Velika reportaža Jutarnjeg lista iz napuštenih banijskih sela, u kojima bez makar i osnovne infrastrukture žive rijetki preostali tamošnji Srbi, na jedva 80 kilometara od Zagreba, prilično je potresla brojne ljude. Gotovo na isti način na koji je slična televizijska reportaža Maje Sever nedavno prouzrokovala iste reakcije, obilježene prije svega potresenošću šire javnosti i željom za time da se tim ljudima nekako pomogne. Teško stanje rijetkog preostalog ili povratničkog stanovništva u ratom zahvaćenim krajevima nije od jučer i nedostatak osnovne infrastrukture, struje, vode, prometne povezanosti i signala za mobitel nije plod slučajnosti, nego svjesne odluke da se s obnovom te infrastrukture maksimalno oteže.
U ljeto 2007. proveo sam sedam dana u Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom, nakon čega sam bio beskrajno tužan. U mjesto se vratilo 50-ak ljudi, od nekadašnjih oko 2 tisuće, struju su uveli dan prije našeg dolaska, ali samo u stupove javne rasvjete, a ne do onih par obnovljenih kuća. Vode još nije bilo, pa smo je točili na prirodnom izvoru, najveći dio mjesta bio je i dalje spaljen i zarastao u korov veći od metra. Pri čemu sve to nije bila slika nekog izoliranog područja. Islam Grčki se nalazi neposredno uz autocestu i desetak je minuta udaljen od Zadra, koji je upravo proživljavao svoj novi turistički procvat. U susjednom pak Islamu Latinskom, život se kompletno vratio, živjelo je oko 2,5 tisuće ljudi, s kompletnom komunalnom i javnom infrastrukturom. Svi znamo zbog čega je to tako u oba slučaja.
Stvari se nisu promijenile, samo su dospjele do mainstream medija
Da se stvari nisu nimalo promijenile s godinama, osvjedočio sam se u ljeto 2015. kad sam proveo jedno poslijepodne u Čisti Maloj i vidio potpuno istu priču. Spaljeno i skoro u potpunosti devastirano mjesto, u kojem vrlo teško, s minimalnom infrastrukturom, živi stotinjak ljudi, dok se preko ceste u potpuno obnovljenoj Čisti Velikoj odvija normalan život. Također autocesta prolazi kroz mjesto, štoviše izlaz Pirovac je upravo u njemu, a Vodice su udaljene deset minuta autom. Što želim reći? Dok god se država ne počne ponašati prema svim svojim građanima jednako, živjet ćemo u strukturalnom nacionalizmu i nepravdi i nikakve druge eventualne reforme neće moći izbrisati ovu činjenicu.
Motivacija za takav odnos države prema vlastitim građanima potaknuta je nacionalizmom i stalnim perpetuiranjem ratnih narativa, iz kojih već skoro četvrt stoljeća od okončanja rata ne uspijevamo izaći. Jedino što je sada novo je činjenica da je šira javnost to stanje, posredstvom mainstream medija konačno osvijestila, budući da se brojne, koliko potresne, toliko i kvalitetne reportaže o stanju u tim krajevima već godinama objavljuju u Novostima i u Prosvjeti, jednako kao i u radovima fotoreportera Jadrana Bobana, ali one jednostavno nisu dopirale do šire publike.
Pusta zemlja i ljudi koji žive u bijedi i ispod praga siromaštva
Općoj empatiji pomogla je i činjenica da se reportaža poklopila s pravoslavnim Božićem, koji se u Hrvatskoj već godinama obilježava prijemom u organizaciji SNV-a. Tako je bilo i ove godine, a s prijema će ostati zapamćeni govori Krešimira Beljaka o jedinstvu hrvatskog i srpskog naroda, zanimljiva reakcija premijera Plenkovića na tu tezu i apel Milorada Pupovca da bismo kao društvo konačno trebali izaći iz živog blata srpsko-hrvatskih povijesnih tema.
