Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Možemo li nešto naučiti od Dresdena, njemačkog grada koji je proglasio nacističko izvanredno stanje?

U Hrvatskoj se zbiva legalizacija ustaškog pozdrava, širenje antisrpskog raspoloženja, Penavina antićirilična kampanja...

Fascinantno je to kako Njemačka na svim ostalim poljima predstavlja uzor, osim kad je riječ o odnosu prema desničarskom ekstremizmu i prema davanjima crkvi. Stoga, ne bi bilo loše, kada bi skorašnje predsjedanje Europskom unijom premijer Plenković iskoristio tako da i na ova dva polja uvede njemačku praksu

Poslovična osjetljivost demokratske njemačke javnosti na pojave historijskog revizionizma i neonacističke tendencije, koja je ovih dana došla do izražaja u Dresdenu može poslužiti za usporedbu našeg društva s njemačkim, kao i za usporedbu načina na koji odgovorni reagiraju na takvu vrstu izazova.

Dakle, vijećnici gradske skupštine u Dresdenu upozorili su na to da su antidemokratski, antipluralistički, mizantropski i desničarski ekstremistički stavovi dosegnuli vrhunac i da potiču sve učestalije nasilje. Zbog toga su donijeli rezoluciju kojom su proglasili nacističko izvanredno stanje, a čije su konkretne mjere usmjerene na osnaživanje svakodnevne demokratske kulture i pružanje bolje zaštite manjinama i žrtvama nasilja.

Marševi protiv migranata

Za bolje razumijevanje cijele situacije nužno je napomenuti kako je u tom gradu antiislamistička i antiimigrantska Pegida upravo obilježila petu godinu postojanja te da svakog ponedjeljka organizira marševe usmjerene protiv imigranata, na kojima se jasno potiču sve one tendencije koje je gradska uprava pobrojala.

Druga bitna stvar za priču je činjenica da je Dresden strahovito stradao u savezničkom bombardiranju pri kraju Drugog svjetskog rata, koje nije imalo nikakav vojni cilj, nego je isključivo bilo usmjereno protiv grada i civilnog stanovništva, s namjerom demoralizacije daljnjeg otpora njemačke vojske. Što nam ova tri podatka govore? Jedan nam govori o tome da u svakoj sredini egzistira ekstremistička manjina, koja će se progresivno razvijati, ako joj se vladajući i ostali građani ne suprotstave.

Desničarski ekstremizam

Drugi, odnosno rezolucija gradskih vlasti koje su ispravno detektirale i imenovale ono što im se u gradu događa, posebno uzimajući u obzir svijest o značaju izgradnje demokratske kulture i zaštite manjina, govori nam o jedinom ispravnom načinu suočavanja s desničarskim ekstremizmom.

Treći nam pak podatak, koji je vrlo indikativan za usporedbu s hrvatskom situacijom, govori o tome da čak niti u gradu koji je praktično sravnjen sa zemljom od strane saveznika i u kojem vjerojatno nema obitelji koja nije ostala bez nekoga za vrijeme bombardiranja, politički izabrani predstavnici ne dopuštaju nikakvu relativizaciju nacističke ideologije, niti dovode u pitanje antifašizam kao svoje bazično civilizacijsko opredjeljenje.

Pokušamo li sada Dresdensku situaciju usporediti s Hrvatskom, doista možemo zaključiti kako ne postoji redovno tjedno okupljanje i marširanje ekstremista po gradovima, ali je zato postojao marš nekoliko tisuća ljudi koji su uzvikivali ustaški pozdrav na Vijeće za elektroničke medije prije par godina. Također postoji stalno okupljanje ekstremista u Srbu, na obilježavanju antifašističkog ustanka. Jednako tako suočavamo se sa stalnom relativizacijom stvarnosti jasenovačkog logora smrti ili nedavno s relativizacijom onoga što su proživjela djeca koje je Diana Budisavljević uspjela izvući iz logora.

Legalizacija ustaškog pozdrava

Stalno skandiranje poruka mržnje na nogometnim stadionima, kao i činjenica da su zidovi gradova puni takvih natpisa koje nitko ne briše, postalo je već toliko uobičajeno da to nitko niti ne registrira. Imamo dalje faktičnu legalizaciju ustaškog pozdrava, zatim konstantno širenje antisrpskog raspoloženja, koje je od grafitiranja po plakatima SDSS-a prešlo u fizičke napade u okolici Knina i antićiriličnu kampanju koju predvodi vukovarski gradonačelnik.

Uz sve navedeno, imamo i uporan pritisak od strane klerikalnih krugova za žene koje su se odlučile na pobačaj i na Obiteljski zakon, a ne možemo zanemariti ni uporni povijesni revizionizam, kojeg skoro pa predvodi aktualna predsjednica i kojem značajan obol daje HRT s brojnim dokumentarcima koje pušta, jednako kao i s onima koje ne pušta, iako su nastali u njihovoj produkciji, poput serije Hrvoja Klasića o NDH.

Njemačka kao uzor na svim ostalim poljima

Sve navedeno logično je dodatno radikaliziralo, ionako ekstremistički orijentirane skupine, čemu je zasigurno pomogla legitimacija ekstremističkih tjednika i portala kojima čelni ljudi vlasti daju intervjue, što je pak posredno dovelo do sve većeg broja prijetnji, što izravnih na ulici, što putem maila ili pošte, što na društvenim mrežama, usmjerenim prema onim pojedincima koji na ovakve stvari upozoravaju.

Kako na sve te stvari reagiraju službene vlasti? Relativizacijom, pregovorima s takvima, formiranjem povjerenstava o tome kako se odnositi prema ustaškom pozdravu, ignoriranjem antifašističke baštine zemlje i sličnim potezima. Općenito govoreći, fascinantno je to kako Njemačka na svim ostalim poljima predstavlja uzor, osim kad je riječ o odnosu prema desničarskom ekstremizmu i prema davanjima crkvi. Stoga, ne bi bilo loše, kada bi skorašnje predsjedanje Europskom unijom premijer Plenković iskoristio tako da i na ova dva polja uvede njemačku praksu.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
110 članaka Više o autoru
Više s weba