za promišljanje. O tomu je razgovarao s kardinalom Bozanićem koji je, kako kaže, bio pun očinskog razumijevanja, jako susretljiv te je s razumijevanjem saslušao mladog Vučaka. Svećenik Vučak u razgovoru objašnjava kako ni jedan odabir životnog poziva nije jednostavan, kako u životu sve ne teče pravolinijski, pa je tako i kod svećeničkog poziva.

“Svaki čovjek mora biti što je moguće više siguran u odluku koju donosi. Imate danas djevojaka i momaka koji hodaju pet godina, a opet se boje sklopiti brak. Slično je i sa svećeničkim pozivom. Završiš brzo Teologiju i Bogosloviju, danas se sve pomaknulo za 5 ili 10 godina, pa se već s 23 godine moraš zarediti i odlučiti za celibat. Zaključio sam kako se sve to meni dogodilo nekako prebrzo. Stoga sam uzeo malo vremena za razmišljanje, naprosto, htio sam se zarediti kao zreo muškarac koji zna u što ulazi i koji je potpuno uvjeren u ispravnost svog odabira. Nakon što samo bio mjesec dana na duhovnim vježbama po svetom Ignaciju Lojolskome, odlučio sam se vratiti u bogosloviju.”

Nisu mu zamjerili odgađanje zaređenja, brzo je napredovao

Zanimljivo da Vučaku nitko nije zamjerio odgađanje zaređenja. Upravo suprotno. Njegovo napredovanje u Katoličkoj crkvi zapravo je impresivno. Kardinal Bozanić najprije ga je poslao u župu Blažene djevice Marije u Veliku Goricu da bude bogoslov na praktikumu, a nakon godinu dana zaređen je za đakona. Vučakova prva đakonska služba, po odluci kardinala, bila je u župi Svetog Petra Apostola u Vlaškoj ulici. Istodobno dio vremena radio je kao pomoćnik u tajništvu ureda nadbiskupa. Potom je imenovan đakonom u crkvi Svetog Josipa na Trešnjevci i onda je nakon godinu dana, 2014., zaređen za svećenika.

Ostao je još dvije godine u župi Svetog Josipa kao župni vikar i tada je preseljen u veliku župu Svih svetih u Sesvetama. No, tamo se zadržao svega godinu dana jer ga je u srpnju 2017., kardinal Bozanić ponovno pozvao na razgovor.”To mi je bilo jako čudno budući da sam u Sesvetama bio tek godinu dana. Kad sam stigao kardinal me pitao: “Kome si se molio kad si dolazio ovamo.” Odgovorio sam: ‘Našem nadbiskupu Alojziju Stepincu.’

Tada me kardinal Bozanić potpuno zatekao: “Zbog toga ideš za župnika u Krašić.” Ostao sam u pozitivnom šoku jer biti župnik u Krašiću velika je čast i odgovornost. Među ostali, taj kraj zove se Dolina kardinala: uz blaženog nadbiskupa Stepinca iz okolnih mjesta potječu kardinal Franjo Kuharić te biskupi Juraj Jezerinac i Josip Mrzljak. Osim toga to malo mjesto ima bogatu povijest: u drevnim dokumentima zabilježeno je kako se već 1334. na tom području nalazila župa Sanctae Trinitatis de Kraysichi.”

U zagrebačkoj nadbiskupiji u 2019. zaredilo se samo 7 svećenika

No, čim sam spomenuo njegovu karijeru, velečasni Vučak odmah je žustro reagirao. “Karijera je jako ružna i potpuno neprimjerena riječ u Crkvi. Svećenici nisu menadžeri i direktori tvrtki koji se natječu u napredovanju ili se pribojavaju da će ih netko degradirati. Za Crkvu su sve župe jednako važne, velike ili male. Bio sam kapelan u župi koja je imala 250 sprovoda godišnje, a moj kolega je imao samo 30, ali mi smo jednako vrijedni za Crkvu. Svatko od nas želi što bolje urediti svoju župu, a kardinal prati i ocjenjuje rad svakoga svećenika.”

Posljednjih godina sve je manje novih svećenika, pa se 2019. u zagrebačkoj nadbiskupiji zaredilo svega njih 7. Istodobno čak je 17 svećenika otišlo u mirovinu: neki su se razboljeli, a neki umrli. I tako je nadbiskupija ostala u minusu za 10 svećenika, pa je to razlogom da pojedini svećenici imaju po dvije ili tri župe. Premda se mladi sve rjeđe opredjeljuju za svećeničko zvanje, župnik Vučak ističe kako je situacija u nas ipak puno bolja nego drugdje jer se godišnje na bogoslovni fakultet u Zagrebu upiše između 20 i 30 bogoslova.

Zašto ideja o oženjenim svećenicima nije suluda

“U Sloveniji, Mađarskoj, Austriji mogu samo sanjati o toj brojci. Mogu je dosegnuti jedino kad se te tri zemlje zbroje zajedno.” Zbog toga svećenik Vučak smatra da je dobro što su na nedavnom konzistoriju u Vatikanu 181 biskup s pravom glasa i drugi prelati preporučili papi Franjo da dopusti u Amazoniji, gdje nema svećenika, zaređenje oženjenim muškarcima koji su na dobru glasu, u dobrom braku i imaju odraslu djecu. Konzervativno svećenstvo drži da je to je prijetnja tisuću godišnjoj tradiciji svećeništva te početak kraja celibata. Liberalniji prelati međutim drže da je ta povijesna odluka neizbježna te da je u duhu vremena i skladu s okolnostima.

“Bez svećenika nema svetih euharistija, a zamislite da kažem svojim župljanima da u nedjelju nema mise. Pa došlo bi do pobune. A koliki dijelovi svijeta nemaju svećenika. Priča mi jedan župnik iz Benina u Africi, da ljudi dva sata pješače da bi došli na misu, a uopće ne znaju hoće li doći svećenik. Ako su djeca odrasla, otišla od kuće i zasnovala svoje obitelji, zašto njihova oca, ako je završio teologiju i časno živio u braku, ne bi zaredili za svećenika u kraju gdje nema tko držati svete mise.”

‘Celibat uopće nije postojao od prvog dana Crkve’

Slična je situacija u Njemačkoj ili Irskoj gdje ima svećenika koji dođu tek jednom mjesečno u svoju župu održati euharistiju. Umjesto njih propovijedaju i pričešćuju njihovi pastoralni suradnici, žene, vjeroučitelji, teolozi….Također danas postoji trajni ili stalni đakonat, toga dugo nije bilo u Crkvi, kad oženjeni muškarci mogu davati sakramenta svetog reda prvi stupanj. Crkva se na taj način naprosto prilagođava i novom vremenu i okolnostima. No, velečasni Vučak ne doživljava takve trendove i rasprave kao početak kraja celibata.

“Pa svi apostoli, osim Ivana, bili su oženjeni i neki od biskupa imali su žene. Celibat nije nastao od prvog dana Crkve, nego se postepeno razvijao, da bi na kraju to postala disciplinska odredba rimokatoličke Crkve. Ali oduvijek se težilo tom savršenstvu o kojem Sveti Pavao jako lijepo tumači, kao i Matejevo Evanđelje koje nam govori da sami sebe onesposobimo poradi kraljevstva nebeskoga. Pa o čemu mi onda raspravljamo.”

‘Onaj koji forsira ređenje žena ne želi dobro Crkvi’

Župnik Vučak uspoređuje Katoličku Crkvu i Grkokatoličku crkvu. Rimokatolici i Grkokatolici su, kaže, dva plućna krila Katoličke Crkve. “Grkokatolički svećenik, moj prijatelj, koji živi kilometar dalje od mene u Pribiću, oženjen je, ima djecu, a drži jednake mise kao ja, jednako ispovijeda, posjećuje bolesnike… Znači nije drugačiji od mene. Jedino što se od grkokatolika prvo traži da se ožene, a tek onda zarede. Kod njih je celibat dan na biranje, ali ako se traže neke veće službe kao što je biskup onda mora biti u celibatu.”