I, Pupovac je doista u pravu. Što god da se u nedavnoj prošlosti događalo, a svi znamo da se dogodilo puno toga lošeg, sad je već skoro četvrt stoljeća iza nas. Rat je okončan apsolutnim ostvarenjem svih ciljeva koje je hrvatska politika sebi zadala, a još uvijek imamo pustu zemlju i ljude koji žive u bijedi i ispod praga siromaštva nadomak Zagreba i razvikanih turističkih središta. Niti ova zemlja, niti društvo, kao ni ti ljudi ne zaslužuju takvu sudbinu i stvar je tek političke volje da se povijesne traume prevaziđu i da počnemo graditi zdravije društvo. Bez obzira na sve znakove koji govore suprotno, još uvijek sam uvjeren da je to moguće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Može li ovo doista biti godina u kojoj ćemo osvijestiti kako mnogi Srbi žive u Hrvatskoj i početi to mijenjati
Rat je okončan apsolutnim ostvarenjem svih ciljeva koje je hrvatska politika sebi zadala, a još uvijek imamo pustu zemlju i ljude koji žive u bijedi
Što god da se u nedavnoj prošlosti događalo, a svi znamo da se dogodilo puno toga lošeg, sad je već skoro četvrt stoljeća iza nas. Rat je okončan apsolutnim ostvarenjem svih ciljeva koje je hrvatska politika sebi zadala, a još uvijek imamo pustu zemlju i ljude koji žive u bijedi i ispod praga siromaštva nadomak Zagreba i razvikanih turističkih središta. Niti ova zemlja, niti društvo, kao ni ti ljudi ne zaslužuju takvu sudbinu i stvar je tek političke volje da se povijesne traume prevaziđu i da počnemo gradit zdravije društvo. Bez obzira na sve znakove koji govore suprotno, još uvijek sam uvjeren da je to moguće
Velika reportaža Jutarnjeg lista iz napuštenih banijskih sela, u kojima bez makar i osnovne infrastrukture žive rijetki preostali tamošnji Srbi, na jedva 80 kilometara od Zagreba, prilično je potresla brojne ljude. Gotovo na isti način na koji je slična televizijska reportaža Maje Sever nedavno prouzrokovala iste reakcije, obilježene prije svega potresenošću šire javnosti i željom za time da se tim ljudima nekako pomogne. Teško stanje rijetkog preostalog ili povratničkog stanovništva u ratom zahvaćenim krajevima nije od jučer i nedostatak osnovne infrastrukture, struje, vode, prometne povezanosti i signala za mobitel nije plod slučajnosti, nego svjesne odluke da se s obnovom te infrastrukture maksimalno oteže.
U ljeto 2007. proveo sam sedam dana u Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom, nakon čega sam bio beskrajno tužan. U mjesto se vratilo 50-ak ljudi, od nekadašnjih oko 2 tisuće, struju su uveli dan prije našeg dolaska, ali samo u stupove javne rasvjete, a ne do onih par obnovljenih kuća. Vode još nije bilo, pa smo je točili na prirodnom izvoru, najveći dio mjesta bio je i dalje spaljen i zarastao u korov veći od metra. Pri čemu sve to nije bila slika nekog izoliranog područja. Islam Grčki se nalazi neposredno uz autocestu i desetak je minuta udaljen od Zadra, koji je upravo proživljavao svoj novi turistički procvat. U susjednom pak Islamu Latinskom, život se kompletno vratio, živjelo je oko 2,5 tisuće ljudi, s kompletnom komunalnom i javnom infrastrukturom. Svi znamo zbog čega je to tako u oba slučaja.
Stvari se nisu promijenile, samo su dospjele do mainstream medija
Da se stvari nisu nimalo promijenile s godinama, osvjedočio sam se u ljeto 2015. kad sam proveo jedno poslijepodne u Čisti Maloj i vidio potpuno istu priču. Spaljeno i skoro u potpunosti devastirano mjesto, u kojem vrlo teško, s minimalnom infrastrukturom, živi stotinjak ljudi, dok se preko ceste u potpuno obnovljenoj Čisti Velikoj odvija normalan život. Također autocesta prolazi kroz mjesto, štoviše izlaz Pirovac je upravo u njemu, a Vodice su udaljene deset minuta autom. Što želim reći? Dok god se država ne počne ponašati prema svim svojim građanima jednako, živjet ćemo u strukturalnom nacionalizmu i nepravdi i nikakve druge eventualne reforme neće moći izbrisati ovu činjenicu.
Motivacija za takav odnos države prema vlastitim građanima potaknuta je nacionalizmom i stalnim perpetuiranjem ratnih narativa, iz kojih već skoro četvrt stoljeća od okončanja rata ne uspijevamo izaći. Jedino što je sada novo je činjenica da je šira javnost to stanje, posredstvom mainstream medija konačno osvijestila, budući da se brojne, koliko potresne, toliko i kvalitetne reportaže o stanju u tim krajevima već godinama objavljuju u Novostima i u Prosvjeti, jednako kao i u radovima fotoreportera Jadrana Bobana, ali one jednostavno nisu dopirale do šire publike.
Pusta zemlja i ljudi koji žive u bijedi i ispod praga siromaštva
Općoj empatiji pomogla je i činjenica da se reportaža poklopila s pravoslavnim Božićem, koji se u Hrvatskoj već godinama obilježava prijemom u organizaciji SNV-a. Tako je bilo i ove godine, a s prijema će ostati zapamćeni govori Krešimira Beljaka o jedinstvu hrvatskog i srpskog naroda, zanimljiva reakcija premijera Plenkovića na tu tezu i apel Milorada Pupovca da bismo kao društvo konačno trebali izaći iz živog blata srpsko-hrvatskih povijesnih tema.
I, Pupovac je doista u pravu. Što god da se u nedavnoj prošlosti događalo, a svi znamo da se dogodilo puno toga lošeg, sad je već skoro četvrt stoljeća iza nas. Rat je okončan apsolutnim ostvarenjem svih ciljeva koje je hrvatska politika sebi zadala, a još uvijek imamo pustu zemlju i ljude koji žive u bijedi i ispod praga siromaštva nadomak Zagreba i razvikanih turističkih središta. Niti ova zemlja, niti društvo, kao ni ti ljudi ne zaslužuju takvu sudbinu i stvar je tek političke volje da se povijesne traume prevaziđu i da počnemo graditi zdravije društvo. Bez obzira na sve znakove koji govore suprotno, još uvijek sam uvjeren da je to moguće.