Velečasni Vučak objašnjava kako to ne znači neki novi, tolerantniji odnos spram žena, nego je riječ o nastojanju da se učini veće dobro za Crkvu. “Nema podataka da je Isusu Krist zaredio ženu, on nikad nije govorio o učenicama nego uvijek o učenicima i apostolima. S druge strane, premda u Crkvi nema zaređenih žena, Isusu Krist nakon Uskrsnuća prvo se objavio ženama. Žene u Crkvi nisu obespravljene, ima sjajnih časnih sestara i teologinja koje su posvećene Bogu, ali onaj koji forsira ređenje žena ne želi dobro Crkvi. Život jedne župne zajednice, nezamisliv je bez pomoći žena. Razumijete li?”

Odgovaram mu da ne baš sasvim: “Nekoliko puta ponovili ste kako se Crkva mora mijenjati, ali ona i dalje ostaje nepokolebljiva prema ženama, kao i spram mladih ljudi koji žive zajedno, a nisu oženjeni. A to je, htjeli priznati ili ne, jedan od razloga udaljavanja dijela mladih ljudi od Crkve. Osim toga papa Franjo stalno ponavlja kako se Katolička crkva mora reformirati i prilagođavati vremenu u kojem živimo”, govorim mu.

Kako objašnjava smanjenje broja vjernika

Dodatni argument za te tvrdnje upravo su objavljeni rezultati EVS-a, Europskog istraživanja vrijednosti – European Values Study, koji pokazuju da se među Hrvatima, kojih se 80 posto smatra katolicima, smanjuje broj onih koji smatraju da Crkva daje odgovarajuće odgovore na brojna važna pitanja. Tako se broj onih koji su zadovoljni odgovorima Crkve na “moralne probleme i potrebe pojedinca”, smanjio s 52 posto u 1999., na 30 posto u 2018.. Isto tako broj onih koje zadovoljavaju odgovori na “probleme obiteljskog života” pao je s 51 posto iz 1999. na 34 posto 2018.

I broj vjernika-praktikanata, koji redovito pohađaju religijske obrede, smanjio se s 31,4 posto u 1999. na 22,6 posto u 2018. A broj onih koji nikada ili vrlo rijetko prisustvuje vjerskim obredima povećao se s 21 posto 1999., 40,5 posto 2018. Župnik Vučak međutim tvrdi da je situacija po Katoličku crkvu puno povoljnija nego to pokazuju razne ankete.

“Eto, za Svih svetih, na Dušni dan i u nedjelju održao sam 9 misa i crkva je sva tri dana bila puna. Tako je bilo i u drugim crkvama širom Hrvatske. Na Noć vještica ili Halloween crkve su također bile prepune jer su mladi željeli hvaliti Boga. Kao svećenik znam jako puno mladih ljudi koji žive predbračnu čistoću, koji nemaju odnose prije braka jer ono sveto čuvaju za prvu bračnu noć. U Zagrebu na stotine mladih pohađa kateheze o Deset Božjih zapovijedi, a za njih je sjemenišna Crkva na Šalati u koja ima preko 400 sjedećih mjesta, premalena.”

‘Bitno nam je reći vjernicima da žive u stanju grijeha’

Svećenik Vučak ipak priznaje da ima djece iz tradicionalnih kršćanskih obitelji koji žive nevjenčano te je čak kazao da svećenici mogu svašta vidjeti i doživjeti. “Ideš tako blagosloviti obitelj ili kuću, otac je u pastoralnom vijeću, majka pomaže čistiti crkvu, a onda ti tijekom večere kažu kako im kćer ide tjedan dana s dečkom na skijanje. Pa zar misle da će oni živjeti svaki u svojoj sobi? No kako im nešto reći kad si gost u njihovoj kući? Kad mi neki kažu želimo živjeti zajedno, ali nećemo se vjenčati, odgovaram im živite, ali vam kao svećenik želim reći da bi bilo lijepo da se vjenčate. Tu nema kompromisa jer bi onda sam sebi pljunuo u lice.”

Međutim takav tvrdi odnos, pokazuju sva recentna istraživanja, jedan je od razloga zašto u Europi ozbiljno opada broj vjernika. Stoga pitam vlč. Vučaka zašto se Crkva, zbog stajališta koje je očito u raskoraku s duhom vremena, odriče dijela svojih vjernika? Te tvrdnje župnik Vučak energično je odbacio.

“Mi nikoga ne odbacujemo, ali nama je kao svećenicima bitno reći vjernicima da žive u stanju grijeha, u stanju koje je oprečno primanju svetih sakramenata te da je to pitanje njihove duše. Meni je stalo da oni ne griješe, želim im pomoći, stalo mi je do spasenja njihove duše, da budu sretni u životu…. Mogu oni meni reći da žive kao brat i sestra, mogu me lagati, ali Boga i sebe ne mogu prevariti. Ne ulazim u to imaju li spolne odnose ili ne, ali ih moram upozoriti da prakticiraju nešto što se zove brak. Svatko može živjeti kako želi jer je Bog dao čovjeku najveći dar, a to je dar slobode”, kaže Vučak.

Skup liberalnih i konzervativnih stavova

Na temelju vlastitog iskustva te brojnih razgovora svećenik Vučak smatra kako se kod mladih danas javlja određeni strah od rastave, čak se, smatra, uvriježilo i mišljenje, što ćemo se ženiti kad ćemo se ubrzo rastati. “Brak u sebi sadrži bitno svojstvo, a to je jednost i nerazrješivost. Danas kao da čudno zvuči kad netko kaže da ćemo biti zajedno dok nas smrt ne rastavi. Ali tu si postavljamo pitanje, pa dobro je li zaista volimo jedan drugoga? Ako da, onda je to u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti. Pitanje je zaista – je li mogu oni jedan za drugoga život svoj položiti? Ako da – odmah neka se vjenčaju. Svatko međutim odgovara za svoje postupke i mora biti svjestan da će to imati određene posljedice”, kaže.

Dok se po potpori prijedlogu da se oženjenim muškarcima dopusti da ordiniraju kao svećenici župnika Vučaka može, pojednostavljeno rečeno, svrstati među liberalnije prelate bliske papi Franji, dotle je u odnosu prema rastavljenima i mladima koji žive zajedno te nekih drugih dvojbi s kojima je suočena moderna Crkva, krašićki župan puno bliži konzervativnijem dijelu katoličkog svećenstva. Međutim vlč. Vučak odlučno odbija takve podjele i kvalifikacije.

‘Za Crkvu je bitna kvaliteta, a ne broj vjernika na misi’

“Ne radi se o nikakvom konzervativizmu nego o ljubavi prema čovjeku. Moramo čuvati dostojanstvo sakramenta svete ženidbe, a svatko mora odlučiti hoće li živjeti kao kršćanin ili neće. Za Crkvu je bitna kvaliteta, a ne broj vjernika koji dolaze u na mise. Često se broji koliko je ljudi bilo na misnom slavlju, koliko je ljudi u crkvi. Na Trešnjevci ima oko 10 tisuća vjernika, od toga nedjeljom na pet misa bude više od dvije tisuće vjernika i crkva je stalno puna. To je, dakako, dobro, ali gdje je ostalih 8.000 vjernika”, kaže Vučak.

“U večernjim misama u Sesvetama imao sam i više od 1000 vjernika, više nego sada u moje dvije župe zajedno, ali sam jednako zadovoljan kad vidim da mi navečer u Krašiću dođe pet baka. Isus nikoga nije držao za rukav i govorio mu moraš biti kršćanin. Ako se netko ne slaže s pravilima Katoličke crkve, neka ide, široko mu polje. Ako netko dolazi na misu jer misli da mora, onda je bolje da ne dođe”, zaključuje.

Vučak: ‘Zašto se mladi ljudi ne odlučuju na brak i obitelj?’

Velečasni Vučak potom me upitao što mislim zašto se mladi ljudi ne odlučuju na brak i obitelj? Odgovorio sam kako smatram da je to posljedica dubokih promjena u društvu, posebice u odnosu između spolova, zbog posve drugačije uloge, pozicije i emancipacije žena koje žele biti u svemu ravnopravne s muškarcima, zbog produženog školovanja, materijalnih problema, siromaštva, teškog rješavanja stambenog pitanja, nezaposlenosti… No, istodobno većina mladih ipak želi živjeti životom primjerenim svojim godinama, dakle, zaljubljivati se, zabavljati, voljeti se…

Župnik Vučak nije komentirao odgovor, ali je upitao: “Kad ste išli na vjenčanje nekog tko se oženio s 23 ili 25 godina? Sada je prosjek već preko 30 godina. Kad sam bio župnik na Trešnjevci, ljudi su dolazili krstiti drugo dijete, a nisu se vjenčali. Opravdavali su se da nemaju novca za veliku svadbu, a kad bih im predložio da zajedno obave krštenje i vjenčanje, odgovarali su da nisu znali da se to može. Moramo se zalagati za kršćanske obitelji iz kojih će se onda rađati klice novoga”, kaže.

“Ne smijemo biti oholi i bezobrazni, no postavljam pitanje zašto se danas ljudi ismijavaju obiteljima koje imaju petoro djece, zašto pitaju muža je li normalan kad ima obitelj s više djece, je li mu žena tvornica za rađanje djece. Danas se uglavnom svi imaju po jedno ili dvoje djece. I kako će netko od njih reći želim biti svećenik ili časna sestra. Odmah ih pitaju zar si želiš uništiti život”, nastavlja.

Zašto rastavljenoj osobi nije dopustio da bude krsni kum

Velečasni Vučak ispričao je kako stalno obilazi staračke domove pa je tako sreo jednu baku koju je pitao koliko ima djece. Ona mu je odgovorila 13. “Pa kako je moguće da je pokraj 13 djece baka u staračkom domu. Još prije samo 50 godina to je bilo nezamislivo. Blaženi Stepinac bio je 5. dijete u obitelji, od njih osmero, a kardinal Kuharić 13. dijete. Tko će ići u sjemenište kad imamo sve manje obitelji i djece, a ljudi još odlaze na rad u inozemstvo. Zato moramo poticati ljude na svetu ženidbu i zasnivanje brojne obitelji.”

Župnik Vučak upozorio je na još jedan, po njemu, problem. Nedavno mu je došla jedna rastavljena osoba, koja sada živi u drugom, civilnom braku, te tražila potvrdu da može biti krsni kum. “Odgovorio sam da je to nemoguće jer živi u stanju koje je oprečno primanju svetih sakramenata. Meni nije bitno hoćeš li biti kum ili nećeš, meni je bitno stanje tvoje duše, da možeš ići na ispovijed, na svetu pričest, da možeš slaviti Boga, a tek onda dolazi pitanje kumstva.

Ne osuđujem rastavljene, želim im samo pomoći. Na blagi način pitam ih zašto, ako je u prvoj ženidbi došlo do nevaljanosti ili nepravilnosti, nisu pokrenuli postupak za proglašenje ženidbe ništavnom i tako riješili problem. Ako dam potvrdu da netko može biti kum, a ne ispunjava svoje obveze, gdje smo onda došli, onda možemo odmah zatvoriti crkvu”, tumači.

Što misli o ljudima koji ne idu u crkvu

Ponovno je vlč. Vučak najenergičnije odbacio svaku pomisao da je po tim pitanjima vrlo konzervativan. “Svakoga rado primam na duhovni razgovor, prvi ću im pomoći jer mi nikada ne osuđujemo čovjeka, mi osuđujemo grijeh. Često čujem kako bi Bog to dopustio, ali ne da Crkva. Ne može se međutim Crkva odvojiti od Isusa Krisa. Svećenici nisu privatnici, mi imamo samo zadaću provođenju sakramenata, sveto poslanje koje ne činimo u svoje osobno ime nego u ime Crkve koja nas šalje da idemo po svijetu i propovijedamo Evanđelje.”

Nedavno mu je došao jedan župljanin koji je tražio potvrdu da mu kćer, koja živi u Njemačkoj, može biti krizmana kuma. Kaže, primila je prvu pričest, živi u braku, sve je ok. Točno prijatelju, odgovorio mu je velečasni Vučak, sve je ok, osim što tebe nikad nisam vidio u crkvi, niti si bio na ispovijedi…. Potom je ispričao kako mu se nedavno jedan svećenik požalio, koji je išao u blagoslov kuće, da mu je jedan domaćin kazao kako ne treba svećenika.

“Nije prošlo ni mjesec dana, eto njega u crkvi. Kaže hvaljen Isus velečasni, moja majka je umrla, pa ju želim dostojanstveno pokopati. Svećenik mu je izrazio iskrenu sućut, ali ga je odmah upitao zašto sada traži svećenika, a rekao je da s njim ne želi imati posla. Kad mlada djevojka učini abortus, Bog joj oprašta, svećenik joj u ime Boga daje odrješenje. Nitko ju ne osuđuje, ali koliko puta sam imao ljude koji su 5 ili 6 puta ispovijedali jedan abortus. Oni su svjesni da im je Bog oprostio jer ih voli, ali čovjek teško oprašta sam sebi.”

Neki ljudi žele potvrdu da ne mogu biti kumovi

Ima, dakako, i drugačijih primjera. Ponekad dolaze župljani i traže da im se napiše, premda ispunjavaju sve uvjete, da ne mogu biti kumovi. Razlog: nemaju novaca za megalomanske poklone. Svećenik Vučak je objasnio kako u svakom normalnom društvu postoje pravila koja se moraju poštivati, bilo da smo članovi nogometnih klubova ili lovačkih društava, pa tako mora biti i u Katoličkoj Crkvi.

“Pa ne možemo mi katolici biti vreća za boksanje, moramo biti dobri i ljubazni, ali ne smijemo prešutjeti ako netko krši osnovna načela crkve, ako netko javno vrijeđa naše svetinje. Blaženi kardinal je uvijek govorio; ‘Danas bi mi sjedili na svečanim tribinama, hvalili nas i nagrađivali, ali što bi nam to sve vrijedilo ako bismo dušu svoju izgubili i zanijekali Isusa Krista i njegovo Evanđelje. Naprosto ne smijemo se dovesti u situaciju da pljujemo sami po sebi.'”

Pedofilija je nanijela golemu štetu ugledu Crkve

Župnik Vučak, koji tvrdi kako nema ljudi bez grijeha, ne krije kako su i svećenici svjesni svojih uspona i padova. “Svaki dan donosi određene kušnje pa zbog toga svećenici moraju redovito obavljati duhovne vježbe, moraju imati svog duhovnika, razgovarati sa svojim kolegama, olakšati si dušu te tako napuniti baterije. Moj prezbiterij je moja obitelj, župa je moja žena, a snagu crpim iz svete euharistije i molitve. Moj prioritet su župljani, moja je zadaća da što bolje duhovno i materijalno pomognem svojoj župi”, priča velečasni.

Jedan od najvećih grijehova unutar Crkve svakako je pedofilija od koje nisu, pokazuju brojni slučajevi širom svijeta, imuni ni svećenici. I to je sve nanijelo golemu štetu ugledu Crkve u svijetu. No, Crkva i homoseksualnost vidi kao grijeh. Papa Franjo na jedan je upit o homoseksualcima u crkvi odgovorio: “Tko sam ja da bih im sudio”. Vlč. Vučak komentirao je kako nije kompetentan za to pitanje, ali je priznao da se susreće s tim problemom.

O homoseksualcima: Ako netko ima neke sklonosti, moramo pomoći

“Dolazili su mi homoseksualci na ispovijed priznajući da su sagriješili. Crkva ima razumijevanja za svakog čovjeka, nitko nije savršen, nitko nije bez grijeha, premda težimo savršenstvu. Zbog toga crkva ima pastoralni plan i dokument o brizi za homoseksualne osobe. I puno radimo na tome da im pomognemo. Ako je netko učinio grijeh, ima neke sklonosti, mi moramo pomoći. Najlakše je suditi ili etiketirati i kazati ovaj je ženskar, onaj je homoseksualac. Ne dijelim ljude, gledam u nutrinu svoje duše i pitam što sam učinio da im pomognem.

Papa Franjo jasno je upozorio da se u bogosloviju ne primaju oni koji imaju homoseksualne sklonosti. Da bi netko bio zaređen za svećenika, mora biti muškarac, zdrava osoba, kršten te se držimo načela ako nisu za ženidbu nisi ni za svećenika. Međutim to je samo jedan od problema s kojima se susreće Crkva. Jednom na mjesec odlazim na odjel dječje onkologije na Črnomercu gdje razgovaram s roditeljima čija djeca umiru od karcinoma. To je pravi problem, kako tim ljudima objasniti zašto to Bog dozvoljava, a ne ono što nas u nekom trenutku opterećuje…”, zaključuje vlč. Vučak